Kad s nekim radiš trideset i kusur godina, misliš da ga dobro poznaš, da sve o njemu znaš, da te ničim ne može iznenaditi. Nakon što me je Nađa Berbić pozvala da kažem par riječi o njezinoj knjizi, tutnuvši mi je u ruke tek koji dan prije predstavljanja, pomislio sam upravo to, kako ću govoriti o Nađi kolegici novinarki, nabrojiti što smo sve radili zajedno i preturili preko glave u tom, za nas sada pokojnom Novom listu, od Tuđmanove bolesti i smrti do smjenjivanja ministara i vječnih ratova s ravnateljima KBC-a, te sve začiniti s još ponekom anegdotom i, čiča-miča, gotova je priča.
No, eto, dogodilo se malo čudo, Nađina knjiga čita se u dahu, nema čovjeka koji u njoj neće pronaći sebe i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Njezina vrijednost je prije svega u njezinoj ljudskosti i bilo bi nepravedno knjigu kao takvu zanemariti zbog evociranja varljivih uspomena na vlastitu prošlost. Predstavljanje „Malo mjesta za čuda“ održano je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u ponedjeljak, 6. prosinca 2021. godine, a samo dva dana kasnije Nađa je otišla na operaciju jednog od svoja dva tumora s kojima je nekada plesala čardaš u Budimpešti. Njezina kćer Hana u četvrtak, 9. prosinca 2021. u 11 i 35 poslala je poruku: Mama je operirana i zasad je sve OK. (Smajlić).
Mašala! Neka tako i ostane, Nađo! Uskličnik!
Ovo je prije svega hrabra knjiga. Malo tko bi se usudio ovako javno razotkriti, do kraja, bez zadrške i bez skrivenih misli, kao što je to Nađa učinila ovom knjigom. Kada bolest uđe u kuću, kako to običavamo eufemizmom reći, prva reakcija ukućana je da zatvore sve prozore i vrata, povuku se u sebe i odijele od svijeta. U nas se bolest još uvijek na neki način doživljava kao sramota, i to obiteljska sramota, još uvijek smo praznovjerni pa kada pričamo o tome što nas je snašlo i napalo ili, ne daj Bože, rukom pokazati na dio tijela kako i zdravog ne bi zahvatila na istom mjestu.
Iako svatko zna da se tumori ne prenose s čovjeka na čovjeka, da rak, karcinom, sve te zloćudne bolesti, kako im tepamo kao da se radi o nečijoj ćudi i karakternim osobinama, nisu zarazne, pogotovo ne mikrocelularni karcinom pluća, jedna od najtežih poznatih malignih bolesti nakon čijeg dijagnosticiranja vam liječnici daju šest mjeseci, neki godinu, a najveći optimisti 18 mjeseci života. Nađa je hrabro započelo ovu knjigu krenuvši od kraja, od činjenice da je njezin suprug Ibrahim umro sredinom siječnja 2017. godine, nakon šest i pol godina od dijagnoze mikrocelularni karcinom pluća, zapitavši samu sebe i sve nas: „Mogu li onda bolest i smrt biti učitelji?“
– Ja bih rekla da možda mogu, odgovara Nađa i nastavlja ovu knjigu, koja je i duboko osobna, ali i velikodušno kolektivna. Intimna do srži u razotkrivanju svih pojedinosti jedne velike životne ljubavi, ali istodobno neskriveno druželjubiva, kakva uostalom Nađa kao osoba i jest, u toj potrebi da sve dobro i sve loše što joj se događalo u životu podijeli s nama, svojim čitateljima. Za takvu otvorenost spram drugih nije potrebna samo hrabrost već i veliko povjerenje u ljude koje moraš nositi u sebi ili steći iskustvom pogotovo kada se razboli čovjek tvog života, pa te i prijatelji upozoravaju: Sad ćeš tek vidjeti koliko ljudi mogu biti zli.
Ah, još ste živi!?
Da zdrav bolesnom ne vjeruje, nije nikakva tajna, „da ih pratiš, da osjećaš isto što i oni – ne ide, jer njih boli, a tvoj pogled na bol nije nikad isti kao njihova bol“, kaže na jednom mjestu Nađa. No njezinu vjeru u ljude ništa nije pokolebalo, ona je ovom knjigom širom otvorila vrata i prozore svoje kuće u koju je ušla bolest, ona ne želi ništa skrivati, ništa pomesti pod tepih, uostalom nema se bilo čega sramiti, još manje očajavati ili predbacivati si zbog svega što je uradila. Čak i kada je doktorica u bolnici nakon tri godine od početka liječenja veselo, u prolazu pozdravi „Ah, još ste živi, kako ste?“, ona se od loših misli brani onim karakterističnim Ibrinim humorom koji se kroz grleni smijeh pita: „Trebam li joj se ispričati ili da joj odvratim: Da sam znao da trebam umrijeti, možda bih i umro.“ Zato je ova knjiga, koliko god premrežena tugom, ujedno i vesela, radost se nalazi u tim sitnicama koje život znače, a kojih u Ibrinom i Nađinom bivstvovanju nije nedostajalo.
Nada i strpljenje
Ova je knjiga ujedno i duboko vjerska, ali i surovo ateistična. „Uvijek ostavite malo prostora za čuda, govori njezin učitelj profesor Graham Barnes, a taj se prostor čovjeku ne otvara ako u njemu nema nade. Nada je ishodište svake vjere, nada je i Nađu održala, baš kao i strpljenje, a u potrazi za njime priziva i autoritete, Kur’an i Mešu Selimovića: „Tako Mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“
A strpljenja nikad dosta kada se moraš suočiti sa surovom realnošću. Kada sprintaš s epruvetom tek izvađene Ibrine krvi kroz bolničke hodnike jer do 11 sati treba stići u laboratorij ako tog dana želi dobiti terapiju, kada se pokvari uređaj za scintigrafiju, a radioizotopi izmučenom Ibri već kolaju venama, kada ti predbacuju da ubijaš muža, a ti ga želiš samo liječiti, kada u vlastitoj zemlji ne možeš do lijeka koji je vani uobičajen, pa čak niti do hitno mu potrebnog antibiotika bez recepta, e onda ti nikakav Bog i ničiji bogovi ne mogu pomoći u sudaru s okrutnim sistemom od čijeg se oklopa odbijaju svi tvoji vapaji i preklinjanja.
Početak umiranja
Ova je knjiga i duboko intuitivna i rijetko realna. „Ništa tako ne izoštrava osjetila kao sjena smrti“, kaže Nađa i valja joj vjerovati. No što kad dopustiš užasu da uđe na otvorena vrata, kada „ne uspijevaš skriti zavaravajući samu sebe, kad na svaki loš znak, nalaz, nagovještaj, svaki put pomisliš – evo sad će, sad će početi to umiranje“? Što kad nestane one oholosti koja bi Učku pomaknula, svemir promijenila? „Nemojte najvažnije trenutke provesti očajavajući, uzmite stvari u svoje ruke, uzmite trenutke predaha, govorila je Nađa poslije drugima koji su je pitali što im je činiti. Ibrin i Nađin put je bio da su bolovali zajedno, liječili se zajedno, najbolje kako su znali, slijedeći prije svega svoju intuiciju. Zato su i nagrađeni s još malo mjesta za čuda.
Realno zemaljski gledajući, o smrti se mora i razgovarati, onako uz kavu kao što preporuča i Nađina prijateljica Karmen. Jer, „smrt je prije svega socijalni događaj, više nego biološki. To je izlazak iz zajednice ljudi, kao što je rođenje socijalni događaj u kojem društvo prima k sebi novog člana. Umiranje je jako kompleksna zadaća i s tim u vezi treba imati mnoga znanja i vještine koje smo zaboravili…“
U labirintu
Ova je knjiga i medicinska i terapeutska. Možda nitko za tih šest i pol godina zajedničkog bolovanja s Ibrom nije naučio toliko novih i u nas nepoznatih metoda, načina i kombinacija liječenja kada su karcinomi u pitanju. Sasvim sigurno, Nađa je izašla iz začaranog kruga ortodoksne medicine koja se religiozno drži svojih mitova i totema tretirajući rak pluća na isti način gotovo već dva desetljeća. Iako je sustav zdravstva i medicine poznavala jako dobro baveći se njime kao novinarka i urednica gotovo četiri desetljeća, pogled pacijenta iznutra pokazao joj je novu, neviđenu dimenziju labirinta u koji ulazimo s vlastitom bolešću. Pametna država znala bi iskoristiti ova njezina usporedna iskustva kako bi sustav bolje funkcionirao u interesu građana, ali o pameti i državi ćemo neki drugi put.
Cijela ova knjiga je terapeutska, ona je katarzična, jer nema čitatelja koji neće u nekom poglavlju, u nekoj rečenici, u nekoj misli prepoznati sebe i svoju obitelj, ona je emotivna od početka do kraja i može se čitati od korica do korica, ali i nasumično birajući poglavlja. Mnogi će čitajući ovu Nađinu knjigu nešto saznati o pitanjima i dilemama koje ih muče, iako ona principijelno ne nudi nikakve savjete osim jedne jedine Nađine osobne pouke: „Ne izmišljaj stvarnost, sama će doći.“
Odsustvo uskličnika
Ova je knjiga istodobno i žurnalistička i literarna. Prvo ne iznenađuje, s obzirom na profesiju i dugogodišnju novinarsku praksu, ali bez obzira na ispovjedni, osobni ton ovaj sadržaj mogao bi se komotno uvrstiti i u korpus istraživačkog novinarstva, onog najboljeg, dugogodišnjih saznanja preko vlastite kože. U literarnost i Nađin stil pisanja čitatelj će se sam uvjeriti već u prvim rečenicama knjige, a ono što bih ja istaknuo jer mi je upalo u oči je – interpunkcija. Bolje rečeno, odsustvo uskličnika, tamo gdje ti to i dramatika i gramatika to jest pravopis nalažu, kao znaka kojim se označava jaka emocija, neočekivano iznenađenje ili nenadani obrat kojih je puna ova knjiga koja prati tijek te nepredvidljive, smrtonosne bolesti. Ne, kod Nađe uskličnika gotovo da i nema, oni su vezani ili za trenutke neke radosti, sreće i događaja iz života, a nikad, baš nikad ih ne stavlja kada dolazi do šokantnih vijesti oko Ibrina zdravlja. S mikrocelularnim karcinomom pluća Nađa se suočava oči u oči i u tom dvoboju ne nudi mu kao izlaz ništa više od točke na kraju.
Riječ kao dukat
Rekoh na samom početku kako je ovo hrabra knjiga pisana bez imalo autoričina straha da s čitateljem podijeli svoju najvažniju životnu priču. Jedini strah kojeg možda Nađa i nije bila svjesna dok je sve ovo pisala je onaj od najdražeg i najzahtjevnijeg čitatelja – što bi to ovoj knjizi rekao poslovično kritični Ibro? Budući da sam poznavao tog načitanog, široko obrazovanog eruditu, da smo vodili razgovore prije svega o novinama i politici, ali i onako neobavezne o svemu i svačemu, čini mi se da bi Ibro u svoj svojoj skromnosti prije svega protestirao što je upravo on glavni junak ove knjige: – Ima stotine i hiljade drugih koji više od mene zavređuju da se o njima pišu knjige, ja sam ti, hvala na pitanju, zadovoljan i usmenom predajom kad me se sjete, nekako bi tako otpočeo Ibro.
Bez sumnje, bio bi zadovoljan što je Nađa od početka do kraja napisala sve onako kao što je bilo, a ne nekakvu šećerlemu ili sapunicu, što kao autorica nikome ne podilazi, nikoga ne mazi, pa ni samu sebe, ne plače i nariče već odrješito i britko, bez ijedne suvišne riječi, zareza ili metafore kazuje prostu i golu istinu. „Riječ ti je kao dukat, Nađo! Nijedne viška, dometnuo bi Ibro najveći kompliment te u svom stilu šeretski zaključio: „Ali, Nađo, slabo bi mi se ti provela kao Šeherezada, nema ovdje na 177 stranica dovoljno materijala za pričati 101 a kamo li hiljadu i jednu noć“.
ZIKR
Bilo kako bilo, Nađo, ovu je knjigu valjalo napisati ne samo radi svih nas koji ćemo ju rado čitati, ne samo radi svih onih znanih i neznanih koji u svojoj svetosti nisu samo molili već i ruku pomoći vam pružili kad je trebalo, već prije svega radi Hane i njezine djece. Znaju Hana i cure od kakvih roditelja potječu, znaju od kakvog ste materijala ti i Ibro sazdani kao i od kakvih duša nadahnuti. Ti si ovom knjigom svoje obavila i ispunila, sada je na tvojim ptičicama red da u svojem kljunu nose kapljicu vode, ne da bi spašavale svijet i gasile vatru, već da i one, poput tebe, pokažu na kojoj su i na čijoj strani.
Da zaključim, ova je knjiga ujedno i filozofska i poetska. Pokušavajući pretočiti tu Nađinu filozofiju u stihove, pala mi je na pamet pjesma Asmira Kujovića ZIKR:
Pogledaj kako lelujamo na vjetru
Dok padamo oslobođeni sile teže,
Pogledaj kako prestižemo naše davne glasove
I plač, i šapat, i urlik, i kikotanje
Ustima hvatamo zvijezde starije od Svemira
Lebdimo sjevernije od Sjevernog pola
Ovaj svijet je mapa naših teritorija
Mi smo čahure neviđenih leptira
Pogledaj kako se gvožđe rastapa u magnetnom paklu
U ravnoteži sila sastavnih i rastavnih
Pogledaj kako hodamo po toj oštrici
I kako lako oživljujemo umrtvljujući
I umrtvljujemo oživljavajući
U kolijevci što se talasa na vodi Jordana
Rađamo se davno
Na mjestu koje je otplovilo iza zalaska sunca
Ispisujemo matematičku jednačinu stvaranja
Koju niko od nas ne zna pročitati
No ona je tačna jer smo je nasumice zapisali
Ulazimo kroz hiljadu neotvaranih kapija
Pogledaj ovaj cvijet se otvorio tako široko
Da se zatvorio na suprotnoj strani
Mi smo bačene kocke
Koje padaju na svih šest strana istodobno
Pogledaj kako se isteže riječ
I sabira praznine među slovima
Iz tih praznina proviruju riječi novog jezika
Od tih praznina smo sazdani
Raspletimo tu noćnu nit
Koja dijeli ovaj dan na hiljade nevidljivih dana
Kroz ovu rupu se otvaramo u sebe
Kroz ovaj tunelski prolaz zvijezde plešu
U talasima odzvanjanja Božje riječi
U ravnoteži viškova koji su manjkovi
U ravnoteži manjkova koji su viškovi
Mi smo bačene kocke
Koje padaju na svih šest strana istodobno
Nađa je bacila svoju kocku koja pade na svih šest strana istodobno, sada je na nama ostalima red da se zbrojimo.
