Daleko od prve crte bojišnice, potpuno neprepoznata u kakofoniji tisuća i tisuća svakodnevnih (dez)informacija o ratu u Ukrajini, ostala je vijest o još jednoj tamošnjoj žrtvi. Možda je potpuna nezainteresiranost za tog palog borca posljedica činjenice da on uopće nije ni sudjelovao u ovom ratu, stoga u njemu nije ni mogao poginuti. Štoviše, on je blagopočivajući pune 82 godine i koga je danas, kada se masovno gine na dnevnoj bazi, briga za smrt koja se ukazala davne 1940. godine, uzrokovana nečim tako banalnim kao što je bolest bubrega. Unatoč svemu, netko je imao potrebu po drugi put sahraniti tog rođenog Kijevljanina, liječnika po profesiji, koja ga doduše nije globalno proslavila, kao njegov, za života manje poznati poziv književnika.
Već davno pokopani Mihail Bulgakov morao je opet umrijeti 30. kolovoza 2022. godine. Tog je dana Nacionalni savez pisaca Ukrajine ultimativno zahtijevao da se njihov pokojni kolega pisac i njegove memorabilije isele iz kuće-muzeja na Andrijevskoj strani broj 13, a umjesto njega useli ukrajinski glazbenik i dirigent Oleksandr Košic koji na toj adresi nikada nije ni živio. Budući da popularizator narodne ukrajinske glazbe ne može posthumno biti odgovoran za to humano preseljenje, pokušajmo dokučiti zašto su ukrajinski pisci ustali protiv odavno mrtvog kolege danas ovjenčanog svjetskom slavom.
Ukrajinoskeptik
To danas potrebno je naglasiti jer je glavnina opusa Mihaila Afanasjeviča Bulgakova objavljena godinama i desetljećima nakon njegove smrti. Tako je, primjerice, jedan od najznačajnijih romana cijelog 20. stoljeća, „Majstor i Margarita“, svjetlo dana u sovjetskoj Rusiji ugledao 1969. godine, dok je „Pseće srce“ napisano 1925. moglo biti objavljeno tek 1987. godine! Dakle, sa sigurnošću se može prisegnuti da autor nije bio književni favorit itekako strogog režima, a još manje bliskosti je imao s ondašnjom vladajućom ideologijom.
Što to onda Mihaila Bulgakova u ovom trenutku čini neprijateljem u očima ukrajinskih književnika? Zašto ga moraju prognati i po mogućnosti izbrisati iz kolektivne memorije iako bi se svatko pametan, ili barem promućuran, takvom veličinom, koju svi relevantni poznavaoci književnosti stavljaju uz bok Joyceu i Kafki, dičio kao svojim sugrađaninom? Bulgakov je, dakako, Rus, ali na njemu ništa ni u ludilu ne podsjeća na Putina, niti ga s njim dovodi u vezu, da bi ga trebalo mrziti istim intenzitetom. Reporteri nezavisnog ruskog portala Meduza, koji nam ovaj rat posreduju iz Rige sadržajno, sa svim njegovim posljedicama i manifestacijama, krenuli su put Kijeva ne bi li doznali što to tamošnji ceh zamjera Bulgakovu. I već u naslovu otkrili zašto je prijeki sud donio smrtnu presudu proglasivši ga „uvjerenim ukrajinoskeptikom“!
(https://meduza.io/feature/2022/09/19/ubezhdennyy-ukrainoskeptik)
Zauzeto, Ukrajinac!
Dokaz za optužbu kako je Bulgakov klevetao Ukrajinu i Ukrajince Nacionalni savez pisaca Ukrajine iščitava iz njegovog prvog romana „Bijela garda“, koji je dobrim dijelom autobiografski, a u kojem jedan od glavnih likova, 28-godišnji liječnik Aleksej Turbin, piščev alter ego, ovako progovara:
Ja bih tog vašeg hetmana prvog objesio! Pola godine svima se nama rugao. Tko je zabranio ustrojavanje ruske vojske? Hetman. A sad kad je voda došla do grla, počeli formirati rusku vojsku? Neprijatelj na vratima, a oni o satnijama, stožerima? Pa daj progledajte, progledajte! (Citirano prema prijevodu Gabrijela Jurića u izdanju Alfe, Zagreb, 2012.)
I to je to! Bulgakov out, Košic in! Zauzeto, Ukrajinac! Osuđujuća presuda kao da je „Bijelu gardu“ pisao dvadesetih ovog stoljeća Putinov filozof Aleksandar Dugin, a ne stotinu godina ranije sumnjivo lice boljševičke Rusije, Mihail Bulgakov. Tko to kaže, tko to laže, Ukrajina je mala – dovoljan je to razlog da stoljeće nakon nastanka ovog romana i 82 godine nakon Bulgakovljeve smrti, cehovsko udruženje ukrajinskih pisaca pokojnika izvede pred prijeki sud i optuži za sve aktualne zločine Putinove armade:
Može li, nakon užasa smrti i razaranja koje je Rusija počinila u Ukrajini, nakon izvršenog genocida i pokušaja uništenja ukrajinske državnosti, u samom središtu Kijeva djelovati muzej pisca koji je žestoko mrzio Ukrajinu i njezinu neovisnost i koji ju je ocrnio kako god je mogao u svojim djelima?, stoji u obznani Sekretarijata NSPU, u kojem se Bulgakova naziva i „jednim od preteča (Putinovog) „ruskog svijeta““.
Hetmanat
Svi oni koji su pismeni, a pogotovo pisci, morali bi znati kako je za razumijevanje nekog djela neizostavan kontekst. Povijesni, u kojem Bulgakov negdje 1925. piše o građanskom ratu nakon Oktobarske revolucije koji je zahvatio Ukrajinu, i u kojem su se od 1917. do 1921. godine međusobno sukobljavali ne samo monarhisti i nacionalisti, bjelogardejci, s boljševicima, Crvenom armijom Trockoga, nego su tu i vojne formacije Nijemaca, Ukrajinaca kao i ad hoc formirane „paravojske“. Svi zajedno pljačkaju, šire teror, strah i smrt. U književnoteorijskom kontekstu „Bijelu gardu“ bez dileme možemo svrstati među antiratne romane, dok se stilski autor nastavlja na gogoljevsku fantastiku i grotesku dajući joj svoj osobni pečat.
Ništa od toga ne zanima aktualnu inkviziciju, ona je fokusirana samo na hetmana kojeg bi Bulgakovljev književni lik, Aleksej Turbin, „prvog objesio“. Radi se o povijesnoj ličnosti, to je Pavlo Petrovič Skoropadskij, jedan od ukrajinskih generala u službi Ruskog carstva i hetman neovisne Ukrajinske Države pod njemačkim protektoratom. Hetman je u prijevodu ataman, u hrvatskoj verziji mogli bismo ga titulirati vrhovnikom, u srpskoj voždom, dakle glavar, vođa. Skoropadskij je u tom građanskom ratu pokušao obnoviti hetmanat kako bi se Ukrajina odvojila od sovjetske Rusije.
Vješanje Zelenskog
Vjerojatno je za današnje ukrajinske nacionaliste, a i oni se, uostalom kao i svi nacionalisti, rado gnijezde u književnim društvima i akademskim krugovima, ne bi li svoju mržnju intelektualno kamuflirali kao ljubav prema vlastitom narodu, Skoropadskij na neki način preteča aktualnog predsjednika, novovjekog hetmana Volodimira Oleksandroviča Zelenskog. U kontekstu tog mentalnog sklopa Bulgakov, odnosno Turbin, ne prijete samo Skoropadskom vješanjem već i samom Zelenskom te Nostrodamusovom vidovitošću, cijelo stoljeće unaprijed, osmišljavaju Putinov „ruski svijet“ i agresiju na Ukrajinu!
U kontekstu dileme što je prije, kokoš ili jaje, Vladimir Vladimirovič Putin izlegao se iz zmijskog jajeta koje je (u)snio Mihail Afanasjevič Bulgakov! I tako je fikcija zamijenila fakciju.
Pan hetman
Tko se mača laća, lako od istoga pogine, pa tako i kontekst povijesne istine o uskrslom mitu posljednjeg ukrajinskog hetmana ima onu svoju drugu stranu. A ona kaže kako su Skoropadskog drugi ukrajinski nacionalisti optuživali da je njemački kolaboracionist kojeg su podržavali bogati zemljoposjednici, ali ne i siromašni seljaci bezemljaši. Bulgakov je suvremenik svih tih zbivanja, pozna ih u tančine, uostalom i sam kao liječnik sudjeluje u ratu za Ukrajinu, te je i kao literat dosljedan ne štedeći nikoga pa „ni tog istog pana hetmana kojeg su seljaci mrzili kao bijesnog psa“ za kojeg se, uvaljani u bijedu, razumljivo, nisu htjeli boriti.
Hetmana Skoropadskog s vlasti uklanja ustanak koji je vodio socijaldemokrat Simon Petljura, a nakon njega završava neuspješna borba za neovisnu Ukrajinu koja potpada pod sovjetsku vlast sve do raspada SSSR-a. Zanimljivo, u „Bijeloj gardi“ Bulgakov portretira Petljuru još kritičnije nego Skoropadskog, ali u tom kontekstu nije prozvan od Nacionalnog saveza pisaca Ukrajine za ukrajinofobiju i stvaranje ruskog svijeta:
Naime u gradski je zatvor jedne svijetle rujanske večeri stigao nalog koji su potpisale nadležne hetmanske vlasti, a kojim se propisivalo puštanje iz ćelije br. 666 zločinca zadržanog u spomenutoj ćeliji. I to je to.
I to je to! A zbog tog naloga – bez ikakve sumnje, zbog njega! – desile su se takve bijede i nevolje, takve vojne akcije, krvoprolića, požari i pogromi, da je to užas jedan… Jao, jao, jao! Zatočenik koji je pušten na slobodu nosio je najobičnije i najbeznačajnije ime – Semjon Vasiljevič Petljura. On je sam sebe (…) nazivao pomalo na francuski način – Simon. Simonova prošlost bila je ispunjena najgušćim mrakom.
Masakr Židova
Precizan broj žrtava tog građanskog rata, pogotovo onih civilnih, nikada nije utvrđen, ali se zna da su najviše stradali, kako od ukrajinskih nacionalista, tako i od boljševika i bjelogardejaca, ukrajinski Židovi. Neki izvori govore o 30 do 60 tisuća likvidiranih, a najviše su ruke okrvavile upravo Petljurine „socijaldemokratske“ snage. U kontekstu osvete ukrajinski židovski anarhist Sholem Schwartzbard u Petljuru je, usred Pariza, ispalio pet hitaca iz pištolja. I tako je skončao zločinac iz ćelije kojoj je Bulgakov u kontekstu svoje stvaralačke mašte dao tu vražju znamenku 666.
Najvažniji kontekst svakako je samo književno djelo, a ono je najbolja obrana Bulgakova od podignute optužnice Nacionalnog saveza pisaca Ukrajine. Bulgakovljeva satira do danas nikoga nije ubila, a sam početak inkriminiranog romana ironično svjedoči tome u prilog:
Velika bijaše i strašna godina po rođenju Kristovu 1918., a po Revoluciji druga. Ljetom bijaše obilata suncem, a zimi snijegom, a osobito visoko stajale su dvije zvijezde: zvijezda pastirska – večernja Venera i crveni, treperavi Mars.
Grad s velikim G
A kako je pisac doživljavao svoj Kijev, najbolje govori rečenica „kada se stariji sin, Aleksej Vasiljevič Turbin, poslije teških ratnih pohoda, službe i nevolja vratio u Ukrajinu i Grad, u rodno gnijezdo“, koju prevoditelj „Bijele garde“ na hrvatski u fusnoti pojašnjava: „Autor riječ grad piše iz ljubavi uglavnom velikim slovom“. Ono po čemu bi taj roman trebalo dovoditi u kontekst suvremenosti sigurno nije Putinova bezraložna agresija na Ukrajinu već upravo posvemašnji antiratni stav, mirotvorstvo i nada kojom završava:
Sve će proći. Patnje, muke, krv, glad i pomor. Mač će nestati, a zvijezde će ostati kada i sjene naših tijela i djela ne ostanu na zemlji. Nema nijednog čovjeka koji to ne zna. Pa zašto onda ne želimo okrenuti svoj pogled na njih? Zašto?
Majstor i Margarita
Je li onda Mihail Bulgakov bio ukrajinofob ili humanist, nije teško dokučiti. „Bijela garda“ bila je svojevrsna prethodnica remek-djelu „Majstor i Margarita“ u kojem je Bulgakov stvorio svoj vlastiti nadrealni svijet koji i današnji čitatelj doživljava realnije od stvarnosti koju živi. Oni koji ga žele deložirati iz njegove kuće lažno ga optužujući za ono o čemu nikada nije sanjao, zaboravljaju da je i njih same Bulgakov predvidio u tom romanu. Naime, Nacionalni savez pisaca Ukrajine neodoljivo podsjeća na MASSOLIT, izmišljenu udrugu pisaca iz „Majstora i Margarite“, koja na sve moguće načine onemogućava Majstora da objavi svoj roman o Ponciju Pilatu.
Za života književnik Mihail Bulgakov suočavao se s najpodmuklijim i najdrastičnijim oblicima cenzure. Ipak, sigurno nije očekivao da ga ni nakon smrti inkvizitori neće ostaviti na miru već će ga iz vlastite kuće u Kijevu izbaciti kao neprijatelja naroda. Kad uslijedi Bulgakovljeva deložacija, ništa nam neće preostati nego Majstoru na grob odnijeti kitu margarita vjerujući da ga više nikada nitko neće uznemiravati.
Ni beznosi ubojica Hestasov, ni okrutni peti prokurator Judeje, konjanik Pilat Poncijski.
