Šest kuća u dvije godine za postradale od potresa na Baniji – čak su i tri praščića brže gradili od Hrvatske iako ih Europska unija nije financirala s 319 milijuna eura – nisu samo čuđenje svijetu već realna slika sposobnosti, dometa i kapaciteta privatno-koruptivnog HDZ-ovog državnog aparata. Tog istog na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem koji se na drugu obljetnicu katastrofe nisu usudili posjetiti Sisak, Petrinju i Glinu, pogledati u oči Banijaca i, ako već ne mogu objasniti neobjašnjivo, zašto nije izgrađeno više objekata i zbrinuto više građana, makar se ispričati za lažna obećanja kojima su ih obasipali i bijedu življenja u koju su ih uvaljali.
Jato kukavica
Čega su se uplašili Plenković i jato kukavica iz njegove Vlade? Grude snijega i zvižduka kojima su dočekani prošle godine? Stotinjak ogorčenih građana koji su obilježili dvogodišnjicu vlastite kalvarije noseći transparente „Hvala za svaku bakinu suzu u kontejneru“, „Hvala za sigurno kretanje gradom“, „Hvala za završeno rušenje ugroza nakon dvije godina“ i svih ostalih hvalibaba kojima su ironično tužili i prozvali krivce za svoje nedaće, izrazivši svoju ozlojeđenost prostom činjenicom da su prevareni, izdani i ostavljeni na cjedilu?
I da im umjesto stiska ruke i riječi utjehe HDZ-ova gradonačelnica Petrinje Magdalena Komes, brza na jezika kad je već spora u gradnji, bešćutno saspe u lice, pogotovo onim mlađim, neka se sami snađu i krenu graditi, jer je obnova bila spora i u drugim krajevima koje su pogodili potresi poput „daleko bogatije i razvijenije“ Italije!?
HDZ-ova Emily
Kome je to HDZ-ova komesarka za Petrinju u mondenom modnom „outfitu“, kao da je ispala iz serije „Emily u Parizu“, a koja je za bildanje vlastitog imidža HDZ-ove neimarke od srpnja 2021. do veljače 2022. godine iz gradskog budžeta isplatila 165 tisuća kuna PR agenciji umjesto da ih uloži u obnovu preporučila da se strpe i sami uhvate posla? Onom dvogodišnjem djetetu koje od rođenja nije vidjelo drugačiju vizuru svoga grada od ove kontejnerske? Onoj starici koja o obnovi u 2023. rezignirano kaže kako će ona iz kontejnera direktno na groblje ili njezinoj kćeri koja se križa i pita svoju gradonačelnicu zašto ih na obljetnicu potresa nije barem posjetila u njihovom kontejnerskom slamu? Ili onoj ženi koja svoje oprano rublje drži u bačvi ispred kontejnera kako se ne bi upljesnivilo poput madraca i jastuka u njezinom vlažnom limenom domu? Pa da vidi sveta Magdalena da ne žive svi Petrinjci kao ona u HDZ-ovom Netflixu.
To je ta vertikala vlasti koja seže još dublje u ovu močvarnu državu, preko vrle petrinjske gradonačelnice sve do Kralja Sunca Plenkovića koji se iz Zagreba čudom čudi „nestvarno sporoj obnovi“ i na Baniju šalje treći ešalon te svoje puž administracije. A pred kamere u novinarske ralje Tomu Medveda u pratnji ministra Paladine i državnog tajnika Hanžeka kojima, na izravno pitanja o čijoj se odgovornosti imenom i prezimenom radi, nosovi rastu poput Pinocchija.
Brothers in Arms
Tako to radi anemični premijer, ne samo što svoj priziv savjesti za nesudjelovanje u Domovinskom ratu pokušava ogrnuti generalskim šinjelom svog potpredsjednika Vlade, već sada i svoje mirnodopsko dezerterstvo s Banije pokušava maskirati Medvedovim ratnim putem na tom području! Samo je još nedostajalo da se iza njegovih leđa na panou Vlade RH prikažu „Banijska ratna praskozorja“ Gordana Lederera i onaj kadar paukove mreže dok počinje „Brothers in Arms“ Marka Knopflera.
Prisavski mrak
No ovog puta Andrej Plenković i njegovi mušičavi ministri sami su se zapleli u mrežu vlastitih laži koje debelo plaćeni PR stručnjaci pokušavaju relativizirati i ublažiti svojim spinovima baš kao i javna televizija u HDZ-ovim rukama kojoj tema dana na dvogodišnjicu potresa u „Otvorenom“ nisu životi ljudi u Petrinji, Sisku i Glini već Schengen i euro! O tim grandioznim uspjesima trebali bi valjda razmišljati i Banijci u večernjem prime timeu dok njihova vječno bolesna djeca prije spavanja odlaze obaviti nuždu u poljski WC izvan kontejnera!
I to je taj DNK, ta matrica HDZ-a koja je Baniju ostavila danas u gorem stanju, samo dvije godine od potresa, nego što je to bilo nakon četverogodišnjeg krvavog i razarajućeg rata. Besprizorna nesposobnost premrežena potpunom bešćutnošću. A sve zapakirano članskom iskaznicom ZNA SE i rječnikom u kojem ne postoje riječi savjest i solidarnost. Gramatikom u kojoj postoji samo prvo lice jednine. Ja pa ja. Pravopisom po kojem se ne piše odgovornost.
Hadezeovci s dna kace
Mogla je naravno Banija biti obnovljena i izgrađena za znatno više od tih šest skromnih kuća koje svaki hadezeovski ministar, svaki od tih kuščevića, tolušića, žalaca, marića, horvata… sebi priskrbi već u trenutku dok izgovara riječi prisege, koje svi ti škugori, latkovići, kovačevići… pa čak i oni minorni i anonimni, sebi izgrade za šest mjeseci, dakako na daleko atraktivnijim i tržišno unosnijim lokacijama.
Dakle, ti isti praščići u državnoj službi nisu nesposobni debili već se pretvaraju u vukove kada treba za sebe pribaviti dozvole, ishodovati potrebnu dokumentaciju, osigurati izvođače i nabaviti najkvalitetnije materijale koje u najkraćem mogućem roku pretvaraju u milijunski vrijedne nekretnine. Njihova djeca ne odlaze po snijegu obaviti nuždu negdje izvan kontejnera, oni se tek ponekad, onako iz obijesti, pomokre u vlastite grijane bazene. Da se vidi i osjeti toplina raskoši! Oni su se, baš kao što to i preporučuje svojim sugrađanima gradonačelnica Petrinje svetačkog imena, uhvatili posla na vrijeme, jer to što su oni postigli nije uspjelo ni onima iz „daleko bogatije i razvijenije“ Italije, kolijevke mafije! U njihovim kontejnerima nema vlage i plijesni, njihove žene ne drže robu u buradi za kiseljenje kupusa, oni su hadezeovci s dna kace i kao takvi zaslužuju živjeti u vilama i dvorcima koji u Hrvatskoj rastu nestvarnom brzinom.
Mjereno u odnosu na Baniju, brzinom svjetlosti.
Vertikala vlasti
Za takva zdanja i takve investicije potpredsjednik Medved ne mora javno pozivati građevinare da prihvate ponuđene im poslove, jer na gradilišta pripadnika vertikale vlasti oni sami hrle znajući da će protuvrijednost onog što će dobiti biti unosna. Fućka se njima svima što Plenković poručuje iz svog toplog zagrebačkog doma kako je „zadatak svih da obnova bude brža i efikasnija“. Uostalom, i on se „preko Božića posvetio obitelji“ a ne Baniji, on svoje dijete vozi u blindiranom Audiju na doček Vatrenih i ne pretrčava s njim u naručju od kontejnera do poljskog WC-a.
Moglo je, naravno, na Baniji umjesto kontejnera procvjetati tisuću cvjetova, pardon stanova, samo da je Andrej Plenković kao premijer Vlade RH onako srčano, brutalno i nemilosrdno igrao presing na svojim najbližim suradnicima, na državnoj administraciji, na gradonačelnici Petrinje i svim ostalim aparatčicima HDZ-a kao što se zdušno, naprosto lavovski borio, parlamentarno i izvanparlamentarno, za dvotrećinsku većinu i izglasavanje obuke ukrajinskih vojnika na hrvatskom teritoriju. Mogao je svim svojim ministrima, državnim tajnicima, birokratima, projektantima, inženjerima i izvođačima radova Andrej Plenković zaprijetiti prstom da u ovom teškom trenutku obnove Banije moraju biti na pravoj strani povijesti. I da će ih stigma ako ne omoguće preseljenje pet tisuća građana Hrvatske koji su ostali bez svojih domova u čvrste objekte pratiti do kraja života, a on će se osobno pobrinuti i stalno podsjećati javnost na njihovu veleizdajničku rabotu.
Suze sreće
Da su Banijci Andreju Plenkoviću važni kao Ukrajinci, svega ovoga ne bi bilo i sretna bi se ova zemlja mogla zvati. Da je na dvogodišnji vapaj svojih građana reagirao skočno kao na svaki mig iz Bruxellesa i Washingtona, mogao se hrvatski premijer ovoga 29. prosinca 2022. godine, na drugu obljetnicu katastrofalnog potresa, slobodno prošetati Siskom, Petrinjom i Glinom, čak sa sobom povesti i cijelu svoju obitelj. Snijeg ionako još nije pao, a transparenti na kojima je pisalo „Hvala za svaku bakinu suzu“, „Hvala za sigurno kretanje gradom“, „Hvala za završeno rušenje ugroza“ i sve ostale hvalibabe izgubile bi svoje ironične žalce i postale ono što bi i trebale biti – plakanjem od sreće što napuštaš kontejnera prije nego li si umro, pohvalom za brigu o svoj a ne samo svojoj djeci, solidarnošću sa svim građanima, pogotovo onima koje milosrdno kršćanski uoči blagdana volimo zvati potrebitima.
I upravo se mjerom kojom su oni zbrinuti, koliko se o zaštiti najslabijih i najugroženijih vodi računa, mjeri uspješnost i smisao postojanja svake države. I onih koji su plaćeni da je vode.
Pinocchio ili…?
Da, moglo je na Baniji ovih dana biti drugačije, samo da ministar Ivan Paladina o njoj brine kao o svojoj imovinskoj kartici čiji je portfelj procijenjen na 60 milijuna kuna, da državni tajnik Gordan Hanžek potegne iz svog Ureda za obnovu kao njegov službeni Audi Q7 sa 268 konjskih snaga koji je zaplijenjen dileru kokaina, a gradonačelnica Petrinje Magdalena Komes povede računa o pljesnivom rublju stanovnika kontejnera kao što vodi računa o svom kaputiću i torbici iz Netflixove serije. Možda onda potpredsjednik Vlade Tomo Medved neće morati i sljedeće godine u ovo blagdansko doba u svom generalskom šinjelu kriti premijera Andreja Plenkovića koji će još jedan Božić kršćanski bezbrižno posvetiti svojoj obitelji u toplom zagrebačkom stanu.
Ili će Medvedu dosaditi glumiti Pinocchija, kad sljedećeg 29. prosinca, na trogodišnjicu potresa, sazna da je izgrađena i deveta kuća na Baniji, dok se deseta ubrzano završava? I pred kamerama utučeno priznati kako su pobjednici u ratu postali gubitnici u miru.
