Otkud ti ovdje, u Rijeci?
- A duga ti je to priča! Ni sama ne znam koliko je pouzdana, jer, kad se svega prisjetim, pravo da ti kažem, ne znam što je bio san, a što java!
Što si se snuždila kao Ježurka Ježić, znam da nisi Šeherezada, ali već sada zvuči zanimljivo. Kreni!
- Dobro, ali, molim te, prekini me ako ti bude dosadno ili ako ti se učini da izmišljam. Dakle, živjeli smo sasvim normalnim životom, štoviše mogu reći da smo u svom novouređenom domu imali standard kakvim se malo otočana može pohvaliti. Ljudi su nas voljeli, brinuli o nama, cijenili, tek bi tu i tamo netko bio površan, zaboravio nas ili ostavio da čamimo na nekom zabačenom mjestu. Možda me je upravo to i spasilo, ne znam, razumjet ćeš me, da se tog užasa i dalje nerado sjećam i da bih ga najradije zaboravila. Uglavnom, tog dana kada sam trebala biti vraćena kući, među svoje, tamo više nije bilo nikoga od mojih! Tamo gdje je obitavalo devetnaest obitelji s mojim prezimenom, a svaka je brojala od pet do deset članova, više nije bilo nikoga!
Nemoguće! Pa nisu svi odjednom mogli biti posuđeni!
- Pa i nisu, pokazalo se to kasnije. Doduše, ja sam o tome saznavala posredno, iz novina, više se nisam nikada susrela ni sa kim od mojih i poznatih. Prvi šok je uslijedio kada sam pročitala da su svi, njih više od petsto spaljeni! To me prestravilo i zato se uopće ne sjećam kako sam u tom ruksaku stigla u Zagreb! A onda je došao on i odveo me ovdje, na sigurno, u Rijeku…
Čekaj, pa je li netko odgovarao za taj pogrom, pa nije ovo srednji vijek i nismo mi vještice da nas samo tako nekažnjeno spaljuju na lomači…
- E, to ti je najbolja priča! Optužena za taj zločin branila se kako ona nije nikoga bacila u vatru već u kontejner za smeće i sud joj je dao za pravo iako su svi znali da se taj otpad potom vozi na spaljivanje! Potom je dobila i nadimak po jednoj našoj drugarici, „djevojčica sa žigicama.“ I, da se malo našalimo nad svojom sudbinom, kao u onoj reklami: ali ni to nije sve! Inkvizitorica je upravo zbog toga što nas je nemilosrdno likvidirala postala direktoricom našeg nekadašnjeg doma u Korčuli! Valjda je to bila nagrada za spremno čišćenje doma od svih „koji zagađuju naš lipi jezik“, kako je rekla. Osim nas Ćopića nestale su zauvijek i ćirilične komšije, oni rođeni u Srbiji, nema tu više ni partizana, ni komunista, a svi se čude zašto su pak s njima u kontejneru završili i Maupassant, Tolstoj, Cesarec, Cesarić…
Eliminacija kao kreacija, čitala sam i ja o tim golemim masovnim grobnicama koje neki s pravom zovu holokaustom Knjige. A što se ti velika, crvena mrštiš, misliš da si posebna zbog tog svog grba na prsima sa šest buktinja?
- Svaka naša žrtva, bez obzira na veličinu, tematiku i autora, zaslužuje sjećanje. Za jedan otok više od pet stotina likvidiranih svakako je tragedija, masakr, ali ono što se mojima dogodilo, ne možete ni zamisliti. I to od koga, od čovjeka kojeg su proglasili besmrtnim intelektualcem, dakle akademikom! Taj nas je jednim potezom pera na memorandumu koji se diči imenom najvećeg uma i književnika naših naroda i narodnosti, svih nas 40 tisuća poslao…
Na lomaču?
- Ne, u rezalište, jer u nama, enciklopedijama, ima previše toga trajnoga za izgorjeti pa bi Hrvatsku mogao zahvatiti plamen, baš kao što se zvao i časopis kojega je uređivao taj isti Miroslav Krleža koji nas je i porodio. Da bi mu oni zatrli sav taj porod kao da je od tmine!
Pa to je genocid! A i taj vaš krvnik, akademik, je li to onaj udbaš kodnog imena Forum koji je cinkao svoje kolege i studente ali i sve koji bi se našli na meti njegovog žbirskog uha i nosa?
- Da, to je taj! Udboakademik iz Razreda konvertita i doušnika. To sigurno nije najljepši, ali je svakako najveći Razred u besmrtnih Hrvata. Valjda je mislio da će ubijanjem Enciklopedije Jugoslavije drugi put ubiti ionako mrtvu Jugoslaviju pa se akademski uhvatio glogovog kolca. Mene i još neke su na putu do rezališta uspjeli spasiti od sigurne giljotine. Možda nas je preživjelo deset kompleta. A onda je došao on, i odveo me ovdje, na sigurno, u Rijeku…
Kad ste već otvorile temu, ja sam, drage moje, iz Zagreba, nas 23.069 samo iz Gradske knjižnice potrpali su u kamione i odvezli u nepoznatom pravcu!
- Ja sam iz Podravske Slatine, nas je nestalo najmanje dvije tisuće pod okriljem mraka. A vidim ima ovdje i preživjelih iz Velike Gorice, Splita, Vrsara…
Da, ima nas odasvuda, a sada smo, ovdje, na sigurnom, u Rijeci! Inače, jedna naša kolegica me upozorila da je prikupila podatke koji, dakako, nisu matematički precizni i egzaktni. U ovim masovnim akcijama čišćenja započetih devedesetih prošlog stoljeća, pod izdašnim pokroviteljstvom i sponzorstvom novostvorene države, dakle u tom knjigocidu, kako se taj zločin stručno zove, stradalo je nas 2,8 milijuna ili 13,8 posto ukupne populacije pardon fonda! I nitko nikada za ovo „konačno rješenje“ nije odgovarao! Pa ima li zločin ime i prezime, ima li kazne za takvo istrebljenje uma koje nije viđeno na tlu Europe od Drugog svjetskog rata?
- Malo nam je neugodno, mi smo ovdje najmlađe, naša sudbina nije tako strašna i grozomorna kao vaše, nismo prošle konc-logore niti smo bile objekti mržnje odgovornih državnih subjekata, nije nam prijetila ni lomača, ni giljotina, ali smo jedva izvukle živu glavu zahvaljujući njemu…
Nema veze, pričajte, postaje sve uzbudljivije! A što se ti Amerikanac praviš Englezom pa ti je na koricama brojka 451? Jesu li to tvoje konačne žrtve?
- My name iz Ray, Ray Bradbury! A ovo je temperatura na kojoj knjige gore, u Fahrenheitima. Pitajte mog vatrogasca Guya Montaga. Da sam znao da će moja SF utopija 40 godina kasnije kod vas postati stvarnost, dao bih mu hrvatsko ime. I titulu akademika a ne vatrogasca! My fault, sorry!
Da, moglo je to i bolje, Ray! A sada vi, curke!
- Mi smo vam iz Zagreba, živjele smo u samom centru sasvim udobno, mogle bismo reći gospodski, dok nas nije pogodio onaj gadni potres, pamtim kao danas, 22. ožujka 2020. godine. Na svu sreću nitko nije teže stradao, doduše dobro smo se stresle, malo šute i prašine, no kad smo došle sebi i mi i naš vlasnik, postalo je jasno da će s popucanim zidovima i poremećenom statikom biti opasno nastaviti živjeti u tom stanu. Nas je bilo toliko puno, znate naš nas je Vojo obožavao, sigurno ga znate, on je onaj duhoviti novinar, vidite ga na televiziji, čujete na radiju i čitate u tekstovima, ali sama je naša težina prijetila da se pod uruši i da se svi zajedno survamo kat niže. Već smo mislile da smo otpisane, doduše ne onako surovo kao što su vas otpisali, bojale smo se reciklaže i Jakuševca, a onda se pojavio on. Bio je jako strpljiv, a boga mi i uporan, trebalo nas je dobro očetkati, urediti i posložiti pa, put pod noge, do Rijeke. I evo nas sada tu, s vama preživjelima i ostalim spašenima u našem novom domu, u Ex librisu.
Da, nakon svih ovih naših priča, kao da gledam reprizu Povratka otpisanih. Znate što, trebale bismo mi knjige napisati knjigu o Željku, ne samo jer je to zaslužio zaduživši nas našim novim, spokojnim životima. Mi bismo to učinile bolje, jer mi knjige poznajemo Željka bolje od ljudi.
