O, siroti Bertolt Brecht! Čovjek koji je život posvetio ideji da se svijet promijeni, da se pretvori u bolje, pravednije i podnošljivije mjesto za život, pa isto to pokušao napraviti i u teatru, a on teatar ne vidi kao mjesto isprazne zabave i proizvodnje lažnih i jeftinih emocija, nije u svim svojim dramama, u svim svojim pjesmama i kabaretskim songovima uspio tako vehementno razbiti iluziju kao Let 3 u manje od tri minute svoje „Mame ŠČ!“!
Dugo, dugo uprizorenje jedne pjesme, i to na sceni jednog lakoglazbenog festivala, nije tako tektonski zatreslo i potreslo učmalost baruština podigavši sistemom spojenih posuda mulj na površinu. Sve je naizgled počelo kao još jedna estradna zabava, a sada još uvijek ne znamo kako će ovaj rašomon završiti!
Preispitajte, nije prirodno!
Sve što je Brecht radio u teatru zapravo je poziv, isti poziv koji je Let 3 odaslao iz Opatije lansirajući „Mamu ŠČ!“: Pogledaj sebe, pogledaj svijet oko sebe, prepoznaj se u tome i pokušaj shvatiti kako to funkcionira! Brecht kaže: „Preispitajte, to nije prirodno!“ Tako su se neki identificirali s traktorom, vidjevši u tom prijevoznom sredstvu „simbol progona jednog naroda“, drugi su, zna se koji, za spas nacije, zazivali Božju pomoć, iščitavši iz „Mame ŠČ!“ sotonske stihove, treći su u poštaru prepoznali maminog morona, četvrti vidjeli Putina u malom podlom psihopatu, a peti pak u istom krokodilu Crocodile Dundeeja, šesti doživjeli pusni tanac, sedmi dobili kurcem u čelo, dok su osmi putnici načelno upoznali Lenjina…
Uglavnom, nikad manje označitelja – stihova, taktova, slika i pokreta – nije u kraćem vremenu proizvelo toliku sumu označenog – efekata i afekata!
V-efekt
Sve u svemu, pravi pravcati Brechtov epski, antiiluzionistički teatar! Na Dori i nakon nje uživo svjedočimo taj njegov čuveni Verfremdungseffekt iliti V-efekt, koji se kod nas prevodio različito, a najčešće kao efekt začudnosti. Omađijaj me! Našli su se tu, na pola puta prema katarzi, i porfirijski litijaši i klecavi cromantijaši, i punica nositelja mita i vučica informer kita, zajebanti i zajebani, veliki i mali…
Taj V-efekt ne smije biti kazališni trik, već sama bit kazališnog postupka, možeš razglabati o njemu, možeš otpjevati song… Preko scene tada kreću transparenti, a na njima nisu samo parole, već i ironizacija teksta. Stvara se jedna potpuno aktivna situacija i vi u kazalište dolazite kao na mjesto gdje trenirate pobunu i promjenu društvenih odnosa.
Kada je Let 3 u pitanju, ovakav šušur nije ništa nova, no ovoga puta nisu to (samo) umjetničke provokacije koje su neki i ranije, na znanje novovjekim traktorkama, doživljavali kao vređanje tog istog nebeskog naroda, poput „Bombardiranja Srbije i Čačka“ Letovaca u opancima i čakširama, a od toga je prošlo gotovo dva desetljeća. Nisu to više ni performansi kojima su opet neki drugi tankoćutni narodi mogli ostati uvređeni i iznenađeni, uniformama omrznute JNA kad Letovci zasviraju i za pojas zadjenu „Tazi tazi“. Provokacija je sastavni dio onoga čime se Let 3 bavi, zvali mi to rock’n’rollom, avangardom, popularnom ili subkulturom, svejedno, baš kao što su njihovi scenski nastupi i koncerti primjereno provokativni sadržaju koji sviraju i pjevaju. To nekima smeta, dok druge oduševljava.
Ono što je sigurno nakon više od 35 godina postojanog postojanja Leta 3 je da to provociranje nije samo sebi svrhom, dapače, oni upravo brehtijanski nisu proizvođači lažnih i jeftinih emocija, niti su njihovi nastupi mjesta isprazne zabave.
Fedra i Kiklop
Štoviše, Let 3 je već odavno prestao biti samo bend, u stvari od samih početaka njima je glazba bila tek jedan segment scenskog nastupa, koji je još od onog pionirskog koncerta Leta 2 u opatijskom hotelu Adriatic, i vizualno i konceptualno, imao teatarske ambicije. U kazalište Let 3 na velika vrata ulazi davne 1996. nezaboravnom predstavom „Fedra“ u režiji Ivice Buljana, koja je ostala u sjećanju ne samo zagrebačke i riječke publike na Festivalu malih scena, već je postala i jedna od naših najuspješnijih, mogli bismo reći kultnih predstava, koja je uspješno gostovala od Španjolske i Italije preko Grčke i Makedonije do daleke Venezuele, na koncu ovjenčana nagradom Hrvatskog glumišta. Suradnja s Ivicom Buljanom i u predstavi „Kiklop“ 2010. godine nije prošla bez burnih i dijametralno oprečnih reakcija, ali i posljedica za one koji su ih, poput Senke Bulić, podržavali u njihovom teatarskom angažmanu koji traje sve do danas.
I sve do prošlog ljeta, kada je redatelj Paolo Magelli angažirao Damira Martinovića-Mrleta i Ivanku Mazurkijević kao autore glazbe za svoju predstavu „LizistRATa“ na Splitskom ljetu.
Za predstavu su uzeti tekstovi Mate Matišića i Aristofana i jednog koji je meni tu bio najinspirativniji – Predraga Lucića. On spominje: „Mama idem u rat“. To mi je bila najveća inspiracija da bih uopće napisao tu stvar, odgovorio je Mrle iskreno novinarki Indexa Andreji Topić na pitanje koje je nakon Dore zanimalo sve – otkud mu inspiracija da napiše „Mamu ŠČ!“
Vražji pacifisti
I tako dolazimo i do Brechta i do početka ovog teksta koji je „Mamu ŠČ!“ i Let 3 naprosto provukao kroz predavanje koje je Predrag Lucić, pod naslovom „O sirotom Bertoltu Brechtu“, održao 9. travnja 2014. godine u Užičkoj gimnaziji. I onoga što ih veže i spaja, i Brechta, i Let 3, i Lucića, a to je da su svi oni „vražji pacifisti“, kako Predrag naziva Bertija. Za njegovu će najslavniju dramu „Majka Courage i njezina djeca“ u režiji jednog drugog teatarskog velikana, Dušana Jovanovića, u splitskom HNK 2013. godine Predrag Lucić napisati sjajne songove na kojima bi mu mogao pozavidjeti i sam Brecht. A jedan od njih, poznat po svom prvom stihu, „Kupi mi, mama, jedan mali rat“, eto postao je nadahnuće Mrletu za „Mamu ŠČ!“, posredno dovevši do društveno–političke krize širih razmjera o kojoj se (ako pamćenje ne vara, prvi put je takva čast pripala nekom uratku za Eurosong, op.a.) raspravlja čak i u „Otvorenom“!
I sam bi Brecht da ustane iz svog berlinskog groba nakon 67 godina počivanja u miru, bio euforičan i oduševljen jer je njegov politički teatar opet živ, prpošan i aktualan! Baš kao što i okolnosti podsjećaju na one, bit će tomu 27. veljače punih 90 godina, kada je s obitelji morao napustiti Njemačku nakon podmetnutog požara u Reichstagu što je bio i uvod u Drugi, dok mi sada iščekujemo Treći svjetski rat. Da, bio je u svojoj rodnoj Njemačkoj Brecht veleizdajnik, čije su knjige završile na lomači, ali nije bolje prošao niti u „demokratskoj“ Americi, iz koje je, baš kao i njegov drug Charlie Chaplin, morao pobjeći od istih, veleizdajničkih optužbi. Nisu Brechtu Nijemci, prvo nacisti, a potom i komunisti, nikada oprostili proturatnu i antimilitarističku pjesmu koju je najradije pjevao, onu čuvenu „Legendu o mrtvom vojniku“.
Bolje umrijet od smijeha
Nisu za života ni Hrvati bolje gledali na Lucića no kao veleizdajnika, za sve ono što je kontra rata pisao i pjevao, a što se onako „Feralovski“ može sažeti u jednu njegovu rečenicu kako je „Bolje umrijeti od smijeha nego dati život za državu“. Nije bolje prošao ni sa susjedima, nakon svih tekstova u kojima se obračunavao s hrvatskim nacionalizmom, Herceg-Bosnom i zločinima nad Bošnjacima, doživio je neviđenu hajku na rubu fetve nakon satirične pjesme „Ići mići, Ahmići“ koju su ovlašteni tumači istine proglasili ismijavanjem muslimanskih žrtava.
Nešto slično upravo sada proživljava Zlatko Paković nakon premijere svoje autorske predstave „Grobnica za Borisa Davidoviča“ u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, a gotovo istovjetno je nedavno prošao i u Podgorici, dok mu je u njegovom Beogradu i vascelom srpskom svetu zabranjeno bilo kakvo javno pojavljivanje na daskama što život znače.
(https://pescanik.net/od-svetog-save-do-zlatka-pakovica-zenicke-tragedije-i-farse/)
Veleizdajnici broj jedan
Slične je sudbine bio i Oliver Frljić koji je u Hrvatskoj bio persona non grata i državni neprijatelj broj jedan zbog svog kritičkog teatra sve dok, baš kao i Brecht, nije otišao u egzil. Takav progon čeka sve one čiji su nastupi i predstave društveno angažirani, pa vrlo vjerojatno niti Let 3 neće izbjeći dželatima koji već jašu. Potjernica za hrvatskim predstavnicima na Eurosongu već je raspisana u obliku peticije kojom katolibani traže da im se zabrani nastup u Liverpoolu, kako ne bi kvarili njihovu nevinu dječicu. To je to Brechtovo prokletstvo koje je i danas prijeti svima koji, baš kao i on, kliču: „Preispitajte, to nije prirodno!“
Jer, rat o kojem pjevaju i Brecht i Lucić i Let 3 nije prirodan! Oni se protive svakom i bilo kojem ratu, jer ne postoji nešto poput „dobrog“ ili „nužnog“ rata, baš kao što ne postoji nešto poput „dobrog“ ili „nužnog“ ropstva. Njihov pacifizam, njihov politički teatar, njihove pjesme i stvaralaštvo upereni su za ukidanje same institucije rata, a ne samo aktualnog „rata dana“ koji se trenutno vodi. Da, „Mama ŠČ!“ je nesumnjivo antiratna pjesma, ali njezin smisao je, ako se već pozivaju na Lucića, a pozivaju se, onda okončanje svih ratova. Let 3 sasvim sigurno ne odlaze na Euroviziju zato da bi se kao ona srcem u obliku ukrajinske zastave bezrezervno i neupitno svrstali na jednu zaraćenu stranu već da svojim nastupom pokušaju pokrenuti i svijet i našu svijest u smjeru okončanja svih ratova.
Kontekst Contesta
U tom kontekstu Eurovision Song Contesta 2023. može li se „onaj mali podli psihopat, krokodilski psihopat“ jednako odnositi na Putina kao i na Zelenskog? I je li traktor jednako tako ruski kao i ukrajinski proizvod kojeg su sada na njivama i livadama zamijenili tenkovi s obje strane? I tko to viče „Mama, idem u rat“? Samo nesretni Rus ili možda i poneki Ukrajinac? I čije su te dvije vražje rakete na sceni? Piše Lenjin, ali piše i dr. Strangelove? I je li Armagedon nona zajedničko umiruće bojno polje cijelog planeta, prije posljednje bitke nakon koje će uslijediti kraj čovječanstva? I od kakve će važnosti, i kome, za konačni rezultat biti to što će glavni krivac za smak svijeta neosporno biti Putin?
I je li „Mama ŠČ!“, univerzalna, svevremenska antiratna pjesma, čiji je cilj da nestane rata kao takvog, kao što je to, bila recimo, „Imagine“ Johna Lennona, ili jedna pjesma s porukom važi samo za ukrajinski, a druga isključivo za vijetnamski rat? I je li pacifizam pogrešan odgovor na rat u Ukrajini, kako to tvrdi „lijevi“ filozof Slavoj Žižek distancirajući se nakon Ukrajine od Lennona i proglašavajući njegovu odu miru „najboljim putem u pakao“? „Vrijeme je za buđenje“, diže pesnicu Žižek uz odobravanje svojih salonskih trabanata, tvrdeći kako se „danas ne može biti ljevičar bez nedvosmislene podrške Ukrajini“.
Uključuje li ta nedvosmislenost i nuklearni rat kao posljednji dokaz lijeve dosljednosti, te kako to pacifisti mogu biti fašisti, ta bijeda filozofije ne objašnjava, baš kao što njezin, na marksizmu odgojeni autor s teorije ne prelazi na praksu uzimajući pušku u vlastite dobrovoljačke ruke.
(https://pescanik.net/pacifizam-je-pogresan-odgovor-na-rat-u-ukrajini/)
Legenda o mrtvom vojniku
Upravo toj i takvoj dosljednosti koju sada zagovara Žižek Brecht je onomad ispjevao pjesmu zbog koje su ga svi militaristički i ratu odani režimi proganjali cijelog života, satiričnu „Legendu o mrtvom vojniku“. Na nju i njegovu „Majku Courage“ nastavio se Predrag Lucić, najdosljedniji pacifist i antiratni tip među svima nama, stihovima „Djeca Courage i njihove pjesme“, opjevanima prije nego li oni u Brechtovoj ratnoj drami pogibaju. Za kraj, umjesto naslovne „Kupi mi, mama, jedan mali rat“, koja je inspirirala Mrleta i Let 3, nije na odmet u ovom trenutku, nakon Dore i uoči Eurosonga, kad je ščakanje postalo sveopća sprdnja i ulična zabava, iako se radi o prilično ozbiljnoj stvar, prisjetiti se Lucićeve „Ode hrabrosti“:
Budite kuražni, hrabri i odvažni…
Sokoli nas nebojša život.
Stavi nam na kosti pancire hrabrosti,
I ničeg kad nemamo ispod.
Život nas poklopi, postanu oklopi
Slitina za sitne novce,
Vjerujte, panceri, željeznoj materi
Da hrabrost je kuraž od ovce.
I to je to, kad već uporno tražite smisao ili naravoučenije pjesme koja će predstavljati Hrvatsku u natjecanju za pjesmu Eurovizije u Liverpoolu. „Mama ŠČ!“ vam poručuje da nikako ne idete u rat, jer je hrabrost kuraž od ovce. Živite, i da, valja ponoviti, ako baš želite znati i hoćete ščuti: Bolje je umrijeti od smijeha nego dati život za državu
Ma što o tome mislio Predrag Lucić.
