U skladu sa Zakonom o medijima molim vas da objavite ovaj demanti, ispravak i odgovor na tekst objavljen u tiskanom kao i elektronskom (https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/dubioze-novog-zakona-o-kazalistima-kako-je-zvonimir-peranic-od-uglednog-postao-neistaknuti-kulturni-djelatnik/) izdanju Novog lista u srijedu, 5. travnja 2023. godine na stranicama Kulture pod naslovom „Kako je Zvonimir Peranić od uglednog postao neistaknuti kulturni djelatnik“ koji potpisuje Davor Mandić, gdje se u okviru „Crtica o novim članovima Kazališnog vijeća“ iznose neistinite informacije, pogrešne konstatacije i difamacije vezane uz moje ime.
Hitna sjednica
O profesionalnosti Davora Mandića kao novinara dovoljno govori činjenica da me, kao bivšeg kolegu, nije barem nazvao i upitao za motive angažmana u Kazališnom vijeću, niti je pokušao osporiti moje kompetencije na temelju životopisa koji sam priložio svojoj kandidaturi. Nije se Davor Mandić potrudio niti doznati što smo to nas trojica članova Kazališnog vijeća, Aleksandar Mijatović, Dalibor Laginja i ja govorili na sastanku sa zamjenicom gradonačelnika Sandrom Krpan i intendantom Marinom Blaževićem, nije mu bilo bitno saznati ni zašto smo zahtijevali da se sazove hitna sjednica SVIH članova Kazališnog vijeća i o čemu smo trebali na njoj raspraviti i odlučiti.
No to je problem Davora Mandića i onih koji objavljuju takve tekstove podržavajući revolveraško novinarstvo koje uzima pravdu u ruke s jednim jedinim ciljem da se diskreditira i obračuna sa svakim tko im nije po volji i ukusu, služeći se umjesto argumenata pljuvačkom.
Bijeda filozofije
Nakon 35 godina rada u novinarstvu, za kojih sam uređivao i ovu rubriku, Kulturu, i ovu novinu, Novi list, nemam namjeru dopustiti ni Davoru Mandiću, ni onima koji ga na to potiču, da hračkaju na moje ime insinuirajući moje nepoštene namjere u Kazališnom vijeću. Davor Mandić najprije me predstavlja općepoznatom činjenicom kao onoga kojeg „javnost zna kao dugogodišnjeg uglednog novinara, kolumnista i glavnog urednika Novog lista“, da bi rečenicu završio svojom halucinacijom koja bi trebala postati istinitom opservacijom, štoviše autorovim otkrićem toj istoj javnosti o nepoznatoj strani moje ličnosti, a ta je da sam ja „gorljivi poklonik Marina Blaževića“.
Naravno da Davor Mandić za tu svoju tvrdnju nema nikakve dokaze, jer ih niti ne može imati, ali u portretiranju mene kao nakaze koja se iz nečasnih razloga prihvatila članstva u Kazališnom vijeću, činjenice mu ni ne trebaju jer me sudi po samome sebi.
Naime, Davor Mandić je uistinu dokazano „gorljivi protivnik Marina Blaževića“, to se vidi iz svakog njegovog teksta, napisane ili izgovorene riječi, pa ja koji niti sam gorljiv niti sam protivnik, mogu po toj bijedi filozofije biti jedino „gorljivi poklonik“ gospodina intendanta. Trećeg, onog između, nema: ili si s nama ili si protiv nas!
Vježbanje unikatnosti
Da bi taj svoj tok nesvijesti o Blaževiću kao mom idolu potkrijepio, Mandić čitateljstvu servira laži o tome kako sam se Blaževiću „nemalo puta divio“, no to diviniziranje moglo bi se još pripisati zbrci u autorovoj glavi, da se na kraju Davor Mandić nije „usudio reći“ kako sam ja „nevjerojatno rijedak i unikatni primjerak domaće kulturne scene koji smatra Blaževićevo „Vježbanje života“ remek-djelom“. Dakle, da me Davor Mandić javnosti pokušava denuncirati kao glupana koji nema pojma o kazalištu jer, eto, ja sam jedini gledatelj koji je u tom „Vježbanju života“ vidio dobru kazališnu predstavu, dok on, Davor Mandić i ostatak čovječanstva, znaju da je to debakl, budući da Marin Blažević može režirati samo katastrofalne predstave, pa su slijedom toga su onda valjda katastrofalne i glumice Neva Rošić, Mira Furlan, Olivera Baljak, Zrinka Kolak Fabijan, Elis Lovrić, Tanja Smoje, Jelena Lopatić i sve ostale koje su pristale u takvoj blamaži sudjelovati, ne mogu i ne želim odšutjeti.
Ne radi vlastitog povrijeđenog ega, jer ja nisam profesionalni kazališni kritičar, već radi legitimnog prava svakog kazališnog gledatelja otkako je teatra da o predstavi misli što god želi odnosno da taj svoj sud i svoje mišljenje može slobodno izraziti bez da ga tamo neki davori mandići javno prozivaju i proglase glupanom i neznalicom.
Fikcija i fakcija
Zato ne zamjeram toliko raspojasanom Davoru Mandiću, ta njegova „crtica“ samo je još jedan simptom podvojene ličnosti u kojoj se sudaraju književnik i novinar, pa taj košmar autorski rezultira diskursom u kojem se ne razlikuje književne likove od stvarnih ljudi, fikciju od fakata, literaturu od novinarstva, već onima koji takve nebulozne tekstove koji se ne temelje na činjenicama već na nečijoj mašti objavljuju. Prije svih se čudim urednici Kulture Kim Cuculić koja je upravo za mog mandata dobila priliku pisati kazališne kritike, a to čini i danas, jer bi se Mandićeva teza o mom unikatnom neznanju kada je kazalište u pitanju, onda mogla protegnuti i na nju kao autoricu po mom izboru. Stoga je molim da ubuduće ispisivanje mog psihopatološkog profila povjeri nekim stabilnijim, kvalificiranijim i zericu dobronamjernijim novinarima u redakciji, jer titulirati me „Blaževićevim vijećnikom“ nije samo zlonamjerna laž već dno dna nečije kreativnosti.
Uostalom, kao urednik Kulture svojedobno sam kao honorarnog suradnika za pisanje o kazalištu angažirao i tada mladog riječkog studenta u Zagrebu Marina Blaževića, pa, bez ikakve gorljivosti, divljenja i obožavanja, naprosto mi se normalno ljudski čini činjenicu da je mladi novinar potom postao sveučilišni profesor, dramaturg, redatelj, a sada i intendant HNK Ivana pl. Zajca, djelomično vidjeti i kao uspjeh Novog lista.
Ili bismo se cijele te biografije trebali gorljivo sramiti, kao što to Davor Mandić traži od mene i svih nas?
