Svojom porukom dirnuli ste Juliana u srce, napisala je njegova supruga Stella Assange svima nama koji smo se usudili za njegov 52. rođendan, 3. srpnja, koji je dočekao u strogo čuvanom zatvoru Njegovog Veličanstva Belmarsh u centru Londona, poslati internetom nešto što je trebala biti čestitka ili barem ohrabrenje za nimalo lake, nadolazeće dane.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Posljednja tri tjedna više od 6000 ljudi poput vas odvojilo je nekoliko minuta svoje svakodnevice kako bi Julianu poslali kratku poruku za proslavu njegovog rođendana. Oduševio me odaziv i bila sam toliko dirnuta da sam, na dan kada smo završili s prijavama, nazvala Juliana da ga obavijestim i odmah mu pročitam neke vaše poruke preko telefona. Sada nam je jasno da svaka akcija čini razliku, ma koliko mala bila. Podsjetili ste Juliana kolikim je ljudima stalo do njega i dali mu nešto najvrjednije što mu u ovom trenutku možete dati – energiju za nastavak. Julianova sloboda neće se izboriti samo na sudu. Njegova sloboda ovisi o društvenoj podršci i malim djelima ljudi poput vas, piše Stella Assange, a na njezinom Instagramu možete više saznati o toj borbi koja se nastavlja.
Opasno blizu izručenja
Nažalost, vrijeme za Juliana Assangea polako istječe i on je „opasno blizu izručenja zbog otkrivanja američkih ratnih zločina“ poručuju njegova obitelj, aktivisti i promatrači koji cijeli slučaj prate godinama. Njegovi odvjetnici u svojim do sada neuslišanim žalbama cijelu inkriminaciju tog najvećeg novinara i urednika 21. stojeća saželi su u jednu rečenicu: „Julian Assange i WikiLeaks odgovorni su za razotkrivanje kriminala od strane Vlade SAD masovnih razmjera bez presedana, uključujući mučenja, ratne zločine i zločine nad civilima“. A i sam sažetak tog do u detalje dokumentiranog sadržaja je zastrašujući:
Obavještajna analitičarka američke vojske Chelsea Manning 2010. godine dostavila je WiliLeaksu dokumente koji sadrže dokaze o američkim ratnim zločinima. Oni su uključivali „Iračke ratne zapisnike“, to jest 400 tisuća terenskih izvještaja koja su opisivala 15 tisuća neprijavljenih pogibija iračkih civila, kao i sustavna silovanja, mučenja i ubojstva nakon što su američke snage „izručile zatočenike ozloglašenom iračkom odredu za mučenje“. Također, sadržavali su „Afganistanski ratni dnevnik“, 90 tisuća izvještaja o višestruko većem broju stradalih civilnih žrtava od strane koalicijskih snaga nego što ih je američka vojska prijavila. Tu su i „Guantanamo Files“, 779 tajnih izvještaja s dokazima da je 150 nevinih ljudi godinama držano u Guantanamu, a 800 muškaraca i dječaka mučeno i zlostavljano, čime su prekršene Ženevske konvencije i Konvencija protiv mučenja i Ostalo okrutno, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.
Vodoinstalateri Bijele kuće
Kad bismo sve to što je Julian Assange učinio dostupnim javnosti, zbog čega mu, izruče li ga, u SAD prijeti 175 godina zatvora po Zakonu o špijunaži iz 1917. godine, provukli kroz aktualni rat koji se vodi u Ukrajini, dakle da je kojim slučajem na isti način putem WikiLeaksa DOKUMENTIRAO takve ili slične Putinove zločine, bio bi, bez sumnje, rado viđen ugledni gost sa svim počastima u Bijeloj kući, a ne njezin državni neprijatelj broj jedan. Već je netko primijetio, da se ovaj kafkijanski proces koji se upravo događa Assangeu, vodio protiv Mandele ili Saharova, cijeli bi zapadni svijet ustao na zadnje noge i branio ga, pozivajući se na njegova demokratska prava, slobodu govora i mišljenja. I ne bi bilo novinara i kolumnista od imena i prezimena koji u svom komentaru i uvodniku ne bi strastveno i furiozno ustao protiv diktature koja gazi neovisnost medija i tražio njegovo oslobađanje pozivajući se na Prvi amandman kao uzorito Sveto pismo svake demokracije.
Ovako su se o Assangeovoj otmici i/ili ubojstvu vodile rasprave „na najvišim razinama Trumpove administracije“, a njegov progon svesrdno je nastavila Bidenova vlada. I ne bi nas taj horor toliko prestravio, režirali su ti i takvi i ubojstvo vlastitog predsjednika u Dallasu, na što nas je nedavno podsjetio i HBO svojom sjajnom serijom „Vodoinstalateri Bijele kuće“, koliko je zastrašujuća upravo šutnja onih koji bi prvi trebali ustati u Assangeovu obranu, ne samo radi njega samog već i zbog vlastite glave na ramenu!
Prerezani grkljani
„Novinari su napustili Juliana Assangea i sami sebi prerezali grkljane, piše jedan od onih novinarskih velikana gurnutih na medijsku marginu zbog svojih stavova, Chris Hedges. Neuspjeh novinara da pokrenu akciju za oslobađanje Juliana Assangea ili razotkriju opaku kampanju njegovog klevetanja, još je jedna katastrofalna i samoporažavajuća pogreška medija.
Progon Juliana Assangea, zajedno s klimom straha, opsežnim državnim nadzorom i korištenjem Zakona o špijunaži za kazneno gonjenje zviždača, uškopio je istraživačko novinarstvo. Mediji ne samo da nisu uspjeli pokrenuti stalnu kampanju podrške Julianu, čije se izručenje čini neizbježnim, nego više ne pokušavaju rasvijetliti unutarnje funkcioniranje moći. Ovaj neuspjeh nije samo neoprostiv, već je i zlokoban.
Znanstveno novinarstvo
Uistinu, tih mizernih šest tisuća poruka koje se čovječanstva usudilo poslati Julianu Assangeu umjesto rođendanske čestitke govori da se strah već uvukao u redove nas koji smo za profesiju izabrali boriti se za prava drugih, a sada se ne usuđujemo, makar i simbolično, dići glas za najboljeg među nama! Ili barem za onoga koji je svojim pristupom ovu profesiju revolucionirao, ne samo tehnološki u skladu s 21. stojećem, već i suštinski, pokazavši da novinarstvo može dovesti do promjena, može se izboriti za pravdu i pomoći žrtvama. Naravno, ako je PRAVO novinarstvo.
Morate početi s istinom. Istina je jedini način da bilo gdje stignemo. Jer svako donošenje odluka koje se temelji na lažima ili neznanju ne može dovesti do dobrog zaključka. Uloga je dobrog novinarstva da se uhvati u koštac s moćnim zlostavljačima, nedvosmisleno se stavio na stranu istine i žrtava zločina pod državnim pokroviteljstvom Julian Assange.
Svoj model novinarstva, pojasnit će njegova supruga Stella, nazivao je znanstvenim novinarstvom. Novinarstvo mora biti provjerljivo! Možete vi napisati mudru i inteligentnu analizu neke vijesti ili događaja, ali morate dokazati na čemu je temeljite. A postoji li nešto bolje od originalnih dokumenata, izvještaja iz prve ruke, službenih depeša i snimljenog materijala koji će potvrditi svaki vaš zaključak? Postoji li vjerodostojniji, objektivniji, uvjerljiviji, dakle znanstveniji dokaz da su u Iraku počinjeni ratni zločini nad civilima od toga da javno, putem WikiLeaksa, prikažete originalni video „Kolateralno ubojstvo“, pogotovo kada oni koji su taj zločin počinili, i to u vaše ime, to pokušavaju zatajiti i sakriti pravdajući svoj kriminal „pitanjem nacionalne sigurnosti“!?
Smrt novinarstva
Da, to je bio potpuno novi model novinarstva, koji su u početku oduševljeno prihvatili i mainstream mediji koristeći to što je objavljivao WikiLeaks i za vlastitu slavu, naravno, i za još veći profit, poput The New York Timesa, The Guardiana, Der Spiegela, Le Mondea i El Paisa. Da bi, u strahu od moćnika, vrlo brzo odustali i odrekli se Assangea, ne shvaćajući da su odustajući od njegove osobne slobode odustali i od vlastite, sami sebi prerezavši grkljan, kao što je to slikovito pojasnio Chris Hedges.
Zato je sve izvjesnije isporučivanje Juliana Assangea onima koje je razotkrio kao ratne zločince, mučitelje, silovatelje i hladnokrvne ubojice ne samo smrtna presuda njemu samome već i posljednji čavao u lijes novinarstva kao profesije koja bi se trebala uhvatiti u koštac s moćnim zlostavljačima. Ako je tako nešto moguće u državama koje se kunu u svoju demokraciju, a koje su do jučer svoje opredjeljenje za slobodno novinarstvo, pravo građana da znaju i budu informirani, ugrađivale u najviše, ustavne državne akte, što onda mogu očekivati oni koji se ovom profesijom bave tamo gdje se sloboda govora ne uzima zdravo za gotovo, u onim dijelovima svijeta u kojima je novinarstvo poslovično uvijek bilo kriminalizirano?
Svi smo mi Assange
Svijet može biti podijeljen oko Assangea, ali odluka o njegovoj sudbini povijesno i planetarno će biti presudna za sve ljude, baš kao i odluke o klimatskim promjenama ili upotrebi nuklearnog oružja. U pravu su oni koji, poput Matta Kennarda, upozoravaju kako smo u stvari svi mi Assange:
U pitanju su svi naši život, budućnost naše djece i unuka. Ono što nam je priraslo srcu, demokracija, sloboda govora, neovisnost tiska, vrlo je krhko, mnogo krhkije nego što mislimo. To je razotkrio Assange. Ako dobiju Assangea, s njim neće završiti, neće prestati, jer moć tako ne funkcionira, nego će sve eksplodirati. Koristit će se tim alatima da napadnu svakoga tko ih želi razotkriti, oni naprosto žele formalizirati to što su učinili Assangeu i proglasiti zločinom otkrivanje ratnih zločina. A kada imate zakone i prevladavajuću društvenu svijest da ne smijete dovoditi u pitanje moćnike, i kada vam oni govore što je u vašem interesu a što nije, to je fašizam.
(https://www.wsws.org/en/articles/2023/05/01/hfqs-m01.html)
Novinarstvo nije zločin
Za koga je dakle opasan slobodni Assange? Za one koji lamentiraju isključivo o medijskim slobodama u Iranu, Kini, Rusiji, Siriji i Venezueli, a koji ne vide ispred vlastitog nosa što im se zbiv? Za one u Velikoj Britaniji koji upravo pokušavaju uvesti zakone koji propisuju da njihove zločine ne možete nekažnjeno publicirati i objavljivati? Za francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji nakon masovnih prosvjeda diljem zemlje zbog policijskog ubojstva 17-godišnjaka izričito prijeti gašenjem društvenih mreža u Francuskoj „u slučaju sličnih događaja“ i protesta u budućnosti? Za američkog predsjednika Joea Bidena koji u travnju, na godišnjoj večeri Udruge dopisnika Bijele kuće, i više nego cinično poručuje „Novinarstvo nije zločin“! A to je slogan kampanje za oslobađanje Juliana Assangea, kojeg ne spominje, baš kao ni u ambasadi njegovih saudijskih prijatelja u flajšmašini samljevenog Jamala Khashoggija, i od čijeg progona ni dan-danas ne odustaje unatoč apelima intelektualaca, novinara, političara, državnika i nevladinih organizacija sa svih strana svijeta?
A ne tiču se Bidena, prije i iznad svih, ni vapaji Stelle Assange, njihove djece i cijele obitelji. Zato se od 52. rođendana Juliana Assangea do danas, nažalost, ništa na bolje nije promijenilo. Zato, kako za njega u Belmarshu, tako i za sve nas koji se na trenutačnoj slobodi bavimo novinarstvom kao profesijom, još jednom mogu samo ponoviti ono što sam mu umjesto rođendanske čestitke poručio:
Lotta continua!
