Na Zapadu ništa novo: svaki američki film kojeg prati početna reklamna fama remek-djela na kraju se, baš kao i „Oppenheimer“ Christophera Nolana, svede na unosni blockbuster po pitanju zarade a istodobno spadne na prosjački štap po mjeri gledateljskog užitka.

Čim filmski kritičari počnu svoj prikaz onim što „Oppenheimer“ nije, a nije ni film o atomskoj bombi, nije ni film o „ocu“ atomske bombe, nije ni biografski film u punom smislu te riječi, pa kada tome još dodamo novinarsko zapažanje da je ponajmanje antiratni film (što je, u ovom trenutku kada svijetu više nego ikada prijeti nuklearna kataklizma, naivno bilo očekivati od filmske industrije Hollywooda i postojbine atomske bombe, kao i od nacije koja je to isto oružje za masovno ubijanje prva upotrijebila protiv ljudi), jedina dilema koja nam ostaje nedokučiva nakon the enda je: zašto film baš o njemu, o J. Robertu Oppenheimeru?

(https://pescanik.net/pravda-za-oppenheimera/)

Ni heroj ni žrtva

Kada on, pretežno i uglavnom, nije! Nije heroj, jer malo toga što je omogućilo postojanje bombe je on sam smislio. Nikada nije dobio Nobelovu nagradu, unatoč trima nominacijama. Nije žrtva antikomunističke histerije, jer je jedina kazna koja ga je snašla bio opoziv njegove sigurnosne dozvole (koja mu je prošle godine posthumno vraćena, nakon što ga je još 1963. predsjednik Kennedy rehabilitirao), što mu je onemogućilo pristup vladinim atomskim tajnama, ali ne i život na Djevičanskim otocima na kojima je jedna plaža po njemu dobila ime. Nije moralna vertikala, jer je njegovo zalaganje za ograničenje nuklearnog oružja započelo tek nakon što se katastrofa u Hirošimi i Nagasakiju dogodila, štoviše prije toga, vidi se to i u filmu, nije htio potpisati apel svojih kolega fizičara predsjedniku SAD da se odustane od upotrebe bombe.

Nije bio ni neki drug jer je obavještajcima cinkao druge ljevičare da spasi sebe. Nije bio baš ni neki otac i suprug. Unatoč sumnjičenjima i podmetanjima, nije on bio ni taj probuđene savjesti koji je Rusima dostavio podatke o atomskoj bombi svjestan da monopol na to oružje vodi čovječanstvo u katastrofu. Nije bio J. Robert Oppenheimer mnogo toga, ali je ipak postao glavni junak filmske priče Christophera Nolana!

Ne gledati slušati

Ostavimo, dakle, filmolozima i verziranim poznavateljima sedme umjetnosti da otkriju što nam je to režiser odlučio ispričati kroz „Oppenheimera“. Iz ove naše amaterske gledateljske prakse na prvu nas se najviše dojmila fotografija već proslavljenog snimatelja Hoytea van Hoyteme, te iznad svega glazba mladog a već nagradama ovjenčanog Ludwiga Goranssona. Baš kao što Niels Bohr u jednom kadru pita mladog Oppenheimera čuje li glazbu, valjalo bi svima onima kojima je Nolanov uradak pretenciozan, razvučen, a možda i dosadan, preporučiti da ono što im je uskraćeno sadržajno probaju nadoknaditi  zvukom!

Ako već (nekima) nije gledljiv, ovaj film je sto posto slušljiv!

„Oppenheimer“ je tipičan propagandistički holivudski proizvod koji nimalo ne korespondira s vremenom u kojem živimo, čiji je jedini cilj sve nas, svakodnevno medijski bombardirane prijetnjama nuklearnog rata i Armagedona zbog rata u Ukrajini, dodatno uljuljkati u uvjerenju da je to što može uništiti čovječanstvo i planet na kojem živimo tek vrhunski znanstveni proizvod već isproban u praksi koja se u konačnici nije pokazala katastrofalnom! Teoretski, kažu u filmu likovi genijalnih znanstvenika  iz Projekta Manhattan, mogućnost da se lančanom eksplozijom zapali atmosfera i uništi život na Zemlji, matematički je tek nešto veća od nule! Kockarski i filmski, cjelokupan rizik da će nas nakon detonacije bombe snaći smak svijeta vrijedan je tek međusobne oklade za 10 dolara!

Halo, Bing, kako brat, imam Zemlju za tebe! Cijena? Sitnica!

Sveto Trojstvo i Trinity

Taj i takav narativ da u sadašnjem trenutku povijesti ljudskog roda ne treba bježati od nuklearnog rata niti se, ako zatreba, ustručavati primjene tog istog, danas tisuću puta ubojitijeg oružja, upravo je ono što uporno putem servilnih medija, svojih plaćeničkih think tankova i stručnih eksperata u javnost plasira Bidenova administracija! Usprkos zdravom razumu potpuno suludo tvrdeći kako su pacifizam, diplomacija i deeskalacija  prijetnje miru kojeg, po njima, može biti samo uz još više angažiranog oružja za bespoštedni, vječni rat svim raspoloživim sredstvima!

Skrenuvši na sporedni kolosijek od naivnog gledatelja očekivanu temu pogubnosti atomskog oružja, te u potpunosti izbjegavši prikazati stotine tisuća žrtava i dugogodišnje stravične posljedice radijacije  na stanovnike Hirošime i Nagasakija, a stavljajući u prvi plan osobne odnose i melodramatske avanture, pokvarenost političara i nesnalaženje znanstvenika na njihovom terenu, „Oppenheimer“ kao da je nastao u propagandnim laboratorijima Bijele kuće za koju je doduše Hollywood ionako neraskidivo vezan. Povijesne laži i cinizam koji se provlače kroz film neodoljivo podsjećaju na laži i cinizam koje u javni prostor svakodnevno plasiraju zagovaratelji i pokrovitelji proxy rata do posljednjeg Ukrajinca, pa se čovjek u jednom trenutku mora zapitati je li ovaj film režirao Nolan ili Nuland?

Victoria Nuland, zamjenica glavnog tajnika State Departmenta Anthonya Blinkena koja, zajedno s Bidenovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Jakeom Sullivanom, čine Trojstvo vašingtonskih jastrebova permanentnog ratovanja radi uspostave unipolarnog svijeta pod dominacijom SAD. Danas Rusija, sutra Kina.

Malteški sokol

Trinity, da, tako se zvala prva nuklearna bomba koju je eksplodirala na ovom planetu 16. srpnja 1945. godine, a Oppenheimeru ju je tako imenovao inspiriran poezijom Johna Donnea! Druga duhovna poluga bila mu je Bhagavad Gita koju je čitao u originalu, na sanskrtu, no film dva puta krivotvori stvarnost, jer citat „Sada sam postao Smrt, razarač svjetova“, Oppenheimer nikada nije izgovorio.

Svakako najveća povijesna laž koja se provlači i kroz Nolanov film je ta da su nuklearne bombe „Little Boy“ i „Fat Man“ (ovoga puta krsni kum je bio inspiriran krimićem „Malteški sokol“!) bačene na Hirošimu 6. kolovoza 1945. i tri dana kasnije na Nagasaki, koje su prema procjenama izravno, a onda i godinama poslije posljedično, ubile 300 tisuća ljudi, upotrijebljene kako bi se okončao Drugi svjetski rat i smanjili američki vojni gubici u slučaju invazije na Japan.

Ne samo da su Japanci bili svjesni da je njihov daljnji otpor uzaludan, već su ih porazi, pogotovo u Kini, natjerali da pokušaju, otkrivaju to i obavještajne informacije iz tog doba koje se sporo probijaju u mainstream medije, tajnim kanalima dogovoriti kapitulaciju s Amerikancima. Zašto su onda bombe brže-bolje bačene, i to ne na vojne ciljeve, već na civilno stanovništvo, s namjerom da u trenutku eksplozije što više ljudi bude na ulicama kad Japanci niti su imali niti su razvijali atomsku tehnologiju?

Bomba za Ruse

Tu je tajnu na večeri s Britancima grupi vrhunskih znanstvenika Projekta Manhattan otkrio upravo njegov voditelj, general Leslie Groves, šokiravši ih priznanjem da već odavno meta bombe nisu bili Nijemci već Rusi, dakle u tom trenutku još uvijek saveznički Sovjetski Savez! Nakon toga je znanstvenik i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1995. Jozef Ratblat napustio Los Alamos i vratio se u Liverpool, dok su Niels Bohr i Leo Szilard (koji je kao mađarski Židov izbjegao iz Europe u SAD i na početku rata među prvima insistirao na izradi atomske bombe prije nacista), uzalud molili Roosevelta, a kasnije i Trumana, da ne koriste bombu na ljudima u Japanu ili da o svemu obavijeste SSSR!

No oni nisu postali glavni junaci Nolanovog filma! Baš kao ni Klaus Fuchs, koji se pojavljuje u nekoliko kadrova, a koji je od 1941. do 1949. godine bio špijun koji je Sovjetima dostavljao atomske tajne te 1950. u Velikoj Britaniji osuđen na 14 godina zatvora da bi 1959. bio pušten da ode u Istočnu Njemačku. Nije dakle J. Robert Oppenheimer bio taj koji je, saznavši da će rezultat Projekta Manhattan koji je on znanstveno predvodio biti iskorišten za masovno ubijanje japanskih civila kako bi Amerikanci pokazali atomske mišiće SSSR–u u najavi Hladnog rata, a ne zato da bi car Hirohito kapitulirao, podijelio znanstvene tajne s još uvijek važećim saveznikom koji je podnio najveće ljudske gubitke u ratu protiv Hitlera!

Kada mi je ministar rata Henry Stimson rekao za plan bacanja atomskih bombi na naseljena područja Japana, izrazio sam mu svoje ozbiljne sumnje, prvo na temelju mojih uvjerenja da je Japan već poražen i da je bacanje bombe potpuno nepotrebno, zapisao je ratni general i budući predsjednik SAD Dwight Eisenhower.

(https://tomdispatch.com/the-profiteers-of-armageddon/)

Atomski cinizam

Oppenheimer je proslavu, nakon što je Hirošima uspješno sravnjena sa zemljom, a ljudi spaljeni, začinio još i morbidnim cinizmom izjavivši kako mu je žao što nuklearnu bombu nisu stigli baciti na Njemačku koja je tri mjeseca ranije kapitulirala! Atomski cinizam nije napuštao J. Roberta Oppenheimera ni nakon što je Projekt Manhattan završen te je državi preporučio da Los Alamos vrati domorocima, valjda u znak zahvalnosti što su i Trinity detonirali u blizini rezervata Mescalero indijanaca u Novom Meksiku ostavivši im kao nagradu radijaciju, bolest i smrt za buduće generacije.

Baš kao što su Amerikanci starosjediocima oteli atol Bikini i otoke na kojima su do 1958. izveli 28 nuklearnih pokusa, da bi njih dvjestotinjak 1970. vratili  na rodni otok na kojem su bili prisiljeni piti vodu iz bunara obogaćenu stroncijem-90, a kada su njihova tijela pokazala abnormalno visoku koncentraciju cezija-137 preživjele su ponovno evakuirali 1980.! Baš kao što je u Nolanovom filmu cinično prešućeno da su osim znanstvenika, inženjera, daktilografkinja i ostalih profesija među 130 tisuća ljudi (toliko ih je u to doba radilo u cijeloj američkoj automobilskoj industriji!) uključenih u Projekt Manhattan sastavni dio ekipe bili i liječnici koji su eksperimentirali na živim ljudima iskušavajući na njima kako reagiraju na plutonij! Je li samo doktor Mengele bio monstruozni nacist?

I baš kao što se i dan-danas u Americi rijetko i nerado spominje da su nakon Pearl Harboura svoje sugrađane japanskog porijekla držali u koncentracijskim logorima bez ikakve presude, a ponekad je takva sudbina snašla i ostale „kosooke“ Azijate koje nisu nacionalno razlikovali!

Ferlinghettijev poučak

Zato je cinizam nad cinizmima aktualna ponuda  Washingtona Tokiju da dan sjećanja na žrtve Hirošime i Nagasakija obilježavaju zajedničkom manifestacijom na kojoj će se komemorirati i stradalima u japanskom napadu na Pearl Harbour, dakle da se pomiješa pepeo spaljenih japanskih civila s kostima 7. prosinca 1941. godine 2.345 poginulih američkih vojnika i 58 civila!?

Za razliku od Oppenheimera, veliki pjesnik Lawrence Ferlinghetti, tada 26. godišnji poručnik američke mornarice, posjetio je Nagasaki nedugo nakon eksplozije i to ga je suočavanje sa žrtvama i posljedicama atomske bombe, kako je sam rekao, trenutačno učinilo pacifistom. Među 40 tisuća Japanaca spaljenih tog 9. kolovoza 1945. bio je i jedan koji je pio čaj, Ferlinghetti je podigao šalicu s kojom je sraslo čovjekovo meso i kosti. Ta je šalica doživotnom veteranu za mir, koji je preminuo 22. veljače 2021. u 101. godini, stajala 75 godina na njegovom kaminu.

(https://peoplesworld.org/article/lawrence-ferlinghetti-a-veteran-for-peace/)

Operacija Meetinghouse

General američkog zrakoplovstva Curtis LeMay, zvani od milja „Bombs Away LeMay“, koji je predvodio kampanju strateškog bombardiranja na pacifičkom ratištu, prije nego li su i bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, svom je nadređenom generalu Douglasu MacArthuru, oficiru s najviše odlikovanja u povijesti vojske SAD, rekao: „Izgubimo li ovaj rat, sudit će nam kao ratnim zločincima!“. Nemilosrdni LeMay mislio je pri tom na masovne napade koje je naredio na 67 japanskih gradova, pretežno izgrađenih od drveta, zapaljivim bombama, napalmom i bijelim fosforom, a vjerojatno najviše na Operaciju „Meetinghouse“ u noći s 9. na 10. ožujak 1945. koja se pokazala najrazornijim bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu.

Tada je za tri sata iznad Tokija izbačeno 1.665 tona zapaljivih bombi ubivši 100 tisuća civila, uništivši 250 tisuća zgrada i spalivši 41 četvorni kilometar glavnog grada! Točne brojke nisu dostupne, ali strateška kampanja bombardiranja Japana koju je vodio LeMay između ožujka 1945. i bezuvjetne kapitulacije 15. kolovoza ubila je, procjenjuje se, pola milijuna japanskih civila, njih pet milijuna ostavila bez krova nad glavom, a sravnjeno je sa zemljom 40 posto površine u 66 gradova te uništena većina vojne industrije. Uslijedili su Hirošima i Nagasaki, koji nisu imali nikakvu vojnu važnost, baš kao ni Dresden kojeg su Britanci i Amerikanci spalili iz čiste osvete ubijajući njemačko civilno stanovništvo, valjda zato što Oppenheimer nije stigao na vrijeme zgotoviti atomsku bombu za Berlin, pa ga je na koncu, baš kao i Auschwitz, morala osloboditi Crvena armija.

Dr. Strangelove

Curtis LeMay, koji se kao zapovjednik zračnih snaga potom zalagao za upotrebu atomskog oružja u Korejskom i Vijetnamskom ratu (u kojem su američki zrakoplovi bacili pet milijuna tona bombi, dvostruko više nego u cijelom Drugom svjetskom ratu, pobivši dva milijuna civila u Vijetnamu, Kambodži i Lagosu – toliko o neselektivnom bombardiranju) te u trenutku Kubanske krize, poslužio je kao izvrstan predložak Stanleyu Kubricku za lik generala Jacka D. Rippera u kultnom filmu „Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu“, snimljenom 1964. godine, još za života J. Roberta Oppenheimera.

Šteta što se Christopher Nolan nije barem malo inspirirao tom crnohumornom satirom o ludilu hladnoratovske utrke u nuklearnom oružanju, jer „Dr. Strangelove“ je i nakon šest desetljeća, filmski, sadržajno i poučno, nedostižan za njegov trosatni omnibus.

A Compassionate Spy

Ostavimo Nolana po strani, novo filmsko uzbuđenje iščekujemo upravo 4. kolovoza, kada se počinje prikazivati dokumentarni film „Suosjećajni špijun“ za Oscara dva puta nominiranog redatelja Stevea Jamesa. On se uhvatio članka sjajnog novinara, a sada i koproducenta, Davea Lindorffa, koji je upravo u Los Alamosu otkrio pravog heroja, kojeg, začudo, nema među 150 likova u kao remek-djelo opjevanom blockbusteru „Oppenheimer“! A to otkriće Theodora Halla, koji je kao briljantni fizičar nakon Harvarda sa samo 18 godina postao član Projekta Manhattan, da bi godinu dana kasnije, nakon indiskrecije generala Gravesa, odlučio tajne podijeliti sa Sovjetima, postavši njihov špijun!

Ova, do sada široj javnosti nepoznata priča o Tedu Hallu, koji je po svojoj prilici najviše pridonio da Rusi već 1949. godine isprobaju svoju bombu, priča o „suosjećajnom špijunu“ koji nikada nije osuđen niti je završio u zatvoru, kao i svjedočenje njegove udovice Joan koja je više od pola stoljeća čuvala njihovu tajnu, a koja je u 93. godini preminula ovog 14. lipnja nakon što je pogledala film, garantiraju na neviđeno da ovoga puta nećemo završiti u nedoumicama.

Robert Scheer u svom je podcastu razgovarao s Jamesom i Lindorffom koji u „Priči provokativnijoj od Oppenheimera“ ističu kako se Hallova „sudbnosna odluka da nuklearne tajne podijeli sa Sovjetskim Savezom pokazala ključnim trenutkom koji ne samo da je razbio američki nuklearni monopol već je spriječio mogućnost daljnje uporabe ovog oružja“.

Hallovi razlozi za odavanje tajni, bez obzira slažete li se s njime ili ne, nisu temeljeni na naivnosti ili drskosti, već na dubokoj promišljenosti. Hall nije imao pristup obavještajnim dokumentima da bi zna što planiraju učiniti s nuklearnom bombom. Nije se sastajao s Trumanom, nije se sastajao s generalima, ali je bio dovoljno pametan da shvati što bi se moglo dogoditi. Povijest je pokazala da je imao dobar razlog za zabrinutost, reći će Scheeru Steve James.

Nobel za mir

Dave Lindorff pak radikalno smatra da takvu zrelost jednog tinejdžera u tom trenutku valja posthumno nagraditi: „Hall i njegov kolega fizičar koji je postao špijun, Klaus Fuchs, zaslužuju Nobelovu nagradu za mir jer su spasili svijet od SAD-a s monopolom na nuklearnu bombu nakon rata“.

(https://scheerpost.com/2023/07/28/a-story-more-provocative-than-oppenheimer/)

Sam Hall godinu dana prije smrti, 1998. godine u intervjuu za TV seriju „Hladni rat“ na CNN-u, svoju je odluku ovako objasnio:

Odlučio sam odati atomske tajne Rusima jer mi se činilo da je važno da ne postoji monopol koji bi jednu naciju mogao pretvoriti u prijetnju svijetu kakva je bila nacistička Njemačka. Činilo se da postoji samo jedan odgovor na pitanje što treba učiniti. Ispravna stvar bila je djelovati kako bi se razbio američki monopol.

„Suosjećajni špijun“ svoju je premijeru imao 2. rujna 2022. na 79. venecijanskom filmskom festivalu, a tisuću ljudi koji su ispunili dvoranu Lido nakon projekcije je ustalo i pozdravilo ga petominutnim pljeskom. Knjiga Davea Lindorffa „Špijun ni za jednu zemlju“ („Spy for No Country“) trebala bi izaći ove jeseni u izdanju „Prometheus Books“. Do gledanja i čitanja suzdržimo se od varljive etikete remek-djelo. „Oppenheimer“ je završena priča, poantu glavnog junaka kada u zadnjoj sceni Einsteinu govori kako za Zemlju nema spasa, prati tek glazba pa ovaj naš planet podsjeća na tonući Titanic na kojem je do samog kraja svirao orkestar.

Gdje će Zemlja kad je ubijemo, gdje nestaju mrtvi planeti i ugasle zvijezde, kako to na njih djeluje gravitacija i zašto ih gutaju svemirske crne rupe… U stvari, to je jedino zanimljivo što bi nam u svakom pogledu mogao objasniti J. Robert Oppenheimer.