Izgubimo li ovaj rat, sudit će nam kao ratnim zločincima, u povjerenju je raportirao zapovjednik američke avijacije general Curtis LeMay svome nadređenom, generalu Douglasu MacArthuru prije nego li su i bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, koje nisu imale namjenu uništiti nikakve vojne ciljeve već su, nezabilježenim razaranjem i hladnokrvnim ubojstvom stotina tisuća ljudi, poslužile kao surova demonstracija moći prema bivšem savezniku i budućem glavnom neprijatelju – SSSR-u.
Zgodno se prisjetiti ove anegdote o ratnim zločincima u trenutku kada je prijelomna vijest smrt Henrya Kissingera, američkog političara, diplomatskog veterana i dobitnika Nobelove nagrade za mir, koji je preminuo doživjevši stotu. I kojem sada, eto, čovječanstvo odaje počast iako je u svom životnom vijeku zahvaljujući njemu pobijeno barem deseterostruko više ljudi nego što su ih stigli, ne birajući sredstva, likvidirati slavni američki generali, heroji Drugog svjetskog rata.
Koreja i Kuba
Treba ipak biti pošten i reći da su, koliko god se trudili, LeMay i MacArthur za svoje ubilačke namjere imali znatno manje vremena na raspolaganju od Kissingera! Također, njemu se nitko nije usudio stati na put i spriječiti ga u onome što je naumio, dok su njima zabranili nuklearnu reprizu Japana bombardiranjem Koreje odnosno Kube, te ih tako onemogućili da nas povedu u Treći svjetski rat kojem se tek sada, šest desetljeća kasnije, približavamo koracima od sedam milja.
I tako, dok nas crno–bijele fotografije blagopočivajućeg Kissingera gledaju sa zaslona telefona i novinskih naslovnica, dok ga se uglavnom nekritički veliča, dok mu se in memoriami dive i klanjaju, mi se možemo samo zapitati, iako nismo pjesnici, zašto istina i pravda nisu od ovog svijeta? Zašto i kako dokazani ratni zločinci, umjesto da im se sudi i potom budu omčom ovjenčani, s ovog svijeta odlaze okićeni Nobelovom nagradom za mir? Ili im, štoviše, to najveće priznanje čovječanstva za želju koju zazivamo svakog Božića bude dodijeljeno unaprijed, kao carte blanche, da u sljedećih osam godina, poput Baracka Obame, narede, odobre i zataškaju ubojstva stotina tisuća civila!?
Zamrznuti mir
Pa kad zakaže nesavršena zemaljska pravda u rukama po definiciji defektnih ljudi, zašto barem onaj gore, On Svemoćni i Bezgrešni, ne uzme stvar u svoje ruke već im dozvoljava luksuz duboke starosti, života u blagostanju i umiranja u krugu obitelji?
Doduše, s Henryjem Kissingerom u grob neće otići samo njegova Nobelova nagrada za mir već i mir kao takav, kao pojam koji je nekada označavao razdoblja između dva rata, a već sada se sveo na nekoliko dana prekida vatre. Ili, pak po novoj terminologiji mirom zovemo tzv. zamrznute ratove u kojima dnevno ne pogine više od desetero ljudi. Taj i takav svijet svesrdno je stvarao Henry Kissinger gotovo sedam desetljeća, bio je jedan od glavnih kreatora i protagonista međunarodnog poretka u kojem se priznaje samo nadmoć velikih, samo sila i jačina oružja kao argument.
Oni koji mu se dive i klanjaju reći će da takvog znalca globalnih odnosa i meštra diplomacije koja nužno uključuje i intrige, nije bilo za njegovog životnog vijeka, drugi koji ga ne amnestiraju za ratove i zločine koje ima na duši priznat će mu da je svojim angažmanom i pregovorima oko kontrole nuklearnog oružja spriječio da ovaj planet sa svima nama već odavno ne ode k vragu.
Kissingerova doktrina
Njegova dosjetka da je „moć ultimativni afrodizijak“ nije bila samo obljubljena kod američke medijske elite i establišmenta koji i sada, post mortem, padaju u trans pred jednim od najvećih ratnih zločinaca nazivajući ga „istaknutim državnikom“. Bez obzira što sve ide u zasluge Kissingeru kada su u pitanju sporazumi sa SSSR-om oko nuklearnih arsenala ili kada se radi o otvaranju Amerike prema Kini, njegov motiv za djelovanje nikada nije bio mir, a kamo li dobrobit svih ljudi na planetu. On se mirotvorcem pravio i diplomaciji pribjegavao isključivo onda kada nije bio siguran koliko je neprijatelj s druge strane moćan odnosno može li ga Amerika vojno poraziti a da sebe ne ugrozi.
Ta, slobodno se može reći, Kissingerova doktrina za svoj konačni cilj imala je monopol nad planetom samo jedne jedine neupitne sile, Sjedinjenih Država, a njezinu propast gledamo danas kako u proxy ratu koji Washington vodi u Ukrajini, tako i u ovom na Bliskom istoku u kojem je neskriveno i izravno involviran, uključujući i aktivni vojni angažman.
Ako ovo što živimo uistinu nije kraj povijesti, onda Kissingera valja mjeriti, ocjenjivati i tretirati prema konkretnim rezultatima, koji se doduše egzaktno ne mogu izmjeriti kao Hitlerovi, ali koji aproksimativno iznose milijune i milijune ubijenih, ranjenih i raseljenih ljudi, većinom nevinih civila, žena i djece, uništenih nacija i razorenih država koje se ni dan-danas nisu oporavile, poput Kambodže ili Laosa, od onoga što im je zločinački um Nobelovca krvavih ruku namijenio.
Dr. Strangelove
General LeMaya za svoja je zlodjela makar izvrgnut ruglu u, danas to vidimo, gorko istinitoj i vizionarskoj filmskoj satiri „Dr. Strangelove“ posluživši Stanleyu Kubricku kao predložak za lik generala Jacka D. Rippera. Nažalost, takvih režisera, koji nas barem mogu utješiti ovakvim remek–djelima, više nema, a i Kubricku bi trebao cijeli Netflix da se pozabavi svim zločinima protiv čovječnosti u kojima je Kissinger imao jednu od glavnih uloga – od Vijetnamskog rata, pa do tepih bombardiranja Laosa i Kambodže, od poticanja vojnih hunti u Latinskoj Americi i državnih udara, poput onog u Čileu kada je smaknut Allende, do Argentine u kojoj je svrgnuta Isabel Peron, od Pakistana do Indonezije, od Bliskog istoka do jugoistočne Azije, nije bilo države na zemaljskoj kugli u čiju sudbinu se nisu umiješali kriminalni prsti Henryja Kissingera.
I ovo čemu svjedočimo, kako u Ukrajini, tako i u Pojasu Gaze, samo je nastavak, posljedica i rezultat politike monopola uspostavljenog silom, oružjem, vojnom i ekonomskom nadmoći utemeljenoj na pljački svih i svakoga, uključujući i vlastitih građana, koju je etablirao, vodio i propagirao Henry Kissinger. Zato na njegovom grobu ne bi trebalo biti suza žalosnica, zato ni tu Nobelovu nagradu za mir zasluženu ratovima i ubijanjima ljudi ne bi trebalo drugačije doživljavati do li kao zamjenu za vješala koju ratni pobjednici sami sebi dodjeljuju kako bi sve nas pokušali uvjeriti kako nisu oni veći ti drugi, poraženi, ratni zločinci.
(https://theanalysis.news/daniel-ellsberg-on-nuclear-war-and-ukraine/)
Mirotvorac Ellsberg
Stoga bi se, uz gnušanje, gađenje i bijes zbog žalopojki za jednog, nažalost prekasno preminulog ratnog zločinca, trebalo prisjetiti onih čiji su životi bili sasvim suprotni Kissingerovom, i koji su se, bez imalo straha, žrtvujući vlastitu slobodu i pristajući na mogućnost da zauvijek ostanu u zatvoru, usudili otvoreno suprotstaviti i boriti se istinom protiv takvih laži. Onaj koji je iz te iste američke administracije, u kojoj je bio visokopozicioniran, svjesno otišao kad je otkrio njezine prljave tajne te ih javno podijelio i zbog toga završio pred sudom gdje mu je prijetilo 115 godina zatvora, čovjek koji je prošao put od zviždača do aktivista za slobodu novinara, a koji je prije svega bio mirotvorac, Daniel Ellsberg, igrom sudbine umro je nešto ranije, u lipnju ove godine.
(https://thedissenter.org/the-war-criminal-and-the-whistleblower/)
Bile su mu 92 kada je, u veljači, saznavši da boluje od raka gušterače, pismom obavijestio prijatelje kako nema namjeru bilo što medicinski poduzimati:
Osjećam se sretnim i zahvalnim što sam imao prekrasan život daleko iznad poslovičnih trideset godina. I sada kad mi predstoji još nekoliko mjeseci za uživanje u životu sa svojom suprugom i obitelji, osjećam se jednako kao i prije te ću zajedno s vama nastaviti raditi na hitnom cilju koji je pred nama, a to je sprečavanje nuklearnog rata u Ukrajini ili na Tajvanu, ili bilo gdje drugdje.
Isplativost rata
Daniel Ellsberg nije se rodio kao pacifist, vjerno je služio domovini u ratu i miru, bio je marinac, potom u Pentagonu na mnogim funkcijama i zadacima koji su uključivali planiranje i prevenciju nuklearnih sukoba, osoba od povjerenja koja je imala pristup najstrože čuvanim i klasificiranim dokumentima Bijele kuće. Ellsberg je bio vrijedan na poslu i čitajući došao do tajne Pentagonove studije koja je pokazala kako su svi američki predsjednici, od Trumana do Nixona, i sve administracije lagale naciji o dva desetljeća Vijetnamskog rata za koji se znalo da ga Amerika ne može dobiti, ali se uporno nastavljao, financirao i širio na susjedne države. I, da, ljudi su svjesno poslani u smrt u ime nepostojećih državnih interesa.
„I rat koji se izgubi jednako je isplativ kao i onaj u kojem si pobjednik“, zaključit će Ellsberg.
Pentagon Papers
Kada je probuđene savjesti Ellsberg odlučio svoje otkriće 1971. godine prenijeti javnosti, smatrajući kako američki građani imaju pravo znati sve što se čini u njihovo ime i zašto njihovi bližnji ginu u Vijetnamu, znao je da mu prijeti dugogodišnji zatvor. Nakon što su The New York Times, potom i The Washington Post i ostali mediji, objavili tzv. „Pentagon Papers“, počeo je Ellsbergov progon:
Daniel Ellsberg je najopasniji čovjek u Americi. Mora ga se zaustaviti pod svaku cijenu. Moramo ga uhvatiti, rekao je Kissinger predsjedniku Nixonu.
Kissinger je poznavao Ellsberga, znao je da je upućen u strategiju Bijele kuće i bojao se da bi mogao otkriti neke tajne dokumente koji bi razotkrili njegovu ulogu u proširenju rata na Kambodžu, mimo znanja i odobrenja Kongresa. Naime, u prosincu 1970. Kissinger je prenio zapovijed za bombardiranje Kambodže generalu Alexandru Haigu koju je dobio od Nixona. „To je naredba, mora se izvršiti. Sve što leti na sve što se kreće. Shvaćate?“
Shvaćate li i vi? Ništa se u ovih 53 godine nije promijenilo, i danas se naredbe „sve što leti na sve što se kreće“ izdaju usmenim putem, kako se ratnim zločincima ne bi moglo ući u trag, neizvjestan ostaje samo konačni rezultat ubijenih civila u Pojasu Gaze. U Kambodži je od 18. ožujka 1969. do 26. svibnja 1970. u operaciji MENU bombarderima B52, u akcijama kodnih imena DORUČAK, UŽINA, RUČAK, VEČERA i DESERT, izvršeno 3875 letova i svaki je odobrio Henry Kissinger!
Kissingerova sjena
Greg Grandin, autor knjige „Kissingerova sjena: Dugi doseg najkontroverznijeg američkog državnika“, smatra da je „krv najmanje tri milijuna ljudi“ na Kissingerovim „ostarjelim i blijedim rukama“.
„U Vijetnamu nismo bili na krivoj strani. Bili smo pogrešna strana, kratko je definirao suštinu američke politike Daniel Ellsberg.
Za njegov progon Nixon i Kissinger su angažirali takozvane „vodoinstalatere Bijele kuće“, ilegalnu grupu 12 bivših obavještajaca i kubanskih Amerikanaca, koji su se kasnije „proslavili“ provalom u Hotel „Watergate“ gdje je bilo sjedište Demokratske stranke, a što je u konačnici dovelo do Nixonove ostavke. Je li njihov zadatak bila fizička likvidacija ili javno sramoćenje Ellsberga kojega su namjeravali drogirati uoči javnog nastupa, ostalo je nepoznato. No istoimena serija „Vodoinstalateri Bijele kuće“ nedavno prikazana na HBO urnebesno govori o tome kako su izveli diletantsku provalu u ordinaciju njegovog liječnika ne bi li otkrili njegov psihijatrijski karton.
Snowden, Manning i Assange
Daniel Ellsberg, zahvaljujući svojim vrsnim odvjetnicima, dokazima o njegovom nezakonitom prisluškivanju od strane FBI i strahu establišmenta da bi mogao u javnost iznijeti i mnoge druge tajne Bijele kuće, na kraju ipak nije završio u zatvoru. Priznavši da je novinarima dao dokumente Ellsberg je rekao:
Osjećao sam da kao američki građanin, kao odgovorna osoba, više ne mogu surađivati u prikrivanju ovih informacija od američke javnosti. Činio sam to očito ugrozivši sebe i spreman sam odgovarati za sve posljedice ove odluke.
Svoj čvrsti stav kako je bio spreman ostatak života provesti u zatvoru ako bi to pridonijelo završetku rata i prestanku ubijanja, Ellsberg nije samo ponavljao u svojim intervjuima, knjigama i javnom djelovanju, već i aktivno sudjelujući u obranama i traženju prava za ostale zviždače koji su slijedili njegov primjer, od Edwarda Snowdena i Chelsea Manning, do Juliana Assangea Ovaj posljednji još uvijek čami u strogo čuvanom zatvoru Njegovog Veličanstva Belmarsh u Londonu bez ikakve optužnice, čekajući da bude izručen u SAD gdje mu po istom Zakonu o špijunaži iz 1917. godine prijeti 175 godina zatvora. Nakon Ellsbergove smrti, Assange je preuzeo titulu najopasnijeg čovjeka za Ameriku, a Kissingeru ostaje zadovoljština da je upravo tim njegovim riječima nazvan dokumentarni film iz 2009. godine o Danielu Ellsbergu.
Želio bih da se savjesti ljudi preispitaju i preoblikuju što je više moguće… Učenje od ljudi koji su već doživjeli to obraćenje vrlo je korisno. U mom slučaju bilo mi je ključno upoznati ljude koji su bili tog mišljenja i koji su radije išli u zatvor nego da uopće sudjeluju u nečemu što su smatrali krivim ratom. Hrabrost je zarazna, a stupanje u kontakt ili izlaganje ljudima koji preuzimaju te rizike vrlo je korisno kao prvi korak da to učinite i sam, rekao je u svom intervjuu 2006. godine Daniel Ellsberg.
(https://scheerpost.com/2023/06/27/patrick-lawrence-ellsberg-and-the-process-of-my-awakening/)
U životu i smrti
I tako to biva u životu. Ratnim zločincima stogodišnji život, slava, bogatstvo i prestižne nagrade, a mirotvorcima rijetka zarazna bolest zvana hrabrost. Henry Kissinger i Daniel Ellsberg živjeli su paralelnim životima u istom ovom svijetu, bili su antipodi, no možda je upravo ta nepomirljivost bila sila koja ih je međusobno privlačila.
Budući da su za života bili na dijametralno suprotnim stranama, tako bi trebalo ostati i u smrti. Uostalom, Daniel Ellsberg sam je sa sobom u svom posljednjem počivalištu, dok je Henry Kissinger, zajedno sa svojom Nobelovom nagradom za mir, pokopan u masovnoj grobnici, zajedno sa svojim žrtvama.
I neka mu nije laka zemlja, od Washingtona do Kambodže!
