Što je pljačka banke u odnosu na zločin osnivanje banke?
Samo ta jedna rečenica, koju izgovara vođa bande Macheath, „Mackie Nož“, na kraju „Prosjačke opere“ Lenke Udovički, rječito svjedoči koliko je Bertolt Brecht živ, aktualan i nasušno potreban svima nama, gotovo stoljeće od nastanka njegove i Kurt Weillove inačice „Opere za tri groša“! Redateljica je Brechtu pristupila onako kao što bi to sam Brecht učinio suočen s današnjim globaliziranim svijetom koji se opasno zrcali u 1928. godini kada je predložak nastajao, i sam se naslanjajući na adaptaciju baladne „Opere za prosjake“ Johna Gaya i skladatelja Johanna C. Pepusha iz 18. stoljeća!
Ono što je Brecht napravio originalu, stavljajući ga u kontekst svoga doba, autorski kreirajući sasvim novo djelo, ponovila je i Lenka Udovički, iskoristivši vremeplov za put u budućnost, napravivši odmak od naslova, ali zadržavši glavne likove i London kao mjesto radnje.
Hubak kao Hauptmann
Ono što su Brechtu bili suradnica i prijateljica Elisabetha Hauptmann, koja je djelo s engleskog prevela „ženskim rukopisom“, kao što kaže dramaturginja Željka Udovičić Pleština u programskoj knjižici, te Kurt Weill kao stalni skladatelj i estetski suputnik, to je za Udovički postao Karl Hubak koji se u isti mah uhvatio nemoguće misije skladanja potpuno nove glazbe i prijevoda teksta s njemačkog jezika! Budući da Brecht nije bio samo vrstan stilista i velemajstor književnog jezika, već ga, poput Thomasa Manna, slobodno možemo zvati i njegovim koautorom, te su mu Nijemci i danas zahvalni koliko je riječi i finesa u njega unio, o Hubakovom jezikoslovnom umijeću sudit će oni jedino pozvani za to, prevoditelji i germanisti.
Ali Hubakova glazba, koja je „zamijenila“ Weillovu i koja je komponirana sličnom metodom, da bude odmak od tradicije odnosno da se uskladi s trendovima svoga vremena, baš kao i orkestar, koji pod ravnanjem autora svo vrijeme uživo svira na sceni, vraćajući nas ambijentalno u zadimljeni polumrak nekog berlinskog cabareta iz dvadesetih prošlog stoljeća, ingeniozna je i nosi predstavu od prve do posljednje scene! I to, valja naglasiti, u ritmički usklađenoj sinergiji s nadahnutim glumačkim ansamblom Kazališta Ulysses i zagrebačkog GDK „Gavella“ koji su nam ovom koprodukcijom zajednički vratili Brechta na hrvatsku scenu.
Ljubav i zloba
Zato je gledatelju, koji je prije odgledane predstave pročitao neke medijske napise pod egidom kazališne kritike, potpuno nejasno kada se kao glavna zamjerka uprizorenju „Prosjačke opere“, navodi neobrazloženi dojam kako „kvalificirana većina aktera pjeva vrlo neuvjerljivo“!? Ako autor nije pogriješio mjesto događanja pa zalutao na Minor umjesto na finalnu večer Melodija Istre i Kvarnera ili je, možda, očekivao čuti popularne arije belkanta umjesto hrapavog i promuklog jazza, ako mu je zbog toga „predstava naporna“, onda je po srijedi potpuno nepoznavanje Brechtovog poimanja teatra.
Ili je, naprosto, kako to zna biti, iz njega umjesto ljubavi operetno progovorila zloba?
Preispitajte nenormalno
Očekivati lake note, lijepe glasove i ispraznu zabavu u predstavi onoga koji se svojim stvaralaštvom i društvenim angažmanom borio protiv iluzionizma u teatru, ponajmanje u njemu vidjevši mjesto za proizvodnju lažnih i jeftinih emocija, posve je antibrehtijanski. I možda upravo u tom grmu, u samom Brechtu i njegovom djelu, u njegovom neskriveno marksističkom svjetonazoru, leži razlog neargumentiranog hračkanja iz korporacijskih medija koji podržavaju i protežiraju svojim pisanjem sve ono čega se Brecht cijelog života užasavao – tlačiteljskih društvenih odnosa, moćnika, militanata, crkve, banaka, besramno bogatih…
„Preispitajte, to nije prirodno!“, Brechtova je poruka publici, i to preispitivanje na sceni, pa i samoga sebe, trajni je motiv njegovog života i djela. Tako je i sam svoji rani komad „Baal“, kojim nikada nije bio zadovoljan, napisao u pet verzija, nekoliko puta ga i sam režirajući na potpuno različite načine, neprestano vrteći jednu te istu priču. Reći i napisati kako glumci „ne komuniciraju međusobno, nego se, eto, koncentriraju na vlastito scensko preživljavanje“, može samo onaj koji nema pojma da je Brecht protiv ulaženja glumca u lik, protiv pretvaranja da je glumac netko drugi.
Ne negira Brecht majstoriju i vještinu, ne negira zanat. Jasno da glumac mora imati sposobnost transformiranja, ali i nešto više od toga – sposobnost da se glumac odmakne od onoga što predstavlja i da publici svojom glumom pokazuje: „Evo ja o ovome mislim to, a što vi mislite?“ Jer Brecht traži i aktivnog gledaoca… Brecht se u jednom svom tekstu zalaže za gledaoca sa cigarom, za gledaoca koji sjedi, puši i razmišlja. Jer taj gledalac sa cigarom ne samo što dimi, nego i razmišlja i ima kritički odmak od onoga što gleda.
Majka Courage
Prije svakog gledanja Brechta uzmem u ruku tu malu zelenu knjižicu Predraga Lucića u kojoj se nalazi njegovo predavanje „O sirotom Bertoltu Brechtu“ koje je održao u Užičkoj gimnaziji 9. aprila 2014. godine. Valja pročitati to što je Predrag govorio užičkim srednjoškolcima tog ljeta, jer tu se nalazi sve ono što bismo trebali znati o Brechtu i njegovom „epskom teatru“. Predrag, koji je godinu dana ranije napisao nezaboravne songove za još jednu Brechtovu predstavu, „Majka Courage i njezina djeca“, u režiji Dušana Jovanovića, premijerno izvedene 22. studenoga 2013. godine u HNK Split.
A onaj najpoznatiji, živ je i aktualan i danas, kada se više nego ikada u povijesti čovječanstva suočavamo s mogućnošću Trećeg i posljednjeg svjetskog rata kao uvoda u sveopću kataklizmu:
„Kupi mi, mama, jedan mali rat/Kakav nitko nema,/Sa mnom neka raste;/ Kupi mi, mama, jedan mali rat,/Neka druga djeca/Zavide i pate./A kad veći budem no stariji brat,/I rat bit će velik,/Dijelit ću ga svima;/Prosjaku i kralju jednako ću dat,/I ranu i čelik/Neka svatko ima.“
Genocid nad Palestincima
Upravo zato Lenka Udovički nije izdala Brechta pozivajući se na njega i postavljajući svoju autorsku „Prosjačku operu“, štoviše ona potpuno brehtijanski traži i od glumaca na sceni i od gledatelja da se preispitaju i s kritičkim odmakom zapitaju: „Je li normalno da nas moćnici i tirani vođeni jedino interesom zgrtanja novca guraju na put bez povratka, u smrt i kataklizmu?“ Samo sluge korporacijskog kapitalizma ne žele vidjeti da to što se svakodnevno odvija pred našim očima, genocid nad Palestincima i rat u Ukrajini, vode u propast planeta i ljudskog roda kao takvog. Samo njima smeta Brecht danas, kao što je smetao onima koji su njegova djela spaljivali na lomačama i zbog kojih su on i Kurt Weill, nakon dolaska Hitlera, tog austrijskog Mazala kako ga je Brecht titulirao, na vlast, i spaljivanja Reichstaga morali pobjeći iz Njemačke spašavajući živu glavu.
Pacifist Brecht koji ismijava i sarkazmom secira totalitarni i antihumanistički poredak neprijatelj je tim i takvima dok god živi na sceni. I ansambl, u kojem je redateljica sve uloge s pravom povjerila ženama, koje su dokazano od pamtivijeka najviše izložene nasilju, dok jedino vođu bande „Mackija Noža“, igra muškarac, Deni Sanković, ne da ne komunicira međusobno već svi dišu kao jedno. Iz njihove igre jasno se može iščitati ideja vodilja cijele predstave da oni sami prvenstveno ni ne predstavljaju osobe, individue, već kolektiv, većinsku potlačenu klasu koja se na društvenim marginama bori za preživljavanje.
V-efekt
Bojana Gregorić Vejzović, Nika Ivančić, Anica Kontić, Ana Kvrgić, Lana Meniga, Barbara Nola, Mada Peršić, Tara Rosandić i Dijana Vidušin upravo su svojom zajedničkom igrom pridonijeli ostvarenju tog čuvenog Brechtovog Verfremdungseffekta iliti V-efekta koji se kod nas najčešće prevodi kao efekt začudnosti.
Taj V-efekt ne smije biti kazališni trik, već sama bit kazališnog postupka, da igraš prizor, napisani prizor, i onda kao glumac izlaziš iz toga. Možeš razglabati o njemu, možeš otpjevati song… Preko scene tada kreću transparenti, a na njima nisu samo parole, već i ironizacija teksta. Stvara se jedna potpuno aktivna situacija i vi u kazalište dolazite kao na mjesto gdje trenirate pobunu i promjenu društvenih odnosa, podučavao je Predrag Lucić užičke gimnazijalce i one koji žele nešto naučiti o Brechtu.
Taj i takav efekt začudnosti Lenka Udovički postiže svim teatarskim sredstvima, zato njezini glumci izlaze iz lika obraćajući se izravno publici izgovarajući didaskalije i naglašavajući činove i prizore koji slijede. Svojom jednostavnošću i funkcionalnošću posebno je impresivna scenografija Denija Šesnića, koji je zaslužan i za oblikovanje svjetla, a kojem su za ambijentiranje cijele priče dovoljni rudimentarni rekviziti, prije svih drveni sivomaslinasti sanduci, što podsjećaju na one vojničke u kojima se drže granate i oružje. Od njih se, poput pontona, formiraju pa demontiraju eksterijeri i interijeri, potom postaju garderobijerni ormari i sve što treba kako bi scena funkcionirala.
Umjesto Brechtovih transparenata s ispisanim parolama, na sanducima su crnom bojom ispisani datumi koje valja odgonetnuti. Neke je lako dešifrirati, poput 10. 02. 1898. datuma rođenja Bertolta Brechta odnosno 14. 08. 1956. kada je umro. Nije tajna ni 31. 08. 1928. jer tog je datuma u Berlinu premijerno izvedena danas već legendarna „Opera za tri groša“ Berta i Kurta, a historijski poznat je i 01. 09. 1939. koji se službeno vodi kao početak Drugog svjetskog rata nakon Hitlerovog napada na Poljsku.
Hirošima i Nagasaki
Ti scenografski kovčezi (p)ostaju masovni ljesovi s kalendarskom oznakom 06. 08. 1945. odnosno 09. 08. 1945. godine, kada su, prvi put u povijesti čovječanstva, po naređenju američkog predsjednika Harrya S. Trumana, bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki koje su, izravno ili posljedično, ubile barem pola milijuna nevinih ljudi. Ima još sanduka i datuma na njima, dokučite sami na koga ili što se odnose kada pogledate predstavu. Jer, oni se, kao i sve oko Brechta i ove predstave, uklapaju u to sadržajno sandučenje povijesti, umetanje jednih događaja i asocijacija u druge, kao da otvaramo teatarsku „Babušku“ pa nam iz one najveće ispadaju sve manje i sitnije figure koje zaokružuju dojam začudnosti cijele predstave.
Samo mjesto izvođenja ovog kazališnog čina, nekadašnja vojna tvrđava Minor, koja je s 20 topova velikog dometa branila najveću Austro-Ugarsku ratnu luku Pulu, asocira nas na Prvi svjetski rat, u kojem je zakleti pacifist i antimilitarist Bertolt Brecht bio prisiljen sudjelovati kao unovačeni student medicine. Sada Minor postaje kazališnom pozornicom za još jednu afirmaciju njegovog epskog, angažiranog, antiiluzionističkog teatra koji u „Prosjačkoj operi“ Lenke Udovički, iz petnih žila glumačkog i glazbenog ansambla, možda i posljednji put u povijesti ljudskog roda, nijemim krikom vapi: „Preispitajmo se, ovo nije prirodno!“
Jer, ne može biti prirodno da život s ovoga planeta nestane u 21. stoljeću samo zato što je netko nekome nekada dopustio da osnuje banku.
Belkanto ili Thompson
„Od Auschwitza znamo što je čovjek spreman učiniti, a od Hirošime što je na kocki, sumirao bi poantu ove predstave onaj koji je preživio nacističke logore smrti, austrijski psiholog i filozof Viktor Frankl. Znaju li danas potomci onih koji su preživjeli holokaust što čine i što to današnji bankari stavljaju na kocku financirajući ubijanje i razaranje? U konačnici to je pitanje koje ova predstava postavlja svima nama, tjerajući nas na razmišljanje, ali i aktivizam, ne mareći pri tom volimo li belkanto ili Thompsona.
Stoga bi i Brecht, da je kojim slučajem mogao 19. 07. 2024. godine gledati „Prosjačku operu“ Lenke Udovički, zapalio cigaru, iako je i u kazališnoj tvrđavi Minor pušenje zabranjeno, baš kao što ga vatrogasci nisu dopuštali ni 1928. godine na premijeri „Opere za tri groša“ u Berlinu. I možda bi, nakon što je Macheath nakon te legendarne rečenice o pljački i zločinu osnivanja banke, pomilovan i s vješala vraćen u literaturu, pomislio da će sada rulja koja je ostala uskraćena za njegovo smaknuće, otići na ulice Londona ne bi li dočekala Kraljicu krikovima mržnje koji su bili njemu namijenjeni. „Jedini način kako živjeti u neslobodnom svijetu je postati tako apsolutno slobodan da je samo tvoje postojanje čin pobune“.
Ali, to su već neki novi literarni likovi i pisci, stranci Meursault i Camus.
Sve ostalo je brehtijanski žar kao dar mislećih dok u dimu ostaju samo glupani.
