„Feral“ je zaista prelazio sve granice, jer su ga čitali i pisali isključivo pripadnici pokreta otpora koji nisu ispranih mozgova pristali na mržnju, oni obično nazivani i proskribirani kao jugonostalgičari, samo zato što vlastitu naciju nisu željeli prihvatiti kao jedino mjerilo dobrog ukusa. Začet još u YU jednoumlju, prilog splitskih anarhista, protestanata i heretika zarana je završio novinarske univerzitete policijskog progona i sudskih zabrana, da bi, poput vječnog ponavljača, istu školu i gradivo do boli prošao i prorešetao u demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj.
Bez obzira na to koja ideologija bila na snazi i diktatura na vlasti, „Feral“ se uvijek osjećao kao kod kuće, kao posljednje svjetlo u tamnici naših naroda ili prvi fenjer na domoljubnom ciljniku vrhovnikovih zrakomlata. Palili su ga svi koji su stigli, ne da bi vidjeli već da dovijeka ostanu u mraku. I posrećilo im se, te ištipane hartije suza i smijeha naše svakodnevice više nema, nema više što gorjeti, nemaju više na što ložiti svoju mržnju na te Bogu-mile, a ni Vragu mrske dinosaure. Svo je gorivo skupo, ono za dušu najskuplje.
I tako, dok sad sretno tapkamo u tmini, možemo samo grohotom uzvratiti na sve te zablude, tlapnje i mjesečarenja koju je taj neprilagodljivi bolesnik, koji se cijelog svog vijeka mučio s vlastitom eutanazijom, ostavio iza sebe u svom oproštajnom pismu: „Kroz desetljeće i pol svog postojanja Feral Tribune pisao je o temama o kojima su drugi mediji šutjeli. Otkrivao je istine koje su drugi prikrivali. Iznosio je stavove od kojih su drugi zazirali. List i njegovi novinari u tih su petnaest godina dobili više međunarodnih priznanja i nagrada nego cjelokupno hrvatsko novinstvo u cjelokupnoj svojoj povijesti.“
Zar se za takvom nakazom i nakaradom koja se hvasta „otkrivanjem istine“ i „međunarodnim nagradama“ žali, može li normalan stanovnik ove nenormalne zemlje biti ucviljen što se riješio tog izroda i guje iz vlastitih njedara koja ga je denuncirala urbi et orbi onakvim kakav on jest? Ni vijenca, ni flora, ni glazbe, ni blagoslova. Otišao je samoubojica koji je, objektivno, previše i poživio. Mi koji iza njega ostajemo osuđeni smo da ubuduće ne čitamo već živimo stvarnost o kojoj nam je govorio.
Jedini koji zaslužuje in memoriam, kolateralna žrtva tog monstruma, maloljetni Robi K., nesretni polod te „cover story“ utrobe, koji, zahvaljujući svojim neodgovornim roditeljima, svih tih godina nikada nije uspio završiti III.a razred, i za kojim ćemo vječno tugovati svim mi, njegovi vršnjaci. I zato, umjesto posljednjeg pozdrava: N bava kua?
Feral je mrtav, Viva Ludež.
Novi list, 2008.
