Mate Parlov svoju je veličinu dokazivao ne nekom glumljenom skromnošću, već solidarnošću s onima s kojima je svakodnevno obitavao, komunicirao, do kojih mu je bilo stalo, te se od njih, ni pod koju cijenu, nije želio razlikovati.
Lako je sada pokojniku pjevati hvalospjeve, no Matu Parlova voljeli su kao čovjeka čak i oni koji boks kao sport nisu odobravali. I ta je njegova čovječnost uvijek bila njegovom najvećom vrlinom, do posljednjeg daha i dima, živeći onako kao što mu je sudbina namijenila. Nije se nikome nametao, nije svoje ime nikada oblatio, a mogao ga je prodati samo da je htio, i prije i kasnije, za suho zlato. I da završimo s boksom. Mate Parlov je, uz Cassiusa Claya alias Muhammada Alija i Teofila Stevensona, posljednji od trojice mušketira 20. stoljeća zbog kojih se antičko šaketanje moglo nazivati plemenitom vještinom.
Titule i tantijemi nisu mu mnogo značili, baš kao ni znanstveno zvanje magistra ekonomskih znanosti, a da mu je do novca stalo, mogao je reklamirati sve: od političkih stranaka, preko pića i topića, do tampona koji zaustavljaju krv. Mate Parlov čuđenje je svijetu i Hrvatskoj samo zato što se ponašao neprirodno normalno iako je mogao postati holivudskom zvijezdom, za razliku od onih koji danas prodaju i svoj obraz i lice samo da bi došli do neke novinske naslovnice.
Olimpijski slavodobitnik, svjetski amaterski i profesionalni prvak nije nikada tražio ništa više od toga da skonča u svojoj Puli, iako je podrijetlom iz Imotske krajine, a rođen u Splitu, u svojoj Istri, koja je postala njegovom najsjajnijom medaljom samo zato što ju je on izabrao za mjesto gdje će živjeti. I umrijeti.
Mate Parlov jedan je od posljednjih istinskih heroja svih nas koji smo rođeni na vrijeme da ga se sjećamo, zapamtimo i za njegovu dušu popijemo posljednju. Iskrena suza za čovjekom koji je bio samo čovjekom, i sportašem koji je bio više od sportaša, krenut će na oko svih onih, ma što o tome mislili svekoliki nacionalni policajci duha, od Gevgelije do Triglava. Jer, svi ti koji su, sa svih strana ringa, ratom i pljačkom ubijali pokojnu Jugoslaviju, danas, ako već nisu u grobu ili u Haagu, znaju da je smrću Mate Parlova otišao njezin posljednji noseći stub koji će, neokrnjen i u svom svojem sjaju, s buktinjom na grudima, ostati zapamćen za sva vremena.
Od jučer ubuduće, svaki istinski jugonostalgičar neće se identificirati s Titom već s Matom. Ipak je, za razliku od Broza, Parlov bio čovjek bez mane.
Do svoje posljednje runde.
Novi list, 2008.
