Kad devedesete prošlog stoljeća jedna izložba imenuje u svom nazivu Ožiljci , onda bismo naivno mogli pomisliti kako su rane zacijelile, a nisu. 90e:Ožiljci u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci nije samo zaostalo čedo EPK 2020 i povijest bolesti kako su ih vidjeli, doživjeli i transformirali naši, nama bliži ili zemljopisno potpuno daleki likovni umjetnici, ona nije otpusno pismo za razdoblje koje smo preživjeli prije tridesetak godina, već otvaranje starih rana koje ni u ovom novom normalnom nisu zacijelile. Ponuđeni projekt kustostice Janke Vukmir i njezinih suradnika britkim skalpelom zarezao je u to samo naizgled mlohavo tkivo prošlosti i suočio nas s onim što smo možda željeli smatrati riješenim, narušavajući zaborav tek rijetkim češanjem onog mjesta gdje je nekada bila amputirana noga povijesti . I zato bi ovu izložbu bilo najbolje definirati svjesnim i brutalnim samoozljeđivanjem upravo tamo gdje smo nepogrešivo markirani ožiljcima.
Arhiv i memorija
Jasno je dakle da se ne radi o klasičnoj izložbi, čak kada je i institucija kao što je MMSU u pitanju, pogotovo ovo njegovo novo zdanje u nekadašnjem „ Benčiću “ koje se u ovom kratkom razdoblju nauživalo onoga što s pravom u likovnosti tretiramo modernim i suvremenim, mogli bismo reći i avangardnim . Imat će o svemu potrebu i priliku reći koju likovni kritičari i povjesničari umjetnosti, ali ovo su samo osobne impresije prolaznika namjernika i svjedoka onog što se te večeri događalo u Rijeci i u njezinom Art kvartu . Paralelno, u prizemlju, postavljena je i druga izložba, ona Sandra Đukića i Bojana Salaja „ Arhiv kao memorijski konstrukt – Memorija kao konstrukt socijalnih diskursa sadašnjosti “ koja se uspostavlja kao prirodni temelj onoga što se događa na katu. Kustosica Lana Lovrenčić podsjeća na Sandra Đukića kao autora koji je osvojio prvu nagradu na posljednjem, 16. Biennalu mladih jugoslavenskih umjetnika u Rijeci 1991. godine, da bi početkom rata došlo do uništenja nagrađenog rada.
Projekt Arhiv kao memorijski konstrukt predstavljen je prvi puta 2019. a za tu priliku Đukić je rekonstruirao objekt nagrađen na riječkom Biennalu mladih da bi se sada sve vratilo na početak. Na otvorenju se i sam autor Sandro Đukić prisjetio devedesetih istaknuvši kako je onaj znak u kojem pravcu će se one odvijati bilo pismo njegovog prijatelja i kolege u kojem mu je samo napisao „Dosta je riječi“, i poslao magazin „ Start “ u kojem su fotografije obnaženih ljepotice bile prelijepljene fotografijama vojnika u uniformama.
Zlatne riječi
„Radovi na izložbi 90e:Ožiljci govore o ikonama tranzicije, sili novih moći, korupciji i kriminalu, ratovima i strahovima, položaju i ulozi žena u društvu, novim brzorastućim nacionalizmima, prisilnim migracijama i novostvorenoj mobilnosti, privatizaciji javnog prostora i društvenog kapitala, novonastalim kulturnim sustavima i promjenama položaja umjetnika, siromaštvu, nestanku socijalne sigurnosti, informacijskoj i tehnološkoj revoluciji, i još koječemu što je obilježilo devedesete i ostavilo ožiljke na društvenom i osobnom tkivu pojedinca , uvodi nas u izložbu kustosica Janka Vukmir .
Valja poslušati i autoričinu uputu za upotrebu ove izložbe odnosno da je „ne treba gledati kronološkim redom, već da je treba razumjeti kao mrežu isprepletenih asocijacija i da si bez obzira na geopolitičku provenijenciju pojedinih radova naši ožiljci međusobno nalikuju, kao što si nalikuju i društveni simptomi koji su njihov uzrok.“ Svatko će ovdje naći nešto za sebe, neki radovi su nam bliži i emocionalno draži, drugi dalji, ali ne i nerazumljivi. Naša ćemo osobna iskustva tragedije rata možda bolje prepoznati u radu Maje Bajević „Women at Work – Under Construction“ , videom dokumentiranoj kolaborativnoj akciji izvedenoj na skelama fasade Umjetničke galerije BiH u Sarajevu gdje su umjetnica i pet žena, izbjeglica iz Srebrenice , na zaštitnom platnu skele tkale tradicionalne ukrasne vezove dok su muškarci istodobno radili na obnovi zgrade. Ili pak „ Zlatne riječi “ Antuna Maračića iz 1991. gdje su na crnoj podlozi zlatnim ćiriličnim slovima, fontom kojim je tiskana beogradska „Politika“, ispisane riječi Razum , Savjest, Čast , Istina, Tolerancija , Demokracija, Zakon , Dogovor, Mir , Kultura, Napredak i Budućnost dok je u stvarnosti na stranicama tog huškačkog dnevnog lista trajala propagandna medijska priprema terena za rat i izlazak tenkova najbolje prepoznata u rubrici „ Odjeci i reagovanja “. Mogli bismo nabrajati redom, ali istaknimo još ovdje sugestivan rad ruskog umjetnika s boravištem u Njemačkoj, Vladimira Zakharova iz 2015. godine. „ Kaljinka “ je zidna instalaciju na kojoj bodljikava žica mijenja crtovlje, a naranče note prpošne ruske narodne melodije, dok je taj stilizirani ples svakome prepoznatljiva činjenica poznata od pozornica, preko filmova do video igara . Asocijacija na ogradu od bodljikave žice, ambijentalnu instalaciju za ograđivanje užasa karakterističnu za sve konc-logore, od nacističkih, preko sibirskih, pa sve do ovih „njihovih“ i „naših“ izniklih devedesetih, na sve te Manjače i Omarske , Heliodrome i Dretelje … univerzalno je razumljiva i potresna.
Tesla na hitnom traktu
No, ostavimo likovnim profesionalcima profesiju, a prolazniku prolazno, osvježenje na terasi ugostiteljskog objekta ispred MMSU-a na čijim je stolovima Damir Čargonja – Čarli umjesto klasičnih cjenika ponudio monografiju Riječke devedesete koju je MMC izdao 2006. u nakladi od tisuću primjeraka, a u kojoj je poimence, uz samog Čarlija, predstavljeno još 18 umjetnika koji su obilježili umjetničku riječku scenu tog doba. Vjerojatno je ovogodišnji laureat Nagrade Grada Rijeke na taj način želio izraziti i svoj protest što u službenom postavu 90e:Ožiljci nema niti jednog riječkog autora, a sigurno da Čarli nije jedini ovdašnji umjetnik koji misli da je nekome od u knjizi predstavljenih bilo mjesta. Bilo kako bilo, i ova ugostiteljska ekstenzija nametnula se kao treća izložbena aktivnost te sparne ljetne riječke večeri. Ad hoc , uz asistenciju hladnog hmeljskog „ Morskog prasca “, i više nego aktualna danas bi bila ideja Željka Kranjčevića-Wintera iz 1999. godine, skica za nikad realizirani projekt „ TNNHT “ ( Tesla Nikola na hitnom traktu ).
Naime, u nebrojenim najnovijim pokušajima političara da sebi u zasluge lažno pripišu spašavanje odnosno obnovu Kršinićevog spomenika Nikoli Tesli u Gospiću raznesenog eksplozivom u prošlom ratu, valja reći da je jedini spasitelj Tesle vunenih devedesetih bio upravo Winter! I oni koji bi sada Teslu kao zaštitni lik „hrvatskog“ eura , i oni koji ga nikako i nigdje ne bi, ostali su uskraćeni za umjetnikovu ingenioznu ideju da na betonskim blokovima na krovu Hitnog trakta Sušačke bolnice izloži komade minirane Kršinićeve skulpture! Bio bi to, da je uspio, „prilog revitalizaciji umjetnosti naspram destrukcije koja ponekad seže do uništavanja djela, što je odraz klime i općeg stanja bremenita osjećajem ugroženosti pa i besperspektivnosti ovodobnog globalnog trenutka koji dijelom možemo obrazlagati posljedicom Domovinskog rata“, ustvrdila je svojedobno Ljubica Dujmović .
Poštujte šestoricu
Winterovo uvrštenje u ovu izložbu ispravilo bi tako dvostruku nepravdu nanesenu umjetniku otimanjem njegovih zasluga za spašavanje ostataka Kršinićevog Tesle , a zatim i odbijanjem realizacije njegove ideje da ranjenog i raznesenog Genija „liječi“ na krovu KBC-a! Jer, „umjetnost je ta koja uvijek nadvlada situaciju jer umjetnost uvijek teži da bude tu gdje je život“. U onaj dio izložbe radova koji nosi „ humorističko-utopijski element “ i ironiju dobro bi se uklopila i akcija Damira Čargonje-Čarlija iz 1999. „ Poštujte šestoricu “ kada je na zidu u Kružnoj ulici nacrtanog Hitlera i kukasti križ prekrio fotografijom Josipa Broza Tita koji u stripovskom oblačiću izgovara „Poštujte šestoricu“. Policija je ubrzo reagirala i skinula Tita jer je u„šestorici“ prepoznala tadašnju oporbenu koaliciju koja je na izborima 3. siječnja 2000. s vlasti skinula desetogodišnji Tuđmanov režim .
Bez obzira na sve, svako autorstvo je subjektivno i suvereno, baš kao što je lokalpatriotizam jedini zdravi patriotizam.
Miris knjige
Drugi hladni „Morski prasac“ donio je još jedno večernje osvježenje u prolazu, u liku uvijek agilnog Željka Međimorca iz Ex librisa, koji iz svoje magične torbice vadi pravu poslasticu i iznenađenje, upravo pristigli primjerak nove knjige Viktora Ivančića „ Zlomovina “. Svi za stolom duboko udišemo u gotovo zaboravljeni miris svježe otisnutog sloga i omota koji su dizajnirali Damir Bralić i Lana Grahek a koji se komotno može preseliti odmah gore, u postav MMSU-a ! Nije ni moglo bolje za kraj priče o devedesetima! Nakon traumatičnih ožiljaka, Viktorovi tekstovi objavljivani u različitim medijima od proljeća 2015. do proljeća 2021. koji se „na ovaj ili onaj način, direktno ili iskosa, referiraju na masovnu raširenu navadu obožavanja države “, upućuju na dekubitus u koji smo, bespomoćni da se pomaknemo, ulegli u protekla tri desetljeća!
I samo površno iščitavanje neodoljivo povezuje knjigu i izložbu, literarnost i likovnost, ožiljke i dekubituse u svojevrsnu novovjeku Baraku Pet Be , baš kao što Krleža u svome Predgovoru „Podravskim motivima“ Krste Hegedušića iznosi svoje estetske kriterije i veže ih uz Hegedušićeve crteže kao likovnu dijagnozu naše stvarnosti . Već umjesto uvoda objavljeni Ivančićev tekst „ Jebo himnu “, koji pod tim autorovim naslovom glavni urednik „Novosti“ svojedobno nije imao hrabrosti objaviti, neodoljivo se sljubljuje s radom „Bez naslova“ Slavena Tolja iz 1992. godine:
– Rad Bez naziva ekstrakt je osobne i lokalne drame stradavanja prijatelja i i umjetničkog kolege Pave Urbana , čiju posljednju fotografiju inkorporira u svoj rad, i oživljavajući fotografiju odaje umjetniku počast. Smješta je uz imitaciju hrvatske državne zastave koju lišava boje čime upitna postaje sama svrha države.“
O zastavi i himni
A ovako Ivančić o himni odnosno o Plenkovićevom zalaganju da „svaki radni tjedan u školama može započeti s intoniranjem državne himne “ jer treba „mladim generacijama usaditi i ugraditi respekt prema državi, državnim institucijama i simbolima države“:
– Domoljublje je rezultat discipliniranja , drugi naziv za pripitomljenost. Ne čini mi se pretjeranim ustvrditi kako je snaga patriotizma , kod svakog pojedinca, najuže povezana s anuliranjem njegove ličnosti. Evo čemu služi škola : da kod najmlađih pripadnika ljudske vrste zatre nekorisne aspekte njihove čovječnosti. Evo čemu služi himna : da upozori kako je u stvarima od sudbinske važnosti osobna autonomija neprihvatljiva. (…) No odgovor na pitanje zašto Hrvati toliko vole svoju državu prokleto je jednostavan: Zato što bi u protivnome najebali!
Tito i Tuđman
Ili pak rad Tadeja Pogačara u projektu Umjetnost povijesti – Kroz tijelo , 1994 – 2016. „Instalacija je uključivala umjetnička djela iz muzejskih depoa, kao i svakodnevne predmete, namještaj, čak i posmrtnu masku predsjednika Tita . Pritom je radikalno postavila pitanja o vrijednosti, značenju i upotrebi umjetnosti.“ U „ Lovu na Frljića “ i Ivančić je slično radikalan:
– Ta je smrt, objektivno govoreći, došla kao melem na rak-ranu, jer bi zapovjednik vojarne , da je poživio nešto dužu, vjerojatno ubilježio poraz na izborima i završio u Haagu kao jedan od većih gnjavatora među zločincima . Ovako, umjesto finalnog debakla, njegova vladavina može biti upamćena (i) kao kronika ustrajne borbe protiv impotencije, impresivan niz pokušaja da se premosti jaz između želja i mogućnosti, ili – iz drugog rakursa – poučno historijsko svjedočanstvo o tome kako silovita autokratska nagnuća mogu biti osujećena sitnim demokratskim defektima. Tuđmanova diktatura, ukratko, podsjećala je na njegov osmijeh: bila je tragično polovična .“
Šteta što i Tuđmanova posmrtna maska nije napravljena ili je, baš kao i Titova, učinjena tajno da bi je neki umjetnik poput Pogačara pronašao u nekom od muzejskih deponija i, kad se stvore uvjeti za to, izvukao je na svjetlo dana.
Tolstoj i Budak
Možda bi se i naslovna „ Zlomovina “, u kojoj se kaže kako je „glavni projekt taj da u interesu zlomovine , nacionalna kultura stekne sva važna obilježja logora“ mogla kontekstualizirati s Ruskom pomrčinom – I , Olega Kulika iz 1999. godine. Jer, ako je „…Kulikov Rus (s heurističkom posvetom Tolstoju ) krajnje književan, alegoričan, prožet iskrenim moraliziranjem i crnim humorom “, nije li preobražaj mučiteljice zarobljenih srpskih civila u autoricu romana o torturama nad Hrvatima u srpskim logorima, kao i njezino imenovanje Hasanbegovićevim ministarskim ukazom u povjerenstvo koje odlučuje o dodjeli javnih sredstava za poticanje književnog stvaralaštva, također krajnje književno, alegorično, prožeto iskrenim moraliziranjem i crnim humorom? S heurističkom posvetom Mili Budaku ?
Viktor Ivančić , dokazuje to i ova knjiga, posljednjih tri desetljeća uporno svojim tekstovima jasno i glasno govori upravo „o ikonama tranzicije , sili novih moći, korupciji i kriminalu, ratovima i strahovima, položaju i ulozi žena u društvu, novim brzorastućim nacionalizmima, prisilnim migracijama i novostvorenoj mobilnosti, privatizaciji javnog prostora i društvenog kapitala, novonastalim kulturnim sustavima i promjenama položaja umjetnika, siromaštvu, nestanku socijalne sigurnosti, informacijskoj i tehnološkoj revoluciji, i još koječemu“ ispunjavajući sve kriterije koje kustosica Janka Vukmir navodi u katalogu ove izložbe.
Ako nekoga možemo nazvati Prvim autorom onoga što još uvijek uporno nazivamo tranzicijom, radilo se o novinarskim, literarnim, sociološkim i politološkim tekstovima, ili onima u kojima ima od svega pomalo, onda je to Viktor Ivančić. Skalpel našeg doba, dr. Tulp koji bezuspješno učenicima drži svoj čas anatomije na jednom te istom kadaveru. Zato je Zlomovina puna ožiljka, zato Ožiljci u svoj postav mogu slobodo uvrstiti zlomovinsko djelo Viktora Ivančića, ni ozbiljna retrospektiva ne bi bila na odmet, zato se likovno i tekstovno isprepliću, zato katalog i knjiga pišu o istome. O nama.
Mediteran
Dalo bi se i dalje ovako, ali treba dati i ostalima priliku da slože svoj puzzle ožiljaka i dekubitusa. Zaista, dosta je bilo riječi, pređimo na sijela!
Izložba 90e:Ožiljci obuhvaća i kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima koji govore o promjenama devedesetih i njihovom utjecaju danas. Osobno sam imao čast biti prvi čiji je intervju bio na čitanju:
Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme ? Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedestima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile?
– Devedesete su bile ratne i poratne godine pa su kultura, umjetnost i stvaralaštvo bili u drugom planu, ili barem nisu bili dovoljno vidljivi široj javnosti. Osobno, to mi je, kao uredniku kulture u Novom listu bio izazov, jer svi smo znali da će rat jednog dana završiti, i što onda? Valjda bi, kad oružje zašuti, trebale malo glasnije progovoriti muze. To mi je bio motiv pokrenuti tjedni kulturni prilog “Mediteran” čiji je prvi broj izašao 31. prosinca 1994. godine, a u uvodniku sam njegovo kormilo usmjerio i ambicije definirao prema “jedinstvenom, uglednom i utjecajnom listu, koji će imati svoj stav o svim relevantnim zbivanjima, te time, ujedno, činiti i čast svakome tko se na njegovim stranicama pojavi, bilo kao autor ili sugovornik”. Tada sam našem novinarskom čedu zaželio da “njegova duhovna plovidba bude uzbudljiva makar onoliko koliko je to bila Uliksova Mediteranom”.
I evo ga i danas, u 27. godini izlaženja, “Mediteran” je tu kao posljednji kulturni prilog u hrvatskim tiskanim medijima. Iz toga bi se dalo zaključiti da smo uspjeli, no tih devedesetih vjerovali smo kako će cijelo društvo nakon preživljenih strahota imati potrebu za katarzom i da će ta potreba za pročišćenjem rezultirati oslobađanjem u svakom pogledu, eksplozijom novog i kreativnog u ljudima. Gledajući širu sliku iz današnje perspektive čini mi se da smo podbacili, zakazali i umjesto hrabro naprijed krenuli kukavički unazad. I vratili se, što se uljudbe tiče, gotovo do pećine, one prije Lascauxa i Altamire. Zato se nadam i s nestrpljenjem čekam da ponovno doživim osamdesete 20. stoljeća.
Osamdesete su bile bolje.
( https://mmsu.hr/dogadaji/branko-mijic-u-90-ima-smo-pokrenuli-kulturni-prilog-mediteran/ )
Svakako su osamdesete bile bolje. Još samo 59 godina i opet smo na početku. A poslije, sretno vam bilo s ranama, ožiljcima i dekubitusom!
-
Zlomovina
-
Kalinka
-
90e
-
Tadej Pogačar: Umjetnost povijesti - kroz tijelo
-
Slaven Tolj: Bez naslova
-
Oleg Kulik: Ruska pomrčina - I
-
Arsen Savadov: Čokolada Donbas
