Od „idiotskog poteza“ isticanja izraelske zastave na zgradi Ministarstva vanjskih poslova RH u središtu Zagreba u čast države apartheida koja je upravo krenula u etničko čišćenje Palestinaca, jedino je idiotskije izjednačavanje Hamasa s četnicima saborskog zastupnika Marina Miletića. Nisu se hrvatski političari, pogotovo oni iz tzv. oporbe, proslavili svojim reakcijama nakon eskalacije još jednog oružanog sukoba, ovoga puta na buretu baruta zvanom Bliski istok, no ovakvo poniženje i podaničko svrstavanje pod tuđe ratničke stjegove Hrvatska ne pamti od 1941. godine.
Sada je potpuno jasno da je HDZ-ov i Plenkovićev ultimatum svima nama kako moramo biti „na pravoj strani povijesti“ kapitulacija, ne samo zdravog razuma već i ono malo preostalog ponosa, jer smo se mi, za razliku od Palestinaca, za svoju slobodu uspjeli izboriti sačuvavši teritorij koji nam pripada.
Žrtva i agresor
Teško je ljudima koji su preživjeli ovdašnje ratove, usprkos naredbi s vrha i globalnoj zapadnjačkoj medijskoj propagandi, isticanjem zastave pod koju bismo se kolektivno trebali postrojiti, nametnuti stav tko je u ovom sukobu žrtva, a tko agresor. Svatko onaj tko se našao u opkoljenom gradu na koji se puca sa svih strana iz svog raspoloživog oružja, svaki onaj Vukovarac, Dubrovčanin ili Sarajlija koji je bio pod opsadom, bez vode, hrane, lijekova i grijanja, pod kišom granata, baš kao i svi mi koji smo gledali snimke i slike svakodnevnog ubijanja civila, žene i djece, te sistematsko razaranje njihovih domova koji su postajali ruševine, nepogrešivo ćemo detektirati i putem televizije tko pati, a tko tlači u ovoj kataklizmi koja prijeti da potopi svijet.
Te traume su još uvijek žive u nama, zato su nam bliske i zato na pravoj strani povijesti znači biti na strani žrtve, a ne na onoj strani koju ti odredi briselska poglavnica Ursula von der Leyen ili senilni ratni huškač Joe Biden. Zato su hrvatski građani svoj stav plebiscitarno i jasno iznijeli makar u ad hoc anketama pokazavši u 90 posto slučajeva da se gnušaju što se ista zastava vije u našoj metropoli i na tenkovima koji su okružili Gazu spremni da tamo zgaze sve živo i mrtvo. Bez ikakve sumnje, ono što su učinili Hamas i svi koji su sudjelovali u napadu na Židove, u tom masakru 7. listopada u kojem je stradalo 1.400 ljudi koji su ubijeni, silovani, zlostavljani, kidnapirani, može se tretirati samo kao teror i zločin.
Militantni napad na izraelske civile bio je nesavjestan, nehuman i u suprotnosti s međunarodnim pravom.
Obrana i zločin
No kada Plenković kao hrvatski premijer daje našu nacionalnu podršku Izraelu i pravda je time da „svatko pa i Izrael ima pravo na svoju obranu“, ponavljajući iste fraze koje koriste politički establišmenti Bruxellesa i Washingtona a umnožavaju zapadni mediji, onda je to floskula. U pravnom smislu to je laž, jer međunarodno priznato pravo na obranu od napada ne daje Izraelu pravo da čini ratne zločine nad opkoljenim civilnim stanovništvom. Izrael se ne „brani“ od vanjskog agresora, već zatočenog unutarnjeg stanovništva koje također ima priznato pravo na otpor vojnoj okupaciji.
Štoviše, Izrael kao okupator dužan je osigurati ljudima u okruženju opskrbu hranom, vodom, lijekovima i gorivom, a on to ne čini od 2006. godine kada je Pojas Gaze izoliran od ostalog svijeta.
MN/Izgladnjivanje Plus
Od tada je nemoguće ući ili izaći iz Gaze bez stroge kontrole, od tada se važe i kalibrira svaka kalorija hrane koja uđe u taj „zatvor na otvorenom“ (bivši britanski premijer David Cameron) ili „najveći koncentracijski logor koji je ikada postojao“ (profesor Hebrejskog sveučilišta Baruch Kimmerling) kako bi se sustavno izgladnjivalo tamošnjih 2,2 milijuna stanovnika, od kojih su većina djeca mlađa od 18 godina i žene. Ta „dijeta“ stručnom terminologijom se naziva Izgladnjivanje Plus, jer se dodaje samo onoliko kalorija koliko je potrebno da stanovništvo ne bi počelo umirati od gladi. Izraelsko kolektivno kažnjavanje palestinskih civila i njegovi postupanje u Gazi su nesavjesni, nehumani i krše međunarodno pravo.
Prema Human Rights Watchu izraelska opsada i napadi na civilno stanovništvo Gaze su ratni zločini.
Vučić i Oluja
Ako je već zapadna propaganda naivnije uspjela uvjeriti da ruska agresija na Ukrajini nije ničim izazvana, a pogotovo ne proširenjem NATO–a do njezinih granica, iako svi ozbiljni američki analitičari i profesori međunarodnih odnosa već 30 godina upozoravaju kako „Njet znači Njet“, kao što je o tome Bijelu kuću izvijestio aktualni direktor CIA-e William Burns dok je bio ambasador u Moskvi, znatno teže je prodati narativ kako su Hamas i napad 7. listopada isključivi krivci za izraelsku vojnu odmazdu bez presedana. Dakle, da su Izraelci nevine žrtve, a Palestinci agresori poput četnika koje u Hamasu vidi Marin Miletić. Pa kada nas Izrael i SAD pokušavaju uvjeriti da je to casus belli za konačni obračun s Palestincima, kao da se u ovih 75 godina nisu sustavno i gotovo svakodnevno s izraelske strane događali masakri i zločini istovjetni ovima koje je počinio Hamas, to bi, moramo to zbog Marina Miletića pojednostaviti do krajnjih granica, bilo kao kad Aleksandar Vučić „Oluju“ proglašava etničkim čišćenjem, a namjerno zaboravlja da je ona posljedica tenkova koji su prekriveni cvijećem iz Beograda 1991. krenuli na Vukovar.
Možda bi mu stranački kolega i profesor povijesti Nikola Grmoja mogao objasniti da se država Izrael od svoje uspostave 1948. do danas proširila na 78 posto teritorija povijesne Palestine, snagom oružja, nasiljem i terorom ubijajući i protjerujući Palestince s njihovih vjekovnih ognjišta, rušeći njihova sela i gradove koje sada kao okupatori naseljavaju Židovi pristigli sa svih strana svijeta. Tako su protjerani Palestinci, odnosno njihovi današnji potomci, koji nikada nisu dobili svoju državu koja im je obećana kada su gospodari svijeta odlučili upravo na njihovom staništu formirati državu koja bi Židovima garantirala kako se holokaust više nikada neće ponoviti, stjerani na dva međusobno odvojena rezervata, Pojas Gaze i Zapadnu obalu.
Hamasovci bez brade
Između te dvije enklave, koje neodoljivo podsjećaju na rezervate, bantustane u Južnoafričkoj Uniji za apartheida, svakodnevno se širi i povećava Veliki Izrael čiji su ideolozi sada odlučili ognjem i mačem „osloboditi“ i 360 četvornih kilometara Pojasa Gaze, gušće naseljenog područja i od samog Tokija, ne libeći se mini genocida ili velikog etničkog čišćenja, kako god taj zločin imenovali.
Pa kada bismo s nečim nama bliskim to trebali usporediti, onda bi to bio Miloševićev plan za stvaranje Velike Srbije koji je uključivao eliminaciju Hrvata i Bošnjaka, kao i svođenje Hrvatske na granice Virovitica-Karlovac-Karlobag, a BiH na sarajevski pašaluk. I tko je u taj pohod „humanog preseljenja“, kako se tepalo ovdašnjem mini genocidu i velikom etničkom čišćenju, krenuo kao do zuba naoružan, a tko s praćkom i lovačkom puškom, ne treba napominjati, osim onom kojeg ubi prejaka metafora. Tko je tu bio okupiran, a tko okupator, tko je tu četnik, tko Hamasovac, a tko Židov, tko je žrtva a tko agresor u Domovinskom ratu? Onaj koji brani svoju zemlju ili onaj koji je silom drugome otima?
Možda bi Miletiću za razumijevanje bilo lakše da Hamasovci nemaju brade, onda bi shvatio da su oni u stvari pandan našim Hosovcima kojima se toliko divi zbog njihovih ratnih podviga.
Bolne istine
Za ovo što se događa danas nije nevažno niti kako je, zašto i pod čijim pokroviteljstvom nastao Hamas, ali da to Plenkovića i Miletića zanima, morali bi si dati truda i pročitati što o tome pišu vrsni dugogodišnji novinarski izvjestitelji s Bliskog istoka, a potom i diplomati, poput Zlatka Dizdarevića, koji u tekstu „Hamas, Izrael, svijet: Bolne istine i brutalni interesi“ kaže:
Uz prve informacije o Hamasovim raketama na Izrael, sjetio sam se jedne, onda već čudne vlastite konstatacije napisane prije 35 godina, u knjizi „Vrijeme odluke“, napisane s kolegom Hidom Biščevićem, uz kraj tadašnjeg palestinskog ustanka poznatog kao prva Intifada. Znači, kada se rađao Hamas kao radikalna organizacija. Sjećam se, razgovarali smo o Gazi, o smislu i izvorima njihovog postojanja. (…) Tako sam, eto, ustvrdio u pomenutoj knjizi da je tadašnji Hamas, nova organizacija pored Arafatovog PLO-a i Fataha, zapravo projekt smišljen u SAD-u, uz pomoć Mossada i financijsku pomoć Rijada… Kome su, ciljano, takvi trebali?
(https://forum.tm/vijesti/hamas-izrael-svijet-bolne-istine-i-brutalni-interesi-7988)
Da, kome je Hamas trebao, te 1987. kao islamistička organizacija koja ne priznaje nikakvu državu Izrael, uz sekularni, Arafatov PLO, koji od međunarodne zajednice traži da izvrši svoje obećanje i potpisane ugovore o dvije države? Pa, naravno, izraelskim krajnjim desničarima koji nikada, baš kao ni danas, neće dozvoliti i pristati na formiranje države Palestinaca, niti im imaju namjeru dati bilo kakva politička prava u okviru Izraela, onima koji ne kriju da su i financirali nastajanje Hamasa. Onima poput aktualnog premijera Benjamina Netanyahua čija se vlada vratila dugogodišnjoj politici podupiranja Hamasa:
Svatko tko želi osujetiti uspostavu palestinske države mora podržati jačanje Hamasa i prebacivanje novca Hamasu, objasnio je Netanyahu članovima svoje stranke Likud u ožujku 2019. godine. „Ovo je dio naše strategije – izolirati Palestinu u Gazi od Palestinaca na Zapadnoj obali.“
Svojatanje Gaze
U prosincu 2022. godine Netanyahuova vlada, u kojoj osim ortodoksnih i ekstremnih Židova sjede i u Izraelu za terorizam osuđeni ministri, proglasila je kao vodeću izraelsku politiku da „židovski narod ima isključivo i neotuđivo pravo na sve dijelove zemlje Izrael!“. To uključuje i Gazu, objasnila je ministrica kabineta Orit Strock u ožujku ove godine:
Nažalost, povratak u Pojas Gaze uključivat će mnoge žrtve… Ali u konačnici, to je dio zemlje Izrael i doći će dan kada ćemo se u nju vratiti.
Za postizanje tih svojih ciljeva Izrael je svih ovih 75 godina birao okupaciju i nadmoć umjesto mira i sigurnosti, zato je Hamasov ničim osujećeni napad na izraelske civile Netanyahuu dobrodošao, u trenutku dok mu prijeti zatvor zbog optužnice za korupciju, a stotine tisuća Izraelaca izlazi na ulice jer njegova vlada želi ukinuti demokraciju stavljajući odluke Vrhovnog suda pod arbitražu i ingerencije Knesseta. Zlatko Dizdarević će zaključiti:
Najjednostavnije, filozofija cionizma i države Izrael nije bila potčinjavanje Palestinaca, „terorista“, već njihovo brisanje sa tamošnje zemlje. Evo, i ovo sada ide ka tome cilju, možda paradoksalno ali tačno – sa Hamasom kojemu drugi vuku konce, bili oni toga svjesni ili ne. Evo, i uz EU koja ukida život palestinskim civilima oduzimajući im „legalno“ sve, hranu, vodu, struju… Jer su „teroristi“. Mizerno od hegemona ljubitelja aparthejda, da mizernije ne može biti.
Izrael je pustio svoja četiri jahača apokalipse: Smrt, Glad, Rat i Osvajanje.
A vi vješajte zastave po Zagrebu i lovite četnike na Bliskom istoku.
