Poslovično uporni novinar Krešić pokušao je predsjedniku SDSS-a pojasniti zašto ga to pita, spomenuvši čak i Turudićevu ulogu kao suca u Virovitici kada se radilo o tamošnjim Srbim, ali Pupovac se uporno držao svojih pitijskih asocijacija te, vidno iznerviran, otišao s govornice. Tako je ostalo nejasno misli li Pupovac zaista da manjinski zastupnici uvijek moraju glasati kako im nalože HDZ-ova većina i Andrej Plenković, odnosno je li siguran da na taj način brani „uski tjesnac“ svoje nacionalne manjine na terenu.
Ili postoji neka točka, neki graničnik koje, kao ljudi i zastupnici, nisu spremni prijeći.
Volja moći
A ta granica, koju s pravom propitkuje Krešić, zove se moral. Je li moralno dići ruku za takvu osobu, bez obzira na njegovu povijest i životopis, unatoč tome što je sve činio, a o čemu se neprestano govori u javnom prostoru? Dakle, glasaju li manjinski zastupnici svojom voljom i savješću ili ruku dižu onako kao što im naloži Pupovac nakon što to njemu prenese Plenković? Na tanak je led došao Pupovac tvrdnjom kako on i njegovi kolege u Saboru glasaju onako kako to od njih traži većinski koalicijski partner da bi zaštitili prava svog manjinskog kolektiviteta.
Jer, na taj način donesene odluke glasačke mašinerije u skladu s Plenkovićevom kancelarskom voljom, posljedično se tiču svih nas i odnose na većinu.
Bez srama
Jedna od takvih sudbonosnih i bitnih je upravo odluka o imenovanju Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika koja će imati dalekosežne posljedice ne samo na ionako devastirano pravosuđe, već i na ljudska prava i slobode svih građana. Pogotovo nakon što mu je Plenković istodobno u ruke dao zakon za kazneni progon novinara i njihovih informatora. Ako dizanje ruke za Turudića, čovjeka bez skrupula, nije pitanje morala, Pupovac i zastupnici manjina su nakon izglasavanja famoznog lex AP-a, prava adresa da ih barem novinari upitaju: kako vas nije sram?
Kako vas nije sram da glasate za zakon koji je udar na javni interes i novinarsku profesiju te otvoreni napad na zviždače protiv kojega prosvjeduje i diže glas Hrvatsko novinarsko društvo čije zahtjeve je potpisalo 18 glavnih urednika informativnih medija? Ako je izglasavanje Turudića degutantno, ali se, doduše teškom mukom, još i može progutati, onda je dizanje ruku za lex AP neprobavljivo i izaziva povraćanje. Jer, Pupovac i svi oni koji svake godine na Sljemenu pale svijeće za brutalno likvidiranu djevojčicu Aleksandru Zec i njezinu obitelj, dobro znaju da se puna istina o tom zločinu, Pakračkoj Poljani, kao i mnogim drugim ubojstvima Srba u Hrvatskoj, nikada ne bi saznala bez novinara.
(https://www.portalnovosti.com/tri-opscenosti)
Vunena vremena
Onih najboljih i najhrabrijih u koje su u tim vunenim vremenima povjerenja imali pojedinci iz Tuđmanovog državnog aparata pa su im krišom dostavili službene spise iz kojih je javnost saznala punu istinu o svemu što se tada događalo. Da se to „curenje informacija“ odvijalo danas, nakon što je u Saboru izglasan lex AP upravo zahvaljujući Pupovcu i zastupnicima srpske manjine, nikada ne bismo saznali sudbinu Aleksandre Zec i kako je država ubojice pustila na slobodu.
Za razliku od Turudića, to više nije pitanje (ne)morala već digniteta i integriteta svakog pojedinca.
Kada tome dodamo zastupnika mađarske manjine Roberta Jankovicsa, koji je nedavno s dalekovidnice optužio novinare za korupciju, optuživši ih da „daju značajne iznose novca kako bi došli do informacija“, a sam je u Sabor ušao 2016. nakon afere potplaćivanja Hrvata da se izjasne kao Mađari i glasaju za njega, Veljka Kajtazija koji se plenkovićevski bahato ponaša prema novinarki, onda bismo mi koji se bavimo ovom profesijom mogli reći da nismo prava adresa za ispostavljanje nemoralnih računa njihovog koalicijskog torbarenja kojim su svjesno postali većina. HDZ-a i Andreja Plenkovića.
Ako se zaista netko našao u „uskom tjesnacu“ nakon Turudića i lex AP–a, ako je netko uistinu obespravljena manjina u ovoj zemlji, onda su to novinari i zviždači. A vas, koji vodeći računa isključivo o sebi radite nama o glavi, molimo samo jedno:
Bez rituala svijeća, molim!
