Nedavna smrt Marie Jane Korbelove, poznatije kao Madeleine Albright, oživjela je uspomene jednog od preživjelih dinosaura HDZ-a, Mate Granića, na njezin sastanak sa „sjedokosim samoproglašenim ocem domovine“ i „ekstremnim nacionalistom“ (kao što je u svojim memoarima zapisala prva američka državna tajnica), a koji je bivši Tuđmanov ministar vanjskih poslova ocijenio najneugodnijim u cijeloj svojoj političkoj karijeri. Naime, kad je Albrightova upozorila Tuđmana na manjak demokracije u Hrvatskoj, ovaj je bacio na stol „Feral Tribune“ i ljutito uzviknuo: „Kako nema, evo što pišu o meni!“.

Poglavarko i Očenašek

Taj se igrokaz ponavljao, svjedočio je hrabro o tome nakon Tuđmanove smrti Očenašek, uvijek kada bi ga u drugoj polovici devedesetih na Pantovčaku posjećivali zapadni političari i poveli razgovor o škakljivim temama poput suradnje s Haškim sudom, povratka izbjeglica ili slobode medija, dakle općenito o stanju demokracije u Hrvatskoj.

Tuđman bi dao „znak šefu kabineta Gordanu Radinu, a ovaj bi sa svoga stola hitro donio pripremljeni komplet primjeraka Feral Tribunea, u pravilu onih na čijim se naslovnim stranicama nalazio sam Tuđman. „Evo, vidite vi što je to…“ uz izraz gađenja i karakteristično strijeljanje očima rekao bi Poglavarko zbunjenim gostima gurajući im tiskovine pod nos.“

Bijaše tako sa svima, od Klausa Kinkela preko Elisabeth Rehn do britanskog ministra vanjskih poslova Robina Cooka koji je, nakon što mu je Tuđman teatralno pokazao Feral s naslovnicom na kojoj se s Miloševićem grli u bračnoj postelji, te izrecitirao pripremljenu frazu: „Evo, vidite vi što je to…“, prasnuo u nekontrolirani smijeh uspjevši procijediti: „Well, it’s democracy…“ (https://pescanik.net/o-slobodi-i-idiotima/)

Kokoš ili jaje

I Vesni Škare Ožbolt, svjedočila je tome o 15. godišnjici Tuđmanove smrti, subotnji bi odlazak na posao u Ured predsjednika na Pantovčaku – „svaka mu je subota bila radna“ – bio traumatičan jer je „teško podnosio pisanje Feral Tribunea“. Ako je za Prvog hrvatskog predsjednika „Feral Tribune“ bio glavni, u stvari jedini, dokaz kojim se pred svijetom mogao pohvaliti da je država koju je sa svojim adlatusima stvorio demokratska, onda se iz današnje perspektive možemo samo upitati je li Hrvatska postala državom zbog Franje Tuđmana i HDZ-a ili Hrvatske ima samo zato jer joj se dogodio „Feral Tribune“ kao jedini dokaz njezine demokratičnosti?

Je li, dakle, „Feral Tribune“ neželjeni plod hrvatske države, ili je to kopile dokaz raspušteničinog (pre)slobodnog ponašanja? Što je prije, kokoš ili jaje? Onima koji još uvijek misle da „Feral Tribunea“ nikada ne bi ni bilo da je Hrvatska bila imalo normalna država, treba pridodati neupitni autoritet Franje Tuđmana, čija je, po definiciji Vrhovnika, ultimativna: „Evo, vidite što je to…“ – democracy.
(https://www.autograf.hr/f-t-u-ne-pakirati/)

Dijareja i logoreja

Nevjernim Tomama, ako ih još uvijek ima, idealna je prilika da o skoroj stotoj obljetnici  rođenja najvećeg hrvatskog sina, a potom i Oca, 14. svibnja, u Velikom Trgovišću, Zagrebu i diljem Lijepe naše, nakon crkvenih zvona i pleh glazbe, pečenih volova i krokodilskih suza, nakon smotre folklora i vašara kiča, organiziraju znanstveni skup, tribinu, okrugli stol, sijelo, svejedno, na kojem će razmotriti sva ta, od stoljeća sedmog, presudna pitanja o bitku države i nacije. Doduše, glavni odgovori već su dati, oni postoje u pisanom obliku, samo su u medijskom prostoru ostali nezasluženo u sjeni akutne profiterijanske dijareje i lingvističke logoreje kojima je njihov autor, iako ateist, bio izložen od proroka s oba kršćanska križa.

Knjiga Viktora Ivančića „Zlomovina“, u izdanju riječkog Ex librisa, prevažan je dokument koji, secirajući hrvatsku svakodnevicu, u konačnici govori o glavnim postavkama funkcioniranja svih država, onih u kojima su „demokratski mehanizmi da osvojiš vlast“ na koncu iskorišteni da tu  istu „vlast upregneš u zatiranje demokracije“, da bi ostao tek zbirkom još jednih ukoričenih novinskih tekstova na zabačenim knjižarskim policama. Tih se 99 pamfleta, kako ih sam Ivančić predstavlja „referiraju na masovno raširenu navadu obožavanja države. Ljudi se na različite načine, a često i s različitim pobudama, odaju statolatriji.“ I to je to čime se bavi ova knjiga, statolatrijom, u prijevodu obožavanjem države, obogotvorenjem države, postavljanjem države iznad društva i građanina.

Baš kao što je nekada „Feral Tribune“ (1993. – 2008.), čiji je Ivančić osnivač, zajedno s Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem, prokazivao projekt jedne nacije, jedne države, jednog vođe kao recidiv koji vodi u novu diktaturu a ne u verbalno obećanu demokraciju, tako i ovi tekstovi, pisani od proljeća 2015. do proljeća 2021. godine u tjedniku Novosti i na portalima Peščanik, Tačno.net i Proletter, raščlanjuju tu „patriotsku matricu“ i „metode štovanja službenog božanstva“. Sam naslov „Zlomovina“ ujedno je i zaključak ove knjige pa nam ostaje samo vidjeti što je autor prikupio na gotovo petsto stranica dokaznog materijala.

Jebo himnu

Već prva dva teksta istog naslova „Jebo himnu“ usmjerila su Ivančićev beskompromisni skalpel i odredili sadržaj tog njegovog „Časa anatomije“. „Zašto se silovanje maloljetnika u Hrvatskoj naziva „obrazovanjem“?, pita se autor nakon što je deklarirani demokrata i legitimno izabrani premijer Andrej Plenković podržao „spontanu“ inicijativu da svaki radni tjedan u hrvatskim školama započne intoniranjem državne himne, obrazloživši to svoje oduševljenje ovako: „Obrazovni sustav treba mladim generacijama usaditi i ugraditi respekt prema državi, državnim institucijama i simbolima države“.

Da bi mu Ivančić na to uzvratio: „Gospode bože, pošla sam u školu kao dijete, a izašla iz nje kao Hrvat!“

Otpor nasilnom utjerivanju domoljublja bio je šlagvort za Ivančićev  pamfletizam u kojem tradicionalne odrednice žanra, istodobno polemiziranje i ismijavanje, primijenjene na fenomene naše svakodnevice, rezultiraju jedinstvenim i neponovljivim tekstom u kojem se autor potvrđuje i kao vrsni žurnalist i kao literat, i kao sociolog i kao politolog. Taj plod Ivančićeve kritičke raskoši čitatelju je lako prohodan i onda kada se koristi znanstvenom terminologijom, ali i sasvim pitak i emocionalno blizak kada je njegova poanta spuštena na svakodnevni, kućni jezik.

Tako Ivančić vlastodržačku ambiciju da naizgled bezazleno postrojavanje djece uz beskonačno repetiranje „Lijepe naše“, danas kao pjesme, sutra kao puške, postane pravilo bez izuzetka, demontira i tranšira ogoljujući nam „banalnost zla“ u njezinom začetku:

Ljepota prizora, drugim riječima, ne proizlazi iz ljubavi, nego iz dresure. Domoljublje je rezultat discipliniranja, drugi naziv za pripitomljenost. Ne čini mi se pretjeranim ustvrditi kako je snaga patriotizma, kod svakog pojedinca, najuže povezana s anuliranjem njegove ličnosti. (…) Stvarna moć nacionalizma leži u zoni trivijalnog, u regularnim rutinama kroz koje više i ne primjećujemo kako su iskazane emocije ishod prisile.

No Ivančić se ne zadržava dugo u akademskoj auli, iz nje potom hita u obližnju krčmu, da bi znatiželjnoj publici napokon odgovorio na pitanje svih pitanja, zašto onda Hrvati toliko vole svoju državu:

„Zato što bi u protivnome najebali!“

MN/Abeceda statolatrije

I nema tu ništa vulgarnog, ništa skarednog, Ivančić pribjegava jeziku ulice samo onda kada ne postoje druge i bolje riječi kojima bi iskazao svoje odlučno suprotstavljanje jednoobraznosti, uniformiranju, poslušnosti i stajanju mirno na bilo čiju zapovijed. I zato njegovo „Jebo himnu“ biva cenzurirano od onih koji ne shvaćaju da jedino bogohuljenjem možeš nešto potpuno izmišljeno, kao što je nacija, i nešto potpuno profano, kao što je država, desakralizirati. Nije država svetinja, pa ni njezini simboli nisu ništa drugo do li ukras kumira, te se tako prema njima valja i odnositi. Odnosno jebati im sve po spisku.

(https://www.danas.rs/kolumna/aleksej-kisjuhas/fasade-patriotizma/)

„Nema nacije bez indoktrinacije, reći će Ivančić, ili sam kao autor, ili će mu u tome pomoći likovi njegove knjige, koji uglavnom nose imena stvarnih ljudi i namjerno sliče njihovim karakterima, radilo se o političarima, novinarima, književnicima, pjevačima, akademicima, živim ili blagopočivajućim junacima našeg ili prošlog doba. Nisu tekstovi u „Zlomovini“ poredani po datumima kada su objavljivani, prije bi se njihov knjiški redoslijed mogao dovesti u vezu s abecedom, abecedom statolatrije. Njihova se enciklopedičnost ne krije samo u tematski unikatnom sadržaju, već i u formi koja im daje uvijek novi smisao, čitali ih od korica do korica ili pak skačući s poglavlja na poglavlje.

MN/Građankina križaljka

Ivančić je „Zlomovinom“ još jednom dokazao svu raskoš svog spisateljskog talenta, jer ne samo što suvereno vlada tematikom o kojoj piše, već je žanrovski i stilski neuhvatljiv. Radilo se o kozeriji, polemici ili eseju, monologu ili dijalogu, drami ili natječajnoj dokumentaciji, služio se žurnalističkim ili znanstvenim diskursom, Ivančić je dosljedan samo svom čvrstom stavu da državu kao posvećeni entitet treba u potpunosti odbaciti, kao i u svom ljudskom i autorskom pravu na eklekticizam. „Zlomovina“ se može čitati i horizontalno i vertikalno, ali i dijagonalno, teško bi i nepravedno bilo izdvojiti bilo koju od priča, ali dva pamfleta zaslužuju posebnu pažnju.

Prvi je onaj po kojem je i cijela knjiga ponijela naslov, pogotovo zato što u njemu Ivančić koristi svoju omiljenu dijalošku formu, razgovor građanke i supruga, u kojem sve pršti od vatrene duhovitosti kojom jedno drugome, a onda i čitatelju, sipaju istinu u oči i gorčinu u grlo.

„Jedan vodoravno – matična država od milja, istodobno i entitet koji služi kao izlika za zločinačka djela, devet slova“, molećivo je recitirala građanka, na što je bračni partner, zbunivši se, izvodio čudne pokrete obrvama. „Hrvatska?“, oprezno je predložio. „Daj, mili, uozbilji se… Hrvatska ima osam slova, a treba mi devet.“ „A da dodaš uskličnik u zadnju kućicu? To je uvijek poželjno, a nije ni neispravno“?

Križaljku je naravno, kao što i pristoji bračnom životu, riješila supruga jer joj se odgovor zlomovina potvrdio s rješenjem pod jedan okomito: „Pravna norma koja formalno važi, ali faktički ne vrijedi u entitetu pod jedan vodoravno“ – Zakon. „Zajedničko im je početno Z. Zakon vertikalno – Zlomovina horizontalno. Riješeno!“.

Ostatak pamfleta također je obilježilo slovo z, i to ono z u riječi jeza.

Stierova paradigma

Drugi pamflet naslovljen „Pozor: Stiže Reformirani Hadezeovac!“ u stvari je Ivančićeva polemička rasprava s novovjekim manifestom HDZ-a Davora Ive Stiera „Nova hrvatska paradigma“. Ovom je raspravom Ivančić ponizio cjelokupnu domaću politološku struku koja, unatoč svim svojim akademskim titulama, nije svo ovo vrijeme uspjela iznjedriti tako vrijednu studiju o modernom hrvatskom društvu i njezinim političkim akterima. Ivančić je te „oglede o društvenoj integraciji i razvoju“ nekadašnje desne ruke Andreja Plenkovića i filozofske uzdanice HDZ-a demaskirao kao još jedan pokušaj vladajuće elite da zadrži vlast pod svaku cijenu, masakrirajući Stiera kao diletanta prozirnih, retrogradnih namjera. Konačna ocjena da je „takvoj strategiji prevrata po imbecilnosti ravan jedino pogovor za knjigu „Nova hrvatska paradigma“ što ga je sročio Tonino Picula“, govori sama za sebe.

I tako, kada se već od malih nogu uspostavi „skrušena jednakost pod diktatom himne“, kada se u te neobrađene njive i tabule rase uspješno „usade i ugrade respekt prema državi, državnim institucijama i simbolima države“, kada iz škole-kasarne izađu spremni za postrojavanje, marširanje, pozdrav zastavi i ostale rutine koje dovode do brisanja razlike između mišljenja i salutiranja, dakle kada završi to nemilosrdno silovanje djece domovinom, kada se napokon začuje „zvuk budućnosti, zvuk stroja za mljevenje mladog mesa“, kada napokon ta patriotska matrica bude u potpunosti formirana, tada nastupa karizmatični vođa kao izabrani čuvar posvećenog entiteta.

Putin i Pražanka

I, hajdemo se na trenutak, zbog aktualnosti, malo odmaknuti od Hrvatske, kada se slovo Z iz naslova ove knjige pojavi kao Z na tenkovima, brodovima, avionima, to Z na rukavima na himnu, zastavu i državu kao svetinju dresiranih vojnika, onda nam postaje još jasnije što nam to Viktor Ivančić vizionarski govori. Devet slova, matična država od milja, istodobno i entitet koji služi kao izlika za zločinačka djela. Bez uskličnika. Zlomovina.

Princip funkcioniranja, ustrojstvo, motiv, cilj i rezultat uvijek isti. Danas ratni zločinac Putin, jučer prvospomenuta Pražanka, koja je na onaj svijet ispraćena kao ugledna bivša državnica, gospođa Albright, a koja je svojedobno na pitanje je li vrijedilo žrtvovati živote pola milijuna iračke djece, više nego u Hirošimi i Nagasakiju, kao cijenu američke agresije na Irak mrtva hladna odgovorila: “Nije bilo lako odlučiti. Ali da, vrijedilo je.“ Čujete li i vi sada taj „zvuk stroja za mljevenje mladoga mesa“, tu „koračnicu u slavu faširanog djetinjstva“ na koju bi i „Goebbels zadovoljno coktao jezikom, samo kad bi ga se smjelo nekažnjeno spominjati“?

MN/Osveta za Tuđmana

I tako je Viktor Ivančić, bacivši tu svoju „Zlomovinu“, tu svoju enciklopediju statolatrije, na stol svima onima koji pitaju gdje je nestala demokracija, na neki način osvetio i samog Franju Tuđmana koji jest bio „ekstremni nacionalist“, ali ništa manji, ni ništa veći od onih koji su ga kao takvog prozivali i onih koji su taj put nastavili.

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrijednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrijednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesira, ne interesiraju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni provjeravati, pisao je Danilo Kiš.

Viktor Ivančić je u „Zlomovini“ otišao i korak dalje i stepenicu više. Za njega „nacionalizam svoju snagu crpi iz rutine“, a svako njezino narušavanje odnosno „osjećaj da gubi rutinu koja ga svakodnevno hrani“ dovodi do „vapaja nacionalističkog uma“. „Najbolesnije je ono što se uzima zdravo za gotovo“, pozvat će se na Stuarta O’Neilla, te zaključiti:

Kroz punih trideset godina centralna figura političkog djelovanja u ovoj zemlji svodi se na neposustalo dokazivanje odanosti mitski definiranoj državi, obogotvorenoj apstrakciji pod kojom pokorno kleče i desni i lijevi, a patriotska matrica jedina je po kojoj se provode razvrstavanja i utvrđuju razlike, iskazane uglavnom u nijansama. Ruka na srcu ili ruka uz tijelo, to je sav taj jazz.

Kada je riječ o Zlomovini, ne radi se o tome da se ona promijeni ili različito interpretira, stvar je u tome da se ona u potpunosti odbaci i dokine. Ako želimo ostati živi. U suprotnom, ovu knjigu valja pozdraviti dostojno, kao što ona to i zaslužuje:

Za zlo spremni!