Trebalo je strpljenja sačekati posljednju od šest epizoda bučno i burno najavljivanog „dokumentarnog serijala“ Fiume crno – crveno Rijeka, kojeg je HRT prikazivao u svom udarnom večernjem terminu protekla dva tjedna, da bi se čovjek suočio s jednim jedinim pitanjem: Koji je ovo kurac!? Možda naslov posljednje epizode Demoni totalitarizma virtualnog globalizma, ma što to značilo, naslućuje jedini prihvatljivi odgovor: da se radi o demonima koji su se preko malih ekrana ušuljali u naše domove, i sada tamo caruju. I čekaju pogodan trenutak da se u repriznom programu vrate i omađijaju nas tom tobože pričom o povijesti jednog grada, Rijeke, a u suštini televizijskim falsifikatom koji stremi sličnom cilju kao i literarni Protokoli sionskih mudraca.
Jer, koliko god se tvorci ovog serijala, koji je sve samo ne dokumentaran, trudili u svih šest sati emitiranja gledateljstvo uvjeriti kako im je namjera obračunati se sa svim totalitarizmima koje je Rijeka (pre)živjela, jedino što se nakon ponuđenih „dokaza“ i metodologije raščlanjivanja povijesti može zaključiti je uspostava novog totalitarizma, onog koji dio najeksponiranijih sugovornika propagira, a sam autor formulira na kraju svake epizode i the enda završnim sloganom MUNDI MELIORIS ORIGO. Taj „početak boljeg svijeta“ koji nam se nudi nakon dokumentarnog delirija, koji nam nimalo slučajno državna Katedrala duha servira u „prime timeu“, bilo bi ispravnije nazvati Početkom boljeg vrlog novog svijeta koji će uslijediti kada „Fiume crno – crveno Rijeka“ odgledamo dovoljno puta dok sve te laži i nebuloze ne postanu kolektivnom istinom.
Plastično cvijeće demokracije
Budući da se radi o širem ideološkom, etničkoreligijskom projektu, koji svakodnevno u djelo provodi bipolarna aktualna vlast putem doktrine o dvostrukim konotacijama povijesti, čiji je jedini cilj eliminirati sve one slobodnomisleće koji im stoje na putu, a koje oni u praksi prokazuju kao komuniste, Jugoslavene, Srbe, hrvatomrsce, nevjernike, one druge i drugačije, najmanju krivicu što je Fiume crno – crveno Rijeka ugledalo svjetlo dana snosi onaj koji je potpisan kao scenarist i redatelj, Vanja Vinković. Iako je i površnom gledatelju jasno da tu nema ni scenarija, a još manje ruke i oka koje će tekst voditi i uprizoriti, da se tu radi o diletantskom uratku u svakom pogledu (nakon Matanićevih Novina pomislili smo da su barem uspostavljeni vizualni standardi za fotografiranje Rijeke, a sada se vratismo braći Lumiere i probnom letu jednog drona), Vinkovićevo autorstvo svelo se na odabir mnogobrojnih sugovornika koje intervjuira i kojima (ne)postavlja pitanja, a kamo li potpitanja, čak ni ono klasično kad vam nešto u sugovornikovim riječima nije jasno: Što ste time mislili reći?
Zato je Vinkoviću kristalno jasno što se to od njega traži da bi se serijal, čiji je akronim skraćenicom pretvorio u F.C.C.R. (što bi se u napadu duhovitosti moglo čitati i: Football Club Cristiano Ronaldo), emitirao u udarnom terminu Prvog programa Hrvatske televizije i zaradio unosne tantijeme. A to je montaža, u kojoj su škare isključivo u njegovim rukama i gdje „objektivnost“ koja se sugerira izborom velikog broja sugovornika širokog spektra, vrlo lako postaje manipulacijom kad god mu to zatreba u postizanju konačnog cilja. Nije da se niti u jednom kadru ne pojavljuju kompetentni ljudi, da nema zanimljivih sugovornika, da nisu prikazane i neke povijesne istine, da nema intrigantnih opservacija i tema o kojima valja razmisliti. No sve su to cvebe, mimikrija, ukras, plastično cvijeće lažne demokratičnosti, kako bi se za široku upotrebu još jednom servirala pljesniva laž kako je od svih režima za Rijeku bio najgori onaj koji je napokon oslobodio i ujedinio desetljećima podijeljeni grad, komunistički, Titov. Onaj totalitarizam koji i nakon 30 godina višestranačkih izbora u suverenoj, samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj još uvijek vlada Rijekom koja je, kako to zaključuje jedan od ključnih Vinkovićevih tumača i „svjedoka“ u serijalu, Nino Raspudić, pobijedila Moskvu kao grad s najdužom neprekinutom vlašću komunističke partije!? Ako niste znali, Staljin još uvijek stanuje na Korzu 16, pa pazite kuda hodate.
Alkemičari povijesti
Tu sada škare u Vinkovićevim rukama vodi ona prava nevidljiva ruka, jer nije da se nismo nagledali sličnih mračnih projekata i filmskih potjernica, nije da nismo upoznati iz prve ruke sa Sedlarovom agitpropovskom filmskom školom, samo su ti i takvi uratci bili rezervirani za udarne termine Bujančevih televizijskih kanalizacijskih kanala, dok odgovornost za emitiranje F.C.C.R. potpisuje Dokumentarni program HTV-a. Onaj i oni isti na čelu s Vladimirom Brnardićem koji gotovo istovjetnom metodologijom relativiziranja i iskrivljavanja činjenica svakodnevno kroje TV kalendar, nekada kultnu emisiju, ne bi li prekrojili povijest u skladu sa željama i potrebama jednih te istih nalogodavaca. Dakle, sam čin i način nastajanja takvog „dokumentarnog serijala“, sam motiv da se nešto tako snimi i prikaže, u svojoj je suštini isključiv, ne služi istini već njezinom potpunom i nakaradnom izvrtanju, s jednim jedinim ciljem – uspostavljanjem novog jednoumlja, novog totalitarizma! I jao nama koji to ne shvaćamo, mi samo možemo završiti kao hijene u Vinkovićevoj političkoj zoologiji timarenja neprijatelja. To što sada neki žele ovaj najnoviji pokušaj falsificiranja povijesti svesti pod dobrodošlo drugo mišljenje, iako je naknadna dijagnoza nepotrebna jer je corpus separatum odavno blagopočivajući, ravno je potrebi u 21. stoljeću drugi put promišljati je li Zemlja ravna ploča koja počiva na leđima kornjače.
Moglo bi se sada nadugo i naširoko raspravljati o mnogo toga viđenog i izrečenog, no u toj naplavini smeća i otpada prosijat ćemo samo najteže olovo koje alkemičari povijesti Dokumentarnog programa HRT-a žele pretvoriti u zlato sponzorirajući i emitirajući „dokumentarni serijal“ o Rijeci koji se, naravno, valja to uvijek ponavljati, financira našom izdašnom kolektivnom pristojbom za instituciju koja bi po defaultu trebala biti javnom televizijom. Prva epizoda romantičnog naziva Mediteransko sunce srednjoeuropskog grada, unatoč naslovnoj vedrini, nadvila je olujne oblake kada se stanoviti Davor Velnić, potpisan kao član DHK, Matice hrvatske i urednik nekih časopisa, uhvatio obrazlagati tko su to Fijumani:
– Mi moramo najprije definirati što je fijumanstvo. To je hrvatski korpus koji je prihvatio talijansku kulturu. Dakle, ne radi se o Talijanima kao nekom talijanskom ogranku, nego o hrvatskom korpusu koji je prihvatio talijansku kulturu.
Medijska kanalizacija
I sada, nakon te i takve teze, kada bi u „dokumentarnom serijalu“ Dokumentarnog programa HTV-a trebalo uslijediti podastiranje dokumenta kojima će se dokazati da se ne radi o nečijoj fikciji već o fakciji, scenarist i redatelj nam ne nudi baš ništa! Što bi trebalo značiti da se radi o apsolutnoj istini, a ne Velnićevim nebulozama koje putem dalekovidnice iskrcavaju u naše domove dok i osmoškolci gledaju program iz kojega bi trebali moći nešto i naučiti!? A to što Velnić, prvi od trojice glavnih Vinkovićevih svjedoka, govori na javnoj televiziji ne samo da nije istina, niti prvo, niti drugo, niti bilo kakvo mišljenje, već se isključivo i jedino radi o podloj šovinističkoj farsi kojom Dokumentarni program HTV-a duboko vrijeđa sve one u Rijeci koji se izjašnjavaju Talijanima, osjećaju Fijumanima ili su s njima na bilo koji način povezani. Svatko onaj tko uistinu teži snimiti dokumentarni serijal o Rijeci, u čijoj je povijesti uloga Talijana i Fijumana nezaobilazna, svatko onaj tko iskreno i dobronamjerno želi rasvijetliti tu temu, naprosto bi definiranje tih pojmova i kategorija prepustio onima koji o tome znaju neusporedivo više od samozvanog proroka. Osobno znam barem desetero bivših i sadašnjih kolega iz novinarskih krugova riječkih talijanskih redakcija koji bi to profesionalno, stručno i utemeljeno bili u stanju učiniti, barem zato da sa svoga lica skinu Velnićevu pljuvačku.
No nije Velniću to prvi takav ispad, ne ponižava on samo Talijane i Fijumane, već i sve ostale koji ne dijele njegove ničim utemeljene stavove, to buncanje bez vrućice, o čemu svjedoči tekst koji mu je objavljen 2. travnja 2017. godine u Novom listu, a taj je datum s pravom označen kao markacija kada „dotad ugledna novinska kuća skreće u medijsku kanalizaciju“.
(https://pescanik.net/novi-novi-list/)
Svi oni novinari i urednici Novog lista koji su se tada javno usprotivili glavnom uredniku i objavu Velnićevog teksta ocijenili sramotnom, neprofesionalnom i izdajom svih onih principa za koje se Novi list kao rijetko koja slobodnomisleća novina u Hrvatskoj devedesetih prošlog stoljeća zalagao, do današnjeg dana su na ovaj ili onaj način iz Redakcije protjerani. Podsjetimo, Velnić je tada Deklaraciju o zajedničkom jeziku nazvao „pokušajem hegemonizacije jugoslavenstvom“, odnosno „novom jugoslavenskom nakazom“ i „zlom u službi velikosrpstva“, a njezine potpisnike „olinjalom jugoslavenskom nejači“, „četničkim zlom“, „izdajnicima“, „podgrijanim orjunašima“ i „petokolonašima“, „yugointelektualistima“, „proračunskim parazitima“, „uljezima“ i „hrvatskim apatridima“, koji „ne prestaju rovariti protiv Hrvatske… Riječ je o huškačkom i šovinističkom pamfletu koji nema nikakve veze s pravom na različito mišljenje, a niti Deklaracijom o zajedničkom jeziku, zaključilo je tada Redakcijsko vijeće Novog lista dok se Supilo vrtio u svom jugoslavenskom grobu, a boga mi i Veljko Vičević u svom grobničkom.
EPK 2020. = SAO Rijeka
Nije Velnić tu stao, štoviše u daljnjim je eskapadama jednako meritorno tvrdio kako je „projekt SAO Rijeka razlog zašto se srbijanska diplomacija uz pomoć Vesne Pusić, Ive Josipovića i Dejana Jovića zauzela da taj grad postane Prijestolnica europske kulture 2020.“ Nisu, naravno, Velnićevu pozivnicu u „dokumentarni serijal“ Dokumentarnog programa HTV-a kvalificirali bilo kakvi njegovi knjiški uradci, ili nadmeni ego (za njega je Slobodan Šnajder „agitpropovski oštroper, a Damir Karakaš jednostavno netalentirani knjiški pozer, ali ne i književnik“), već njegovi politički stavovi, bolje rečeno stanje nesvijesti, u kojem kaže kako „Grad Rijeku dobro opisuje poseban jugoslavenski scenarij skiciran još tamo od 1945., kada se od građana na silu ispražnjenu Rijeku mehanički dovode horde opančara „bratstva i jedinstva“ i grad popunjava legionarima jugoslavenstva“.
To su ti stavovi o Rijeci kao SAO Krajini koje su željeli u svome „dokumentarnom serijalu“ čuti scenarist i redatelj F.C.C.R., a u prime timeu objaviti urednici Dokumentarnog programa HTV-a, naravno ne radi povijesne istine već radi dnevno-političkih manipulacija, pa su zato pozvali Velnića i njemu slične te im širom otvorili ekran. Dobro, možda im je za potrebe snimanja i dokumentarnost u kadru svako toliko trebao i jedan XXL križ oko vrata.
I tako se, navodno boreći protiv svih totalitarizama, medijska kanalizacija totalno i totalitarno prelila s novinskih stupaca u udarni televizijski termin, s mogućnošću neograničenog repriziranja dok sve ne legne na svoje mjesto na beskrajno zadovoljstvo naručitelja te i takve propagande. Ono što je na HRT-u počelo kao (skupa) ratna sapunica s Vrdoljakovim Generalom, a nastavilo se s „dokumentarno-igranim“ Predsjednikom, kojeg su također za dobre pare proizveli hadezeovski agitpropovci Miljenko Manjkas i Gordan Malić, vrativši nakon više od pola stoljeća estetiku soc-realizma u mainstream medije, kulminira s „Fiume crno – crveno Rijeka“ kojim se pokušava replicirati Trijumf volje, naravno bez mrvice talenta Leni Riefenstahl.
Gabriele Guevara
Na tom tragu posebno zanimanje je posvećeno jednoj od najintrigantnijih epizoda u riječkoj povijesti, onoj terorističkoj okupaciji pionira fašizma Gabrielea D’Annunzija kojoj je posvećena cijela jedna epizoda. I tako, dok gledamo slike D’Annunzijevih ardita s noževima u zubima, dok slušamo o raskalašenom životu i zvijezdama tog doba poput Marconija, Marinettija i Toscaninija koje su ga u Rijeci posjećivale (putane su uglavnom ostale anonimne), nikako da čujemo zašto su ti noževi služili. Jedan od rijetkih kompetentnih sugovornika onako usput nam otkriva kako je D’Annunzio Hrvate nazivao insektima, ali onda se, kao i uvijek kad to zatreba, deus ex machina, pojavljuje ekspert za Rijeku, Nino Raspudić, koji D’Annunzija i njegovu ulogu uspoređuje s Che Guevarom, samo onim desnog spektra!? Čovjek zaista pomisli je li ovo neka zajebancija, gledamo li to Noćnu moru ili Monty Pythone, ali ne, tu je mrtav ozbiljan sveučilišni profesor i saborski zastupnik Mosta, drugi ključni svjedok Vinkovićevog serijala. Ne samo da on i Dokumentarni program HTV-a idu na ruku onima koji ni danas ne skrivaju talijanske pretenzije na Rijeku i ove krajeve, već vabe i one u Italiji koji D’Annunzija prikazuju kao rodoljuba koji je imao „duboki prezir prema fašizmu“, šireći političke bajke o pjesniku osvajaču. I kao takvom postavljaju mu i spomenik u Trstu, iako on sam s Trstom nije imao nikakve veze, osim što je, zabranivši rad i bilo kakvu poslovnu aktivnost, svim netalijanima u Rijeci pokušavao uništiti i riječku luku kako bi one na talijanskoj strani Jadranu dodatno prosperirale.
Kada i neki od rijetkih sugovornika naglasi kako se povijesna zbivanja moraju promatrati u kontekstu, tih „prilika koje im daju značenje“ u serijalu gotovo i nema, pa tako ni objašnjenja o noževima u zubima ardita. A njima je, za samo dva mjeseca D’Annunzijeve uprave, brutalnom silom prognano 1.500 „stranaca egzotičnog jezika“ čije su trgovine i poduzeća uništeni, da bi se u stanove protjeranih ili izbjeglih Hrvata i drugih netalijana uselili novopridošli Talijani. Pa, kad već neće „dokumentarni serijal“, demonstrirajmo mi amateri dokaze kako se u razdoblju D’Annunzijeve vladavine Rijekom (12. rujna 1919. – 1. siječnja 1921.) provodilo sustavno etničko čišćenje, jer o tome svjedoče znanstveni prilozi objavljeni u Vjesniku Državnog arhiva u Rijeci (svezak LXI/LXII) koji se bave D’Annunzijem i njegovom vladavinom na obalama Kvarnera.
Bumerang povijesti
O tome je svojedobno pisao jedan od sugovornika u serijalu, publicist Goran Moravček, navodeći kako je lista progonjenih bila „toliko velika da je već uoči Uskrsa 1920. godine senjsko-modruški biskup dr. Josip Marušić uputio prosvjed Riccardu Giganteu, D’Annunzijevom gradonačelniku Rijeke, u kojem navodi kako nas „povjesnica uči da se narodi ne mogu silom odnaroditi te da se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuju“. Te riječi pokazale su se proročanskim nakon završetka Drugog svjetskog rata, no za ciljeve autora serijala i urednike Dokumentarnog programa HTV-a nije bilo bitno, u kontekstu povijesnih zbivanja, jednu epizodu posvetiti sudbinama i životnim dramama ljudi koji su tada morali napustiti svoj grad ostavljajući Rijeku opustošenom i ispražnjenom od svojih građana koji su još jednom postali monetom za potkusurivanje u velikim povijesnim prijelomnicama i novonastalim državnim podjelama u režiji velikih sila.
I tako, dok je riječkim ulicama odjekivao D’Annunzijev fašistički poklič Eia! Eia! Eia! Alala!, koji će uskoro upoznati cijela Europa i svijet kroz nacistički prepjev i inačicu Sieg Heil!, talijanist i docent prof. dr. Nino Raspudić u tom će čovječuljku umjesto zločinca i krvnika Hrvata prepoznati tek „desnog“ Che Guevaru, samo zato kako bi sugerirao ono što se cijelo vrijeme ponavlja i podvaljuje kako je marksist i fašist jedno te isto, a jedina je razlika valjda što je jedan završio u vili jezera Garda, a drugi skončao u planinama Bolivije! Toliko o kontekstu, toliko o hrvatskim interesima, pa kada predsjednik Europskog parlamenta, prijatelj premijera Andreja Plenkovića i HDZ-a u cjelini, Antonio Tajani 2019. godine iz Bazovice poručuje „Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjele vrijednosti naše domovine“, to ne smeta Raspudiću, jer eho kao da opet kliče: Vrati nam, poglavniče, Istru, Rijeku i Dalmaciju.
(https://www.autograf.hr/tajani-tito-i-partizani/)
The Greatest Shit
I kad smo već pomislili kako nas više ništa ne može iznenaditi, kako smo odustali od povraćanja i postali imuni na zarazu koja se širi s ekrana, sasjekao nas je delta soj ovog mutiranog, neofašističkog luđačkog virusa, koji više nije pokazivao samo simpatije za D’Annunzija i Mussolinija (Duce je, by the way, u „dokumentarnom serijalu“ HTV-a prikazan kao komičar nijemog filma, neki talijanski Buster Keaton), kada smo to najmanje očekivali, dogodio se Big Bang! Prasnulo nas je u tri pičke materine, drito u glavu! Stigao je za Vinkovićev serijal i Dokumentarni program HTV-a treći ključni svjedok, Berislav Valušek, inače povjesničar umjetnosti po struci, te nam, urbi et orbi, objasnio kako je nakon Drugog svjetskog rata trebao uslijediti MUNDI MELIORIS ORIGO, početak boljeg svijeta, a ne komunistička diktatura:
– Zamislimo što bi se dogodilo da nismo imali narodnooslobodilački pokret, da nismo imali partizane? Da smo, kao Francuzi ili Belgijanci, čekali da nas netko oslobodi? Dakle, ne bismo u vrijeme od 1941. do 1945. imali rat, ne bismo imali četnike, ne bismo imali partizane, pa ni ustaše ne bi imali baš što previše za raditi. Znači, 1945. bi došli Amerikanci i oslobodili nas. Nakon toga bi se ustrojila država, već prema tome bi se kako teritorijalno kako organizacijski ustrojila, nije bitno, ali ono što je bitno je taj politički ustroj, znači mi bismo imali demokraciju!
Vježbanje smrti
Pročitajte, ili, još bolje, pogledajte ovo još jednom, što nam je to javna (državna) televizija servirala na Prvom programu, u udarnom terminu, u Dokumentarnom programu, u dokumentarnom serijalu „Fiume crno – crveno Rijeka„ kao neporecivu istinu ili „drugo mišljenje“, svejedno, da znate odgovoriti, ako vas jednog dana vaše dijete upita: „Mama, tata, je li moralo biti rata?“. „Ne, sine, ne kćeri, nije, trebali smo čekati Amerikance, kao što je rečeno na televiziji!“.
Jer, ako se nije trebalo boriti 1941. zašto smo ponovili grešku pola stoljeća kasnije i ginuli 1991. umjesto da čekamo Amerikance, spustimo se na tu plitkoumnu, jednostaničnu logiku bičaša, jer jedino se na toj razini može s ovakvim tvrdnjama i ovakvim „svjedocima“ polemizirati. Unaprijed se ispričavam i najavljujem suicid ako za ovo povijesno otkriće kako su partizani izazvali Drugi svjetski rat na ovim prostorima uslijedi Nobelova nagrada za povijest!
O čemu se to ovdje radi u Dokumentarnom programu u udarnom terminu HTV-a, o vrhunskom cinizmu ili idiotizmu? Znači li to da su Pavelić i ustaše došli na vlast demokratskim putem, parlamentarnim izborima 10. travnja 1941. godine pa proglasili rasne zakone jer je to bio dio njihovog izbornog programa na temelju kojega ih je narod izabrao, doduše ne hrvatski, već njemački i talijanski čije su interese u toj predstavničkoj demokraciji zastupali Hitler i Mussolini!? Jedino zrnce istine krije se u tvrdnji kako tu „ustaše ne bi imali baš što previše raditi“, jer su do dizanja ustanka i početka NOB-a 22. lipnja 1941. godine svakodnevno odrađivali dobar dio posla konačnog rješenja brutalnim likvidacijama Srba, Roma, Židova, Hrvata i svih onih koji im nisu bili po volji u konc-logorima Danica u Koprivnici, Jadovno kraj Gospića, Metajna i Slana na otoku Pagu, u Glini i na ostalim mnogobrojnim stratištima.
Sve je to bilo vježbanje smrti, uvod u Jasenovac, nad čijom su se brutalnošću zgražali čak i Nijemci, koji nisu tamo morali uprljati ruke jer su posao za njih odradili Hrvati u ustaškim odorama. Nacistički tvorci Dachaua, Auschwitza, Buchenwalda i ostalih tvornica smrti mogli su samo čestitati i reći kako su učenici nadmašili učitelje.
Resistance ili Allo! Allo!
Sva sreća da Francuzi ne gledaju HRT i njegov Dokumentarni program, jer je za Valušeka njihov pokret otpora, bolje rečeno u množini – pokreti otpora – Resistance, valjda postoje samo u engleskoj humorističkoj seriji ‘Allo! ‘Allo! iako se radi o jednom od najvećih u Europi jer je, prema procjenama istraživača, u njemu sudjelovalo oko 300 tisuća ljudi. Primjerice, za jugoslavenski pokret otpora smatra se da je imao oko 350 tisuća sudionika. A što se tiče čekanja Amerikanaca, da nije bilo Rusa, komunista i istočnog fronta, vjerojatno bi se i dan-danas u Londonu govorio njemački, baš kao što bi Rijeka bila u sastavu Italije! No ni to za Valušeka, Vinkovića i Dokumentarni program HTV-a ne bi bio toliki problem, kao što im nisu problematični ni D’Annunzio, ni Mussolini, za razliku od partizana, komunista i Tita koji su za njih, bez ikakvih dokaza, najveći negativci i zločinci. Svidjelo se to aktualnim revizionistima povijesti i provoditeljima u djelo etničkoreligijskog koncepta uređenja društva i države, ne samo u Hrvatskoj, Tito i partizani su, barem od 22. lipnja 1941. pa do 9. svibnja 1945. godine, bili veći domoljubi i kršćani od svih onih u ustaškim odorama koji su aktivno odrađivali posao genocida i onih u mantijama koji su to pasivno promatrali, valjda čekajući Amerikance da to zaustave.
Jer, žrtvovati vlastiti život da spasiš život nekog drugoga mogu samo istinski sveci kao što je to bio Maksimilijan Kolbe. Na istom su putu, bili religiozni ili ne, i svi oni koji su se odlučili za ono iskonsko, biblijsko dobro kako bi bilo pobijeđeno zlo, spriječivši svojom žrtvom da čovječanstvo jednom zauvijek ne potone u pakao nacizma. Vjeruje li još netko osim Valušeka da Hitler nije mogao pobijediti u Drugom svjetskom ratu?
Osim toga Tito i partizan oslobodili su vlastitu zemlju koju su do tada prisvajali svi mogući tuđini, ostvarivši stoljetne nacionalne snove malih južnoslavenskih naroda, napokon ujedinili podijeljeni grad Rijeku, vratili Istru i Dalmaciju Hrvatskoj. Bez toga i ZAVNOH-a, što god o tome mislio Valušek (iako bi kao građanin RH morao poštivati njezin Ustav u kojem izričito piše da se današnja Hrvatska temelji na odlukama ZAVNOH-a), ne bismo, bez obzira na pobjedu u Domovinskom ratu, imali državu u ovim nego u nekim drugim granicama. Uostalom, to je izričito potvrdila i Badinterova komisija, a na njezinom pravorijeku temelji se i međunarodno priznanje Hrvatske.
– Kad je rat jednom završio, francuski i hrvatski (tada i jugoslavenski) antifašisti bili su odlučujući uteg na pobjedničkim međunarodnim vagama i na osnovi njih krojila su se poslijeratna odijela njihovih država i nacija: Francuske u demokratskoj Europi, Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Na tome je nastala najveća razlika s Francuskom: prvi poslijeratni francuski vladar general De Gaulle mogao je otići s vlasti godinu dana poslije rata a da se u državi ništa (drugo) ne dogodi jer je imala demokratske institucije, pisao je svojedobno novinar i diplomat Mirko Galić.
Ostali gubici
A što se tiče poslijeratnih zločina, nitko razuman ih ne negira, i o njima povijest mora reći svoje, jer su u Jugoslaviji bili zabranjena i prešućivana tema 45 godina, no upravo zbog toga ih je bitno smjestiti u pravi kontekst, a ne politizirati za dnevno-političke interese. Prije svega valja razlikovati NDH koja je, po svom nastanku, ustroju, zakonima i praksi bila zločinačka država koja je provodila genocid od zločina počinjenih u ime komunističkog totalitarizma nad ratnim a potom i političkim neprijateljima. I nije istina da su se samo hrvatski odnosno jugoslavenski antifašisti krvavo obračunavali nakon rata s onima s druge strane. Primjerice, u Francuskoj je prije i neposredno nakon njezinog oslobađanja i ponovnog ujedinjenja bez suda likvidirano više od 10 tisuća pripadnika Višijske Francuske maršala Petaina te onih Francuza koji su na okupiranom teritoriju surađivali s nacistima. Neki smatraju da je takvih likvidacija bilo i više, ali da je De Gaulleova savjest s ovom brojkom mogla izaći na kraj.
U svojoj knjizi „Ostali gubici“ (u Sloveniji prevedena kao „Druge izgube“) iz 1989. godine kanadski autor James Bacque piše o zapadnoeuropskim poslijeratnim savezničkim logorima od 1944. do 1949. godine u kojima su zatočeni zarobljeni njemački vojnici, ali i civili, masovno umirali od gladi, bolesti i hladnoće. Iako se njegove brojke od 700 do 900 tisuća na taj način likvidiranih Nijemaca smatraju pretjerivanjima, čak i njegovi žestoki osporavatelji priznaju kako „mi kao Amerikanci ne možemo zaobići činjenicu da su se strašne stvari dogodile. A dogodile su se na kraju rata u kojem smo se borili za pristojnost i slobodu, i one nisu opravdane.“
Poznato je Churchillovo zaprepaštenje kada je na Teheranskoj konferenciji 1943. godine Staljin prvi upitao koliko njemačkih vojnika i oficira treba odmah nakon rata likvidirati kako se Njemačka ne bi tako brzo oporavila za novi rat i ispalio brojku – „50 tisuća?“, a Rooseveltov sin, inače visoki časnik američke vojske, odgovorio: „Barem 500 tisuća!“ Dakle, već tada su pobjednici u ratu odlučili da će svatko od njih na svoj način obračunati sa „svojim“ poraženima.
Tuđmaninova logika
No vratimo se ovom protokolu Vinkovićevih mudraca u kojem jedan od trojice ključnih svjedoka, sveučilišni profesor i saborski zastupnik Mosta, Nino Raspudić, zločinačku prirodu Tita i njegovih partizana nakon što su ušli u Rijeku pokušava ilustrirati primjerom koji mu je ispričao „jedan njegov talijanski kolega“, o obitelji komunističkih stremljenja koja se iz Italije vratila u Rijeku, a koju su partizani unatoč tome strijeljali. „To je primjer o kakvim se zločincima radi, presuđuje pars pro toto Raspudić.
Možda bismo ovom ekspertu za Rijeku i povjerovali na riječ, samo da je barem jednom riječju spomenuo kako su 30. travnja 1944. SS-ovci, uz pomoć talijanskih fašista i četnika, iz osvete ubili 269 stanovnika Lipe zapalivši ih žive nakon višesatne pljačke, paleži, silovanja i ubojstava. Najmlađa žrtva imala je sedam mjeseci, najstarija 83 godine, a ubijen je 121 maloljetnik. Zbog toga je Lipa, uz Lidice u Češkoj i Oradur-sur-Glane u Francuskoj, zabilježena u knjizi Organizacije ujedinjenih naroda kao jedno od tri mjesta koja su potpuno uništena za Drugog svjetskog rata. Ali, povjesničara Tuđmanina ne zanima kontekst, njemu je bitno proglasiti Tita zločincem! On bi se vrlo vjerojatno suglasio s Valušekovom jednostaničnom logikom te za taj zločin optužio partizane jer su granatirali njemačku vojnu kolonu, te se nastavio na Velnića i ustvrdio kako su riječke Talijane 1945. godine iz njihovog grada istjerale horde „opančara“ kako bi im oteli imovinu i stanove a grad popunili „legionarima jugoslavenstva“. I, onda, za bičaše jedini logičan zaključak, Rijeka s takvim sastavom stanovništva svih ovih 30 godina višestranačja u Hrvatskoj bira, ne socijaldemokrate, već staljiniste, nadmašivši po tom pitanju Moskvu!
Kozaračko kolo
Najprije, istine radi, ispražnjenu Rijeku su nakon 1945. godine većinom naseljavali Dalmatinci i stanovnici onih dijelova Hrvatske kojima je prijetila glad. Zato je u najmanju ruku degutantno kada scenarist i redatelj Vinković temu poslijeratnog doseljavanja u Rijeku odnosno njezine navodne srbizacije, glazbeno ilustrira kozaračkim kolom, jer po tom su pitanju ustaše zaista odradili veliki posao nakon kojeg teško da je iz tog kraja moglo biti masovnog doseljavanja u Rijeku, barem ne živih ljudi. Istina je i da su u krvavim borbama za Rijeku izginuli mnogi mladi Dalmatinci, jer su Istarska i Primorska divizija u to doba bile već pred Trstom.
– Prošlost nam ne bi trebala biti opterećenje, jer ne možemo ispravljati ono što bismo danas učinili drukčije. Ono što je bilo loše, trebamo objasniti. Isto tako, moramo se jasno odrediti prema onom što smatramo da je bilo dobro. Riječani su 3. svibnja 1945. prekinuli nacističku vlast. To je razlog zašto je Rijeka danas u Hrvatskoj. To je razlog obilježavanja ovog dana, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.
Procjenjuje se da je 1945. u oslobađanju Rijeke pod crvenom zvijezdom poginulo oko 2800 boraca, a toliko je i krhotina stakla u obliku zvijezde u skulpturi Nemanje Cvijanovića „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“ čije je postavljanje na riječki neboder u sklopu programa EPK 2020. izazvalo velike polemike. Konteksta radi, da bismo stekli pravu sliku koliko je to ljudskih života, spomenimo da je za Domovinskog rata na bojišnicama poginulo oko 8.200 hrvatskih boraca.
Akcija Štura
A za ključne svjedoke Vinkovićevog serijala, koji se ne ustručavaju Rijeku titulirati SAO Krajinom, za Dokumentarni program HTV-a koji producira i emitira serijal F.C.C.R., te pogotovo za Tuđmanina Raspudića, za kraj jedno pitanje na koje nisu odgovorili u epizodi koja se bavila Domovinskom ratu protraćivši je na kuloarske ćakule oko generala Čada: Kako to da je u Rijeci, u gradu SAO Krajini, u kojem, po vama, žive djeca i nasljednici „opančara“, staljinisti, komunisti, „“podgrijani orjunaši“, Srbi, Jugoslaveni i ostali insekti iz vašeg etničkoreligijskog spektra, odaziv na mobilizaciju u Domovinskom ratu bio jedan od najviših u Hrvatskoj, i iznosio 96 posto? I zašto bi se ti i takvi Riječani odlazili četiri godine boriti u Liku i na sve bojišnice do Bihaća i konačne pobjede nakon „Oluje“? Kako to, Raspudiću, da je odaziv u tvojoj Hercegovini bio samo od 30 do 40 posto, je li na djelu bila legendarna akcija „Štura“, jesu li ostali mobilizirani u „Minken bojnu“ jer nisu vjerovali u pobjedu? Ili se možda razlog krije u tome što je tvoj glavni heroj i uzor kojem dižeš spomenik u Mostaru Bruce Lee, pa je i rat valjalo odgledati na filmu?
I čekati Amerikance, kao što su ih čekali u Vukovaru, da jednim jedinim brišućim letom svojih aviona rastjeraju tenkove JNA i vrate ih u Beograd, a nisu ih dočekali, baš kao što ih je uzalud čekalo onih osam tisuća pobijenih Bošnjaka u Srebrenici? I što se hvataš Rijeke i iseljenih Talijana, tko si ti da Tita nazivaš zločincem, kada tamo, u svojoj kući, imaš dovoljno ratnih zločinaca i pravomoćnu presudu Haškog suda Prliću i šestorici osuđenih na dugogodišnje zatvorske kazne za ubojstva, mučenja, silovanja i teroriziranja civila, etničko čišćenje, pljačku i palež…
Tvrdite li to vi iz „dokumentarnog serijala“ F.C.C.R. da su Hrvatsku oslobađali i na koncu oslobodili oni čiji su djedovi ili roditelji prognali Talijane iz Rijeke kako bi uselili u njihove stanove plešući kozaračko kolo? Jesu li u Liku i svugdje gdje je trebalo u odori Hrvatske vojske iz Rijeke masovno, gotovo stopostotno, odlazili potomci svih tih mehanički dovedenih horda opančara bratstva i jedinstva, svi ti legionari jugoslavenstva naseljeni u Rijeku da od nje naprave SAO Krajinu? I zašto, dajte mi recite, ti isti koji se nisu ogriješili o pravila ratovanja, za kojima se ne vuku repovi ratnih zločina a kamo li genocida, zašto ti isti koji su oslobađali ljude a ne ih zatvarali u konc-logore poput Dretelja, Heliodroma, Gabele, Širokog i ostalih, koji svoje zarobljenike nisu tjerali na prisilan rad da bi danas Dragan Čović imao hacijendu i na svojoj rođendanskoj fešti s Miloradom Dodikom uz pjesmu Halida Bešlića širio „bratstvo i jedinstvo“, zašto ti pobjednici u Domovinskom ratu iz Rijeke niti dan-danas ne glasaju i ne biraju one političke opcije, stranke i vođe koji su vama po volji? Ili tebe osobno, Raspudiću, koji si se, po vlastitom priznanju, politikom počeo baviti jer ti je dozlogrdilo biti idiot?
Je li trebalo toliko truda, muke i novaca, toliko sugovornika, toliko radnih dana, šest nastavaka po sat vremena maltretiranja u udarnom terminu Prvog programa HTV-a, cijeli taj falsični i farsični „dokumentarni serijal“, da biste dali odgovor na tako jednostavno pitanje: zašto Rijeka nije, ne želi biti i nikada neće biti vaša prćija, vaša Herceg-Bosna? I tako se bumerang te plitkoumne logike vraća u glavu onima koji su je i lansirali, onima koji nisu razumjeli poruku biskupa Marušića o povjesnici i kako se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuje, pa ih od tog povratnog udarca može spasiti jedino Bruce Lee.
Ili, možda bolje, neka čekaju Amerikance.
