A što je s dronom koji je pao na Zagreb?, zborski je zapjevala gluhonijema hrvatska javnost nakon što su dva projektila pala na Poljsku. Prvotno ushićenje i mobilizaciju demonizacije kako je Putin zaratio s NATO paktom i započeo Treći svjetski rat, nakon što je i sam američki predsjednik Joe Biden izrazio sumnju da su projektili ispaljeni iz Rusije, zamijenilo je sasvim logično pitanje: Pa ako nisu Rusi, tko je to onda mogao napasti Poljsku?
I onda je kao odgovor uslijedilo kolektivno prosvjetljenje: A što je s dronom koji je pao na Zagreb 10. ožujka 2022. godine, u 23:01 po srednjoeuropskom vremenu, u neposrednoj blizini stambenog naselja i studentskog doma, pa je pukom slučajnošću izbjegnuta tragedija znatno veća od dvoje mrtvih u poljskom pograničnom selu? Gdje su nestali ostaci gotovo šest tona teške bespilotne letjelice TU-141 sovjetske proizvodnje što se lansira s kamiona s kojeg se programira i putanja leta dometa tisuću kilometara? I koja je do središta Zagreba, preciznije Trešnjevke – jug, naselja Horvati, pedeset metara od Studentskog doma Stjepan Radić, preletjela preko Rumunjske i Mađarske, bez da su je, u obrani solidarne, članice NATO-a barem pogledom pokušale srušiti.
Čista prijetnja
Predsjednik RH Zoran Milanović je događaj nazvao „ozbiljnim incidentom“, a premijer Andrej Plenković „čistom i jasnom prijetnjom“ na koju su morali reagirati NATO i EU, a nisu. Na stranu sada njihova svađa je li ta leteća grdosija imala na sebi eksploziv ili nije, ionako se njihovi osobni ratovi vode ćorcima, ali zašto je trebalo više od osam mjeseci, preciznije punih 263 dana, da se Hrvati sjete kako su i oni bili napadnuti prije Poljaka? Zašto mi nismo aktivirali članak 4. NATO pakta i obavijestili sve članice Saveza da smo napadnuti, zašto ni Milanović ni Plenković nisu telefonirali Bidenu i pitali ga tko je to pokušao ubiti naše studente, našu mladost usred glavnog grada?
I kako će reagirati s obzirom na članak 5. NATO pakta koji, poput stare zakletve mušketira, propisuje „Svi za jednoga, jedan za sve!“. Ako već treba zbog nečije ugroženosti pokrenuti Treći svjetski rat, zašto Hrvatska ne bi ostala zapamćena u uskoro izbrisanoj povijesti čovječanstva kao nulta točka njegovog početka odnosno kraja planeta?
Hrvatska šutnja
U potrazi za odgovorom nije potrebno uzimati u ruke Occamovu britvu, mogli bismo se porezati, jer je stvar vrlo jednostavna: arhivsku šestotonsku bespilotnu letjelicu na Zagreb nisu ispalili oni koji bi odgovarali našem savezništvu s Ukrajinom, dakle Rusi, pa smo kolektivno omutavili. Sami ili uz malu pomoć imperatora iz Bruxellesa ili Washingtona, svejedno. Bila je to rana faza rata, nitko od drona nije poginuo, pa kad Rusi nisu zločinci, na što bi se sav prozapadni slobodoljubivi svijet digao na zadnje noge i upirao prstom u novovjeke barbare, nećemo soliti ranu ionako ranjivim prijateljima u Ukrajini. Makar se radilo o onim ekstremnijim Ukrajincima koji možda i nisu pod kontrolom trenutačnog predsjednika Zelenskog i ne haju baš za sve njegove zapovijedi.
I tako je naš državni vrh pribjegao tradicionalnoj hrvatskoj šutnji kao sigurnom utočištu za nerješavanje bilo kakvih problema iako se radi o prostoj formuli s jednom nepoznanicom: Ako nisu Rusi, onda su Ukrajinci. Ili je namjerno ili slučajno. Čak ni idiot ne bi naslijepo, iz čista mira, ukucao koordinate Zagreba na prahistorijski dron, ali, u ime Boga i NATO-a, tko bi tako podmuklo napao odanog saveznika? Samo onaj kojemu je stalo da se rat nastavi i proširi svim sredstvima. Tko je taj mangup u našim proukrajinskim redovima, jedino je pravo pitanje kako za Zagreb, tako i za Varšavu, baš kao i za cijeli svijet koji se našao na korak do Posljednjeg svjetskog rata. Koji smo, igrom slučaja, i rijetkim hladnim glavama, poput one dežurnog ruskog pukovnika kojem je radar umjesto meteorološkog poremećaja signalizirao balistički projektil ispaljen iz Amerike na Moskvu, u bliskoj prošlosti već izbjegli nekoliko puta.
Tupi i glupi
Tupe glave žele nuklearni sukob, a u tome im pomažu one glupe kojima je nedokučivo pitanje: kakve bi koristi od raketiranja jednog zabitog pograničnog poljskog sela u ovom trenutku imali Rusi i Vladimir Putin? Kojima je puno draža trofejna meta od slučajnih anonimnih žrtava, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, samo koji sat ranije bio na puškomet dok je šetao oslobođenim Hersonom. Njegovim odstrelom Moskva bi, da to želi, ušla na velika vrata u Treći svjetski rat, a ne ovako jadno i bijedno, preko poljskog zahoda.
No pravo pitanje je trebamo li u ime viših interesa, a svaki je rat tu na prvom mjestu, šutjeti? Odnosno, imamo li pravo govoriti ne pristajući na idiotski bušizam Georgea Drugog nakon 9/11 „ili ste s nama ili ste s teroristima“, koji su za ukrajinski rat parafrazirali i takvi umovi poput navodnog ljevičara, filozofa Slavoja Žižeka, baš kao i desni populisti poput Andreja Plenkovića suštinski poručujući jedno te isto: Tko nije na našoj, ukrajinskoj strani, taj je za Rusiju i Putina. Između ne postoji.
(https://pescanik.net/kako-levica-gubi-vreme/)
Pacifist = putinist
Za njih biti pacifist isto je, ako ne i gore, nego biti putinist. A svi oni koji idiotizmom drže da se do mira može jedino eskalacijom rata, ne isključujući ni nuklearno oružje, svi oni koji su za diplomaciju i detant, neprijatelji su koji pomažu Putinu porobiti svijet! A s takvima se valja obračunati svim sredstvima, pogotovo medijskim: marginalizacija, demonizacija, eliminacija. Tih i takvih ne smije biti u javnom prostoru. U najboljem slučaju, za razliku od Putinove strahovlade, u kojoj novinarima prijeti 15 godina zatvora za njihovo slobodoumlje, u liberalnoj i demokratskoj državi Prvog amandmana čeka ih 175 godina zatvora, poput Juliana Assanga, samo zato što je objavio istinite dokumente o ratnim zločinima Washingtona.
A lot of people spent yesterday calling for war between the world’s two largest nuclear powers. I dug into how one poorly sourced story made that happen in my latest for @RStatecraft https://t.co/yH5nRwuVnS
— Connor Echols (@connor_echols) November 16, 2022
Visoki američki obavještajni dužnosnik kaže da su ruski projektili pogodili NATO članicu Poljsku, ubivši dvoje ljudi, objavio je AP News u trenutku kada je počelo postajati jasno da je Rusija malo vjerojatni krivac za ono što se dogodilo, pozivajući se na jedan jedini, nikad imenovani izvor, da bi nakon samo nekoliko minuta poznate medijske ličnosti počele pozivati NATO da aktivira članak 5. ugovora i sazove sastanak članica kako bi dogovorile kolektivni odgovor na napad na svoju sastavnicu.
#BREAKING: Suspected missile hits village in Poland, killing 2 people pic.twitter.com/wAFbZBHjgH
— Amichai Stein (@AmichaiStein1) November 15, 2022
Čak i kada je američki predsjednik Biden otklonio mogućnost da se radi o ruskom napadu, a Poljska reterirala i povukla zahtjev za aktivacijom članka 4. Ugovora, iz službenog Kijeva i najbližih krugova predsjednika Zelenskog, uključujući i njega samog koji je tvitao da se radi o izravnom ruskom napadu na Poljsku, stizali su zahtjevi da NATO uspostavi zabranu leta iznad Ukrajine, što bi značilo njegovu izravnu konfrontaciju s Rusijom. Dakle, apokalipsu danas.
Sjeverni tok
Odgovor na globalno pitanje zašto AP News nikada nije objavio ime američkog „visokog obavještajnog dužnosnika“ čija je laž svijet dovela do samog ruba Trećeg svjetskog rata, istovjetan je onom našem, lokalnom o dronu koji je pao na Zagreb. Adam Johnson taj sindrom naziva „sjevernokorejskim zakonom o novinarstvu“ koji kaže da su „uređivački standardi obrnuto proporcionalni statusu neprijatelja zemlje“.
Drugim riječima, što je strana vlada Americi omraženija, to su niži urednički standardi za izvještavanje o tvrdnjama o njoj. Budući da je Rusija dokazani neprijatelj, zapadni mediji osjećaju se ugodno i važno objavljujući bilo kakvu tvrdnju ili neprovjerenu činjenicu o njoj, bez obzira na izvor informacije ili dokaze. Ili naprosto zašute više od osam mjeseci, poput hrvatskih, dok se nešto slično ne dogodi u Poljskoj.
No nije zagrebački dron jedina škakljiva tema koja se hladi u bunkeru. Svijet s nestrpljenjem čeka već gotovo dva mjeseca rezultate istrage o tome tko je izvršio sabotaže i onesposobio plinovode Sjeverni tok I i II što vode od luka u Rusiji do terminala na njemačkoj obali Baltičkog mora. Tog 26. rujna, usred rata koji je bjesnio u Ukrajini, odjeknule su četiri podmorske eksplozije koje su definitivno ostavile Europu, Njemačku i Poljsku prije svih, bez ruskog plina, da bi istinoljubivi Zapad brzopotezno kao glavnog krivca za tu diverziju, bez ijednog dokaza i činjenice, proglasio Hitlera 21. stoljeća, Vladimira Putina.
Kako to?
No zašto bi Rusija uništila projekt u kojem je, zajedno s Njemačkom, uložila oko 11 milijardi dolara i od kojega bi u budućnosti imala koristi i prihode kojima bi u konačnici mogla financirati i ovaj svoj osvajački rat u Ukrajini? Sjevernokorejsko novinarstvo, koje je postalo mainstream i u Americi i u Europi, ne zanimaju takva pitanja jer je programirano da ropski ponavlja ono što establišment tvrdi, dakle da su za sve krivi Putin i Rusi. Pri tome ih ne zanima što se Washington plinovodu Sjeverni tok protivio i prije izbijanja rata, štoviše predsjednik Biden je 7. veljače 2022. decidirano poručio: „Ako Rusija izvrši invaziju, tada više neće biti Sjevernog toka 2“.
U toj medijskoj propagandnoj lobotomiji nema mjesta čak ni za pitanje iz dječjeg vrtića: kako je moguće da usred rata, dok se prijeti upotrebom nuklearnog oružja, ruski brodovi i podmornice neopaženo doplove u strogo kontrolirano područje pod nadzorom Danaca, Nijemaca i Šveđana, sve do otoka Bornholma i izvrše tako složenu diverziju? Za koju su opremljene malobrojne vojne i pomorske sile, poput Sjedinjenih Država, koje su upravo u tom akvatoriju nekoliko mjeseci ranije održavale manevre i vježbe?
Prešutno priznanje
Kako to da nitko u američkim i zapadnim korporativnim medijima niti jednom riječju nije spomenuo barem mogućnost da su američka vojska i obavještajne službe stajale iza operacije u Baltičkom moru? Je li šutnja i u ovom slučaju pouzdan znak prešutnog priznanje krivice koju treba svaliti na Putina?
Napadi na Sjeverni tok bili su vojna operacija SAD-a, Poljske, Danske i Švedske uz dodatnu potporu NATO za zračni nadzor iz baza u Italiji. Politički su bili napad na Njemačku, ali njemački kancelar Olaf Scholz tek treba javno reći što je znao unaprijed, što zna sada. Nitko ne zna što će biti sljedeće osim da se sada rat proširio po Europi i izvan Ukrajine, zapitao se davno prije nego li su rakete pale na Poljsku dugogodišnji dopisnik iz Moskve John Helmer, najavljujući „moguće listopadsko iznenađenje“ i poručivši svojim čitateljima da se ne pitaju što će učiniti Kremlj, već što će poduzeti SAD.
Zaljev svinja
Medijski tretman sabotaže plinovoda Sjeverni tok podsjeća na šezdesete prošlog stoljeća kada se katastrofa mogla izbjeći odgovornim medijskim izvještavanjem, tvrdi dugogodišnji dopisnik International Herald Tribunea iz inozemstva Patrick Lawrence, čiji je Twitter račun trajno cenzuriran bez objašnjenja.
Lawrence podsjeća na istinit događaj iz 1961. godine kada se iskusni dopisnik „New York Timesa“ Tad Szulc vratio iz Miamija i napisao tekst o tome kako na Floridi CIA obučava kubanske prognanike za invaziju na Castrovu novu republiku i iznio sve detalje „Operacije Zaljev svinja“, do datuma planiranog iskrcavanja na kubansku plažu. Times je objavio članak 7. travnja 1961. ali ga je prije toga glavni urednik Turner Catledge „očistio“ od svakog spominjanja CIA-e i detalja davši mu bezličan naslov „Anti-Castro jedinice uvježbane za borbu u bazama na Floridi“, koji nije privukao bitniju pozornost američkih čitatelja.
Sculz je pogriješio samo za jedan dan kada će se invazija dogoditi, on je napisao 18. travnja a CIA ju je izvršila 17. travnja. Nakon njezinog katastrofalnog ishoda predsjednik Kennedy, tada već u ratu sa svemoćnom CIA-om, u Bijeloj je kući okupio glavne urednike vodećih američkih medija i obratio se Catledgeu: „Možda biste nas spasili kolosalne pogreške da ste objavili više o onom što ste znali o operaciji.“
- Nedavno sam razmišljao o Tadu Szulcu i Kennedyjevom prijekoru Turneru Catledgeu. Držanje Amerikanaca u neznanju dok je Hladni rat odmicao bilo je ključno za sposobnost države da u ime nacionalne sigurnosti djeluje bez ikakvog civilnog nadzora ili političkog uplitanja. Grijeh šutnje spada u jedne od najtežih prijestupa tijekom hladnoratovskih desetljeća. Sada se ta ista tišina ponovno spušta na nas, povezat će Patrick Lawrence šezdeset godina prijetnji Trećim svjetskim ratom.
(https://scheerpost.com/2022/10/08/patrick-lawrence-sins-of-silence-or-silence-by-design/)
Šutnja nikada nije bila, i nikada neće biti saveznica istini. Oni koji je nameću kao nužnost u ime viših ciljeva kao što je rat, programiraju lažnu sliku stvarnosti, koja im olakšava manipulaciju, ne bi li nametnuli svoju volju, svoju moć i svoje interese kao opće i bespogovorno dobro. Zato sve one koji misle drugačije proglašavaju neprijateljima i ušutkavaju. Radilo se o Kubanskoj krizi, zagrebačkom dronu, Sjevernom toku ili raketiranju Poljske, svejedno.
Šutnja je jednima zlato, a drugima smrt.
Ilustracija: WAR INC. – Mr. Fish za Scheerpost
