Nepokolebljivu predanost podršci Ukrajini u njezinoj borbi protiv Rusije, iskazali su zagrljeni, razdragani i razdrljeni vladari svijeta, poznatiji kao G 7, uživajući u idili prirode i raskoši dvorca Elmau na fotografiji za vječnost na kojoj im Zugspitze kao pozadina mjeri njihovu veličinu. Iako ne spada u to društvo, tamo se pojavio, doduše putem Skypa, na ekranu, i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, u vojničkoj maslinastozelenoj majici, moleći i kumeći društvo podno bavarskih Alpa za nove arsenale modernog oružja i ponešto novca, ozbiljno poručivši Sedmorici veličanstvenih: „Rat mora završiti do zime!“
Kišni razdraganci
Nije, naravno, Zelenski taj rok odredio kako ne bi propusti sezonu skijanja, kad je već ostao bez mondenog bavarskog ljetovanja, već zato da bi okupljenim razdragancima, ali i cijelom svijetu, upalio alarm. Koliko god vi bili nepokolebljivo predani i podržavali ukrajinsku borbu, koliko god nam oružja dopremili, koliko god novaca osigurali, kakve god sankcije Rusima nametnuli, Ukrajinci mogu izdržati najduže do zime! A to, ako je Zelenski mislio čak i na kalendarski početak zime koja klimatološki u te krajeve stiže znatno ranije nego u Bavarsku, dakle do 21. prosinca 2022., iznosi točno 177 dana! Nije to poremetilo Gigantskih 7 da se dobro raspoloženi plješću po ramenima i vesele partyu u Schlosse Elmau!
Pa, zaboga, oni su učinili sve što je u njihovoj moći, spremni su dati, ili su to barem obećali, „do 29,5 milijardi dolara za pomoć Ukrajini“, oni se upravo dogovaraju kako spriječiti trgovinu ruskim zlatom, a taj će embargo biti efikasan baš kao i zabrana kupovanja ruskih fosilnih goriva, koja, eto, piše o tome čak i Wall Street Journal, preko indijskih rafinerija završavaju u Sjedinjenim Američkim Državama!
Jahanje i jebanje
I tako, dok su se čelnici „sedam bogatih demokracija“, kako im tepaju „mainstream“ mediji, zabavljali sprdajući se gledanjem videa Vladimira Putina koji, gol do pasa, jaše smeđeg konja u vojničkim hlačama, sa sunčanim naočalama i zlatnim lančićem („Svi moramo pokazati da smo čvršći od Putina“, „Trebamo li skinuti samo sakoe ili još nešto?“, „Jahanje goli do pasa!“, ha, ha, ha…), kao da bi senilni Joe Biden razlikovao grivu konja od one Borisa Johnsona, kao da bi mišići Olafa Scholza nekoga podsjetili na Schwarzeneggera, dok omađijani Macron bulji u ruski torzo, a Ursula von der Leyen ZNA, poput Vrele Usne – „Oh, da, jahanje je najbolje!“ – navođeni projektil pogodio je šoping centar u ukrajinskom Kremenčuku.
Prijelomne vijesti u ovom trenutku javljaju o „najmanje desetero mrtvih i četrdesetak ozlijeđenih“. Bez obzira na to, sedmorica bogatih, stameni kao Zugspitze (2962 m), sigurno su se dobro počastili na svečanoj večeri, čiji menu nestrpljivo iščekujemo, prije nego li su krenuli na još jedan dernek, onaj NATO pakta u Madridu.
Drvena medalja
Krv, znoj i suze ostaju u Ukrajini, koja je za svoje zasluge u obrani „bogatih demokracija“ odlikovana statusom kandidata za članstvo u Europskoj uniji, što joj dođe nekako kao drvena medalja koja bi mogla izgorjeti u sve žešćim ruskim napadima. No nisu samo Sedmorica veličanstvenih ti koji iskazuju „nepokolebljivu predanost podršci Ukrajini u njezinoj borbi protiv Rusije“, iako je i iz ove podalpske, bavarske manifestacije gramzivosti i moći razvidno da jedino i isključivo brinu brigu o svojim interesima i kako ih sačuvati.
Stoga su na „konstruktivne razgovore“ pozvali i takva oličenja demokracije, poput Indije, čiji je premijer Narendra Modi, hinduski ekstremist, koji je 2002. bio pokrovitelj pogroma nad muslimanskom manjinom u Gudžaratu kada je u tri dana masakrirano više od dvije tisuće ljudi, a nekoliko stotina tisuća prognano. O tome je indijski dokumentarist Rakeš Šarma, inače Hindus, snimio film „Konačno rješenje“ koji se bavi Modijevom ulogom i odnosno rukama krvavima do lakat, što ni ovog puta neće izazvati gađenje demokratskih Europljana i Amera prilikom srdačnog rukovanja s njim. Ipak preko indijskih rafinerija prerađena ruska nafta stiže sve do Bijele kuće!
Gosti G7 u bavarskom dvorcu bili su i Indonezija, Senegal, Južna Afrika i Argentina koje je ljubazni domaćin Scholz nazvao „demokracijama budućnosti“!? Njihova krvava prošlost očigledno je zaboravljena u strahu od polugolog jahača u sedlu.
Lijevi i desni pacifizam
Ono što još više izaziva mučninu i tjera na povraćanje je briga salonskih ljevičara i filozofa koji svako drugo zalaganje za mir u Ukrajini, čak ako ono u ovom trenutku uključuje i odustajanje od dijela njezina teritorija, praktički proglašavaju izdajom ljevičarskih ideja. Tako Slavoj Žižek istu verziju „pacifizma“ imputira i onome što o Ukrajini govori Henry Kissinger kao zadrti konzervativac, baš kao i perjanica lijeve američke misli Noam Chomsky, zaključujući kako je pacifizam, valjda svaki, „pogrešan odgovor na rat u Ukrajini“. Sad na stranu što Chomsky nedvosmisleno osuđuje rusku agresiju na Ukrajinu i ne nalazi niti jedan opravdani razlog za ono što je Putin učinio, te što ga drži ratnim zločincem, baš kao i „svog“ Kissingera i Busha, a Žižek to u svom filozofskom „short cutu“ ne želi vidjeti, možda i zato što upravo ostarjeli Chomsky, poput Elizabethe II., čvrsto drži krunu za koju ovaj misli da mu, kao da je Charles, pripada.
Za Žižeka je „pravi cilj rata razbijanje europskog jedinstva, što zagovaraju ne samo američki konzervativci i Rusija, već i europska ekstremna desnica i ljevica“, pa onda zaključuje:
Danas se ne može biti levičar bez nedvosmislene podrške Ukrajini. Biti levičar koji „pokazuje razumevanje“ za Rusiju je isto kao biti jedan od onih levičara koji su, pre nego što je Nemačka napala Sovjetski Savez, ozbiljno shvatili nemačku „anti-imperijalističku“ retoriku usmerenu na UK i zagovarali neutralnost u ratu Nemačke protiv Francuske i Britanije.
(https://pescanik.net/pacifizam-je-pogresan-odgovor-na-rat-u-ukrajini/)
Slava pogibiji
Ako su se, dakle, na razbijanju „europskog jedinstva“, a upravo se na tu temu oglasila i Orbanova Mađarska koja ne želi niti razmatrati prijedlog Bruxellesa o ruskom plinu, da ne govorimo o neEU državama Zapadnog Balkana koje su uzalud čekale status kandidata i koje su sada preko noći Ukrajina i Moldavija preskočile, a time ih obeshrabrile i udaljile možda i zauvijek od EU, ako su se ujedinili crni i žuti, zeleni i crveni vragovi pa se na razbijanju europskog jedinstva susreću Melanchon i LePenn, ako je „pacifizam“ svaki pokušaj zaustavljanja rata, što nam je onda činiti kako bismo bili dostojni ljevičari po Žižeku?
„Nasilniku se moramo suprotstaviti, neustrašivo, spremno, pa i ako znamo da ćemo izgubiti, prevodi Žižeka sebi i nama Ante Tomić pa zaključuje:
Zbog svog dostojanstva i slobode, bolje nam je slavno poginuti sa Zelenskim, nego živjeti bijedno i povijene kičme s Milanovićem.
Riđan i zelenac
A ja, eto, prvi put između Tomića i Milanovića biram ovog drugog, ne radi bijednog života i povijene kičme, već mu, drugarski rado, prepuštam herojsku smrt i buduće spomenike od Lavova do Harkiva, baš kao što se velikodušno odričem salonskog ljevičarstva i vrhunca intelektualizma u raspravama s Jordanom Petersonom. Žižekovo ljevičarstvo, koje ne postoji „bez nedvosmislene podrške Ukrajini“, u svojoj se suštini ne razlikuje od „nepokolebljive predanosti podršci Ukrajini“ koji su u Schlosse Elmau iskazali čelnici „sedam bogatih demokracija“ potpomognuti „demokracijama budućnosti“ filozofski utemeljenim na „konačnom rješenju“, dakle genocidu. U čemu je onda razlika između svih njih zajedno i Putina, osim u tome jesu li se dali u galop na riđanu ili zelencu?
Ne, hvala, za takve ideale uistinu ginu budale i ako se treba birati između Lennonove utopije „Imagine“ s kojom sam odrastao, dakle između rata i trulog pacifizma djece cvijeća, biram ovaj potonji, onako kako je to stari novinarski drugar Goran Ježić nedavno u „Valu“ ponovio:
Ni jedna stranka ni jedna partija ni jedna vjera ni jedna religija ni jedna vlast ni jedna domoVina ni jedna otadžbina ni jedna revolucija nisu vrijedne jedne jedine kapi ljudske krvi.
Orlovo gnijezdo
A ako baš hoćete ozbiljno, nakon ove parade političkih transvestita u Bavarskoj, kojima je za finale, umjesto svečane večere, trebalo organizirati informativno-obrazovni posjet ne tako dalekom Obersalzbergu (1834 m) i tamošnjem Dokumentationszentrumu „Idila i zločin“ (Bidenu neka šapnu: Orlovo gnijezdo), mjestu na kojem je nastajao „Mein Kampf“, te nakon ovih filozofskih travestija o ljevičarstvu i pacifizmu, dovoljno je samo reći da je do kalendarskog početka zime ostalo još maksimalno 177 dana.
A iza nas je već 123 ratnih dana i, svima onima koji su se uspjeli probiti kroz gustu maglu dezinformacija potpomognutih ratnom propagandom, neki vidljivi i izmjerljivi rezultati. „Rusi su mnogo uspješniji, oni imaju više resursa od nas i ne žuri im se. Trenutno je mnogo manje prostora za optimizam, bilo je šokantno priznanje bivšeg savjetnika ukrajinskog Ministarstva obrane i obavještajnih službi Oleksandra Danylyuka.
Ti njegovi zaključci nisu izvedeni iz neke ezoterične analize, nego iz osnovne vojne matematike. A ona kaže da je od početka sukoba Ukrajina pretrpjela velike gubitke kada su u pitanju artiljerijska oruđa i raketni sustavi, dakle oružja najvažnija za suzbijanje ruske agresije i protunapade, te da se rezerve streljiva za sva oružja sovjetske proizvodnje približavaju kraju, jer ih više nemaju ni susjedne zemlje nekadašnjeg istočnog bloka.
Vojna matematika
Svakog dana Ukrajina gubi između 100 i 200 vojnika dnevno na bojišnici s Rusijom, a još oko 500 je ranjenih! To su podaci koje je iznio jedan od najbližih suradnika predsjednika Zelenskog Mihail Podolak, a ti neodrživi gubici uzrokovani su stalnom nejednakošću u borbenim sposobnostima između Ukrajine i Rusije, koju simbolizira nadmoć u topništvu. Lako je izračunati da bi do 21. prosinca to značilo između 17.700 i 35.400 poginulih odnosno 88.500 ranjenih i iz stroja izbačenih vojnika. Nemojmo se sada šeretski pitati bi li oni i njihove obitelji (civilne žrtve također bi bile brojne) „zbog svog dostojanstva i slobode“ slavno poginuli sa Zelenskim ili povijene kičme živjeli s Milanovićem, već, ozbiljno, radi li se o neodrživim žrtvama i gubicima koje u konačnici mogu značiti jedino gubitak rata za Ukrajinu jer su nenadoknadive?
(https://www.bbc.com/news/world-europe-61742736)
Žrtve su druga razina vojno-matematičke neravnoteže u ovom ratu, prva je ruska nadmoć u oružju i streljivu. Primjerice, smanjena sposobnost ukrajinske vojske ogleda se u tome da može dnevno ispaliti od četiri do pet tisuća topničkih zrna, dok Rusija odgovara s više od 50 tisuća. Taj deseterostruki nesrazmjer u vatrenoj moći pokazao se jednim od najvažnijih čimbenika kada je u pitanju rat u Ukrajini, omogućivši Rusiji da uništi ukrajinske obrambene položaje uz minimalan rizik za vlastite kopnene snage.
Fanatici fantaziraju
Jesu li ove brojke dovoljno egzaktne za one fanatike koji fantaziraju o tome da bi se ovaj rat valjda trebao, bilo u ime opstanka bogatih demokracija, bilo u ime ljevičarskog slobodarstva, voditi do posljednje kapi krvi Ukrajinaca i posljednjeg metra Ukrajine?
Prepustiti takvim think thankovima daljnje vođenje ukrajinskog rata može završiti samo novim stotinama tisuća mrtvih Ukrajinaca i uništenjem Ukrajine kao održive nacionalne države.
„Koju ste cijenu spremni platiti za mir? Koliko teritorija, koliko neovisnosti, koliko suvereniteta… jeste li spremni žrtvovati za mir?“, upitao je i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg svjestan da, bez obzira koliko novog oružja slali i što poduzeli, osim izravnog sukoba koji bi značio Treći svjetski rat, više ne mogu Ruse poraziti na bojnom polju.
Štoviše, to što Ukrajina traži od Amerike i europskih saveznika oružje kojim bi mogli parirati Rusima, i to tisuću topničkih oruđa te 300 višestrukih raketnih sustava, kao i 500 tenkova, ugrozilo bi i sam NATO koji bi na taj način svoju borbenu sposobnost praktički sveo na nulu! No te brojke govore i o borbenoj snazi NATO pakta protiv Rusije. Ako NATO mora isprazniti veliki dio svojih arsenala kako bi Ukrajinu zadržao u igri, to znači da je Rusija u ovih 123 ratnih dana uništila ekvivalent glavne borbene snage NATO-a, a da nije ni trepnula!
Ruski prag boli
Tako barem tvrdi Scott Ritter, nekadašnji američki časnik korpusa marinaca, koji je službovao u SSSR-u u provedbi sporazuma o kontroli naoružanja, a potom i u Perzijskom zaljevu za Pustinjske oluje, te u Iraku nadzirući oružje za masovna uništenja:
Ove brojke otkrivaju da, bez obzira na to što SAD i NATO rade ne bi li nadopunili ukrajinski arsenal, Rusija će pobijediti u ratu. Pitanje je sada koliko vremena Zapad može kupiti Ukrajini i po kojoj cijeni, u uzaludnom nastojanju da otkrije ruski prag boli kako bi se sukob priveo kraju na način koji ne bi vodio trenutnoj bezuvjetnoj predaji. Jedino pitanje na koje treba odgovoriti Bruxelles je, očigledno, koliko dugo Zapad može zadržati ukrajinsku vojsku na terenu i koliku će cijenu za to platiti. Svaki racionalni akter bi shvatio da, s obzirom na izvjesnost ruske pobjede, Zapad mora prestati hraniti ukrajinsku samoubilačku fantaziju o ponovnom naoružavanju do pobjede.
(https://scheerpost.com/2022/06/26/scott-ritter-the-fantasy-of-fanaticism/)
Ekonomske sankcije koji je Zapad nametnuo Moskvi, misleći da će je time poraziti jer neće imati dovoljno novca za financiranje rata, pale su u vodu. Plinovod koji prolazi kroz Ukrajinu do zapadne Europe svo vrijeme rata nesmetano radi, a ruska nafta drugim pravcima nalazi put do svojih kupaca. Štoviše, ruski prihodi su u svibnju porasli za 1,7 milijardi dolara, na oko 20 milijardi dolara, što je znatno iznad prosjeka 2021. godine od 15 milijardi dolara! „Aktivno smo angažirani u preusmjeravanju naših trgovinskih tokova i inozemnih gospodarskih kontakata prema pouzdanim međunarodnim partnerima, prvenstveno zemljama BRICS-a, rekao je nedavno Putin misleći na gospodarstva u razvoju poput Brazila, Indije, Kine i Južne Afrike.
Kipovi i mumije
Dakle, „demokracijama budućnosti“ postaje se, između ostaloga, i trgujući s Rusima, baš kao što su Scholzovi prethodnici bez ikakve zadrške prosperitet Njemačke gradili trgujući s onim kojeg sada isključivo i jedino nazivaju ratnim zločincem, podsmjehujući se njegovom torzu iako ih je ono u ovom ratu pretvorilo u kipove i mumije. Jer, ono s čime će se i na skupu u Madridu morati suočiti vojni stratezi NATO-a je činjenica da njihov Savez nije u stanju pobijediti Rusiju u velikom europskom konvencionalnom kopnenom ratu!
I to je to o čemu govori Chomsky dok se prisjeća Orwella i dvosmisla kao načela našeg doba. S jedne strane, Zapad Rusiju pokušava prikazati tigrom od papira, koji nije sposoban osvojiti niti ukrajinske gradove u blizini svoje granice, dakle čija je vojska potpuno nesposobna, a s druge strane moćni Rusi se spremaju osvojiti Zapad i uništiti ga, pa se vojni budžeti dižu u nebesa!
(https://pescanik.net/orvelova-dvomisao-kao-nacelo-naseg-doba/)
Taktika koju su smislili tražeći ruski prag boli, misleći da će Rusiju na ovaj način natjerati da pati, pokazala se potpuno pogrešnom i smiješnom, baš poput igrokaza u bavarskim Alpama koji je, glumljenom bezbrižnošću kojom su htjeli prikriti vlastiti poraz, podsjetio na orkestar s Titanica .
Rusija je posramila G7 i „bogate demokracije“ ponizivši ih u svakom pogledu, i u trgovinskom ratu i na bojnom polju. Toj dječurliji, Putin sada, kako se to kaže na ulici, može skinuti i gaće, pa neka se smiju koliko god hoće. No, cijenu mira netko mora platiti.
A bilo bi potpuno nepravedno da to budu jedino Ukrajinci i Ukrajina. Ipak ovo nije bio samo njihov rat.
