Nataša N. mlada je žena koja želi biti novinarka, stoga je nakon studiranja u domovini odlučila svoje stručno usavršavanje nastaviti na nekoj od prestižnih europskih institucija. Ambiciozna i odlučna u svojoj namjeri, prijavila se za stipendiju koja bi joj omogućila da ostvari svoje snove, dobro se pripremila i, očigledno talentirana za novinarstvo, od svih prijavljenih kandidata postigla najbolji rezultat. Ponos što je u globalnoj konkurenciji bila prva na natječaju koji joj osigurava novac za zadovoljstvo što će moći napredovati u profesiji koju je izabrala za svoj životni poziv, zamijenili su šok i razočaranje. Od meritornih, uz priznanje da je upravo ona najbolja od svih, stigla joj je i odbijenica da, nažalost, Europu neće vidjeti. Zašto? Zato što je Ruskinja pa ne može dobiti vizu!?
Bjesnilo rusofobije
Ovu je vijest u svom intervjuu o ratu u Ukrajini i stanju u medijima s nama podijelili Nadežda Ažgikhina, direktorica PEN-Moskva, iskusna novinarka i borkinja za slobodu medija, spisateljica koja se bavi ljudskim pravima, ravnopravnošću spolova, suvremenim novinarstvom i kulturom, navevši kako je tog 1. ožujka 2022., ovu poruku dobila od svoje bivše studentice, koju smo samo za ovu priliku konspirativno nazvali Nataša N. (N. N.). „To je jako tužno, kaže Ažgikhina koja je, osim na Moskovskom državnom sveučilištu, držala predavanja na Harvardu i Columbiji, kao i na uglednim sveučilištima u Velikoj Britaniji, Finskoj, Švedskoj…
Druga tužna vijest koja je istog dana snašla Nadeždu Ažgikhinu bila je ona o izmjenama Zakona o kaznenom postupku kojim se službeno kažnjava širenje „lažnih informacija koje diskreditiraju rusku vojsku ili podržavaju sankcije Rusiji“ i kojim se za počinitelje predviđa kazna do 15 godina zatvora, nakon čega je većina nerežimskih medijskih kuća, televizija, pa čak blogera i nezavisnih novinara u Rusiji, moralo prestati s radom. Tako je Vladimir Putin došao u win-win kombinaciju, silom sasjekavši medije u vlastitoj kući, dok su svi oni ostali koji su mogli prenijeti istinu o zbivanjima u Rusiji i posljedicama rata u Ukrajini, pali kao kolateralne žrtve kolektivne rusofobije koja je poput bjesnila zavladala Europom i svijetom.
Čajkovski i Vukovar
Nataša N. za organizirani zločinački poduhvat ruskog predsjednika i invaziju na Ukrajinu kriva je onoliko koliko je za civilne žrtve, razaranja i ratne zločine odgovoran slavni ruski kompozitor, autor vječnog „Labuđeg jezera“, čija je praizvedba bila točno 145 godina prije ovog Putinovog Potemkinovog rata, Petar Iljič Čajkovski, hvala Bogu, već 130 godina blagopočivajući, čiji su Talijanski capriccio i Četvrta simfonija u f-molu nedavno naprasno izbačeni iz koncertnog programa Zagrebačke filharmonije u „Lisinskom“! U zemlji u kojoj se iz posebnog pijeteta dozvoljava razbijanje ćiriličnih ploča na „neprijateljskom pismu“ koje je uništavalo Vukovar, iako ćirilica nedvojbeno pripada i povijesti pismenosti Hrvata, u demokraciji u kojoj su već na njezinom samom početku preventivno na lomači završavale knjige pisaca pripadnika „okupatorske nacije“, nakon eliminacije Čajkovskog s koncertnog podija možemo očekivati da, nastavkom Putinove agresije i svakom njezinom novom žrtvom, ista sudbina zadesi, samo zato što su nedvojbeno Rusi, i Dostojevskog i Tolstoja, pa onda možda Bulgakova i Pasternaka, u konačnici, engleskom jeziku sklone, Nabokova i Brodskog čak!
(https://rs.n1info.com/kolumne/boris-dezulovic/oda-zalosti-i-minuta-radosti/)
Ako Čajkovskog nije spasilo to što je ukrajinskog porijekla, a po majci je krvno djelomice Francuz i Austrijanac, onda naše uši mogu zaboraviti da će ubuduće uživo moći čuti Stravinskog, također ukrajinskih korijena, i Prokofjeva, čije je rodno mjesto u današnjoj Ukrajini, a kamo li Staljinovom nagradom ovjenčanog Šostakoviča!
Zona preživjelih
U Kinotekama više neće biti mjesta za Ejzenštajna ili Tarkovskog, čiji „Stalker“, napomenimo usput, vizionarski oslikava skori izgled ne samo Ukrajine već i cijelog svijeta, jer njegova „Zona“ budućnost je svih onih koji će preživjeti eventualni nuklearni rat. No tim velikanima više ne možemo pomoći, uostalom niti jedna zabrana, niti jedna prijetnja i kazna neće spriječiti postojećim i budućim generacijama da makar potajice uživaju u njihovim djelima. Vratimo se mi našoj Nataši N. koja, eto, zbog zločinca Putina ne može dobiti vizu za Europu kako bi se u Rusiju vratila kao još školovanija novinarka koja će meritorno svijet izvještavati upravo o Putinovim zločinima! I pri tom riskirati vlastitu slobodu i život!
Licemjernost Europe i svijeta koja se lomi ne samo preko njezinih leđa već i ostalih nezavisnih i protuputinovskih ruskih novinara, koji sada bukvalno moraju spašavati živu glavu ako ne žele u Sibir, jer su kriminalizirani kao „strane agenture“, dakle državni neprijatelji broj jedan, najbolje se manifestira u liku i djelu predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen koja je najavila zabranu emitiranja „Russia Today“ i „Sputnika“ na teritoriji Europske unije gdje ona zapovijeda:
Zabranit ćemo Kremljov medijski stroj u EU. Državne kompanije „Russia Today“ i „Sputnik“, te njihove podružnice, više neće moći širiti svoje laži kako bi opravdale Putinov rat. Razvijamo alate za zabranu njihove toksične i štetne dezinformacije u Europi, rekla je Njemica.
EU DC Washington
Time je predsjednica europske Vlade samo priznala dvije porazne činjenice za sebe i ono što predstavlja kao državu. Prva je da Ursula von der Leyen i Europska komisija uopće ne vjeruju u demokratsku utemeljenost i zrelost 27 članica EU odnosno u misaone kapacitete njezinih građana, europejaca po definiciji, jer sumnja da ih dvije proputinovske medijske propagandne i agitpropovske antene mogu indoktrinirati svojim dezinformacijama i toliko otrovati da bi bili spremni uzeti kalašnjikov u ruke i krenuti u osvajanje Kijeva, Harkova, Mariupolja, Odese… Druga, još pogubnija za budućnost Europe, porazno svjedoči da se njezino čelništvo ne zna boriti protiv Putina niti na jedan efikasniji i drugačiji način nego li istim sredstvima koje on koristi! A nitko još nije dobio rat protiv zločinca koristeći se njegovim zločinačkim metodama.
(http://www.snh.hr/borba-protiv-dezinformacija-cenzurom-je-pogreska/)
Zbog svega toga, ne samo tužnog, već i svemirski nepravednog, iako prva i iznad svih svojih vršnjaka, Nataša N. ne može dobiti pečat i dozvolu za stručno usavršavanje u Europi! Baš kao što se iz istih razloga mnogobrojnim progonjenim ruskim novinarima i aktivistima ne dozvoljava da dođu u europske prijestolnice na stručne sastanke i rasprave, niti ih se pripušta u ovdašnje mainstream medije da iz prve ruke svjedoče o tome što se to svakodnevno događa u Putinovoj Rusiji i napadnutoj Ukrajini. Dodatnu mučninu Bruxelles izaziva farizejski se čudeći kako to da pod utjecajem državnohuškačkih medija 70 posto od 145 milijuna stanovnika Rusije podržava Putina i veliča njegov osvajački pohod umjesto da ustanu protiv diktatora i svrgnu ga s vlasti! Kad već bjelosvjetska gospoda ne žele to sama učiniti
Besramna cenzura
Takvo stanje vladajućoj europskoj političkoj nomenklaturi u njezinoj paralizirajućoj nemoći i bezidejnosti da bilo što, osim slijepe poslušnosti Washingtonu, poduzme i učini, u potpunosti odgovara. Za njihovu tupost spasonosno je da se medijski servisiraju i posreduju samo one informacije koje im idu u korist i koje, njih nesposobne da upravljaju ovom svjetskom krizom i spriječe prijeteću katastrofu, ne ugrožavaju. Zato im je lakše i lagodnije ukinuti danas RT i Sputnik, a sutra svakog onog koga proglase neprijateljem, ne bi li takvu besramnu cenzuru ljigavo nazvali borbom za slobodu Ukrajine! Po čemu se to onda razlikuje predsjednica Europske komisije od ruskog predsjednika koji je zabranio „trovače ruskog naroda“ Deutsche Welle, BBC, Facebook, Twitter? Da bi sada svoju djelatnost i emitiranje pod prijetnjom kriminalizacije morali prekinuti nezavisna TV Dožd (TV Rain), liberalna radio stanice Eho Moskva, list „Novaja Gazeta“ , čiji je glavni urednik Dimitrij Muratov aktualni dobitnik Nobelove nagrade za mir, portali Meduza i Mediazona dok je radio „Srebrna kiša“, pod sloganom „Ne možemo više govoriti istinu, ali ne želimo lagati“, izvijestio da će ubuduće emitirati samo glazbu.
Čeka li i nas koji ne vjerujemo Ursuli von der Leyen i servilnoj i korumpiranoj domaćoj političkoj eliti ista sudbina?
Vojne operacije i mir
Zato se Nataši N. uskraćuje viza za školovanje u Europi, da ona sama kao najtalentiranija za novinarstvo među svim kandidatima, ne bi u nekoj od ovdašnjih metropola, na nekom od prestižnih sveučilišta shvatila da i nema baš tako puno razlike u tretmanu medija na „demokratskom slobodarskom Zapadu“ u odnosu na „autokratsku Putinovu Rusiju“. Možda bi se naša stipendistica upitala kako to predsjednica Europske komisije demokratski može zabraniti „Kremljov medijski stroj“ kada davanje i uskraćivanje dozvola ne spada u njezine ovlasti već je isključiva nadležnost država, članica EU? Čak je i diktator Putin svoj zakonski amandman kojim novinare može poslati u Sibir ako koriste zabranjene termine „rat“ i „invazija“ umjesto propisanih „specijalnih vojnih operacija“, provukao kroz parlament, kroz Dumu. I na internetu dobio šamar najnovijim prijevodom Tolstojevog romana: „Vojne operacije i mir“.
Možda bi Nataša N. za svog stručnog usavršavanja napisala seminarski rad u kojem bi osudila Putinov rat protiv Ukrajine i pohvalila Europu što je ostavila otvorene granice kako bi zbrinula civile koji bježe od stradanja, ali se i upitala: Što se to promijenilo u odnosu na prije par mjeseci kada su se neke druge izbjeglice našle na poljskoj granici i kada je čak i Angela Merkel vrištala o humanitarnoj katastrofi koju hitno treba zaustaviti pa osobno nazvala Lukašenka? I bi li, da je Ukrajina geografski tamo gdje je Libija, zemlje članice EU sudski gonile one koji bi na otvorenom moru spašavali brodolomce od utapanja?
(https://www.tacno.net/svijet/mi-svi-ipak-jedva-da-imamo-pojma/)
Assange i Snowden
Možda bi se mlada specijalizantica novinarstva upitala kako su to sada Europu iznenadili ruski tenkovi koji gaze Ukrajinu kada već tri desetljeća s istim namjerama i ciljem gaze Azerbajdžan, Gruziju, Čečeniju, guše revolucije u Bjelorusiji i Kazahstanu, „čuvaju mir“ u Nagorno Karabahu? I nije li vam sve o toj i takvoj „Putinovoj Rusiji“ još prije 18 godina napisala Ana Politkovskaja u istoimenoj knjizi objavljenoj u Velikoj Britaniji 2004., da bi dvije godine kasnije bila brutalno likvidirana na svome moskovskom kućnom pragu? Baš kao što je u ovih 30 godina ubijeno više od 350 ruskih novinara koji su pisali istinu o vladajućem režimu. Nekome metak, nekome novičok, nekome plutonij od milijun dolara, svejedno, učinak je isti.
S druge strane, ne čami li iz istih razloga već treću godinu u strogo čuvanom zatvoru Belmarsh u Londonu novinar koji objavljivao istinu koju su vladajući pokušali sakriti o ratu u Afganistanu i Iraku, a koju mu je dokumentirao jedan insider? Ne traži li upravo zbog te novinarske istine Bijela kuća njegovo izručenje pozivajući se na Zakon o špijunaži iz 1917. godine, iz Prvog svjetskog rata, kako bi zaobišla famozni Prvi amandman Ustava koji garantira slobodu govora i neovisnost medija? I nije li uz Juliana Assanga kao meta progona označen i Edward Snowden, zviždač i službenik NSA, koji je svijetu otkrio da su sve američke Vlade, pogotovo Obamina administracija, špijunirali cijeli svijet, uključivši svoje saveznike i vlastite građane?
Briga svijeta
Mogla bi se onda zapitati u zaključku svog novinarskog seminara Nataša N. je li ova briga svijeta koji sebe drži slobodarskim za Ukrajinu, civilne žrtve, njihova stradanja i razaranja briga za sve ratne stradalnike i ugrožene ljude na ovom planetu ili tek posljedica straha elite što u ovom slučaju Putin nedvosmisleno prijeti atomskim oružjem? I zašto se onda ne reagira i u ostalim slučajevima kada neka država posjeduje nuklearni arsenal, a njezini tenkovi nekažnjeno okupiraju teritorije svojih susjeda, recimo Golansku visoravan, Libanon ili pak palestinsku zemlju? I na taj način više od pola stoljeća krši sve Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda? Je li onda i u tim i takvim slučajevima dovedeno u pitanje međunarodno pravo ili je na ovom svijetu sve naprosto međunarodno krivo?
Mogla bi na kraju pitati Nataša N. je li Europa zbog istih razloga zatvorila svoja vrata nekom njezinom vršnjaku iz Tel Aviva koji je dobio stipendiju za stručno usavršavanje na njezinom tlu. Da, mogla bi mlada, pametna i talentirana novinarka s pravom unedogled postavljati pitanja i tražiti istinite odgovore.
Samo da je smjela dobiti tu prokletu vizu!
