Tako zboriše Mario Jareb, potpredsjednik najstarije hrvatske kulturne institucije Matice hrvatske povodom njezine 180. obljetnice na Hrvatskoj televiziji, u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“, po struci povjesničar i arheolog s titulom doktora znanosti, zaposlen na Hrvatskom institutu za povijest, autor nekoliko knjiga i još više znanstvenih radova. Nije Jareb prvi, ali ni posljednji koji se mobilizirao na poziv ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek u vojsku onih koji će ognjem i mačem ustati na nedavno donošenje srpskog Zakona o kulturnom nasleđu koji svojata dubrovačku književnost.
Za dom kulture spremni
„Večernji list“ na svojoj je naslovnici bukvalno pozvao na sveti rat naslovom „Otimačina hrvatske književnosti: Srbima Držić važniji od Kosova“ te šaljući jasnu poruku „Zašto se srbijanskim zakonom o kulturnom nasljeđu u Hrvatskoj ne treba baviti ministrica kulture, nego ministar obrane“. Predsjednik RH Zoran Milanović začudo nije reagirao na ovu podmuklu podvalu „bezgrešnjaka“, jer nije Mario Banožić taj koji može Hrvatsku vojsku poslati u osvetnički pohod i osloboditi Gundulića, Držića, Palmotića, Menčetića i ostale Gospare iz srbijanskih kazamata, već jedino On kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga.
Akademik i jezikoslovac Ranko Matasović predložio je odmazdu i osvetu, oko za oko, zub za zub, da Hrvatska odgovori Zakonom o sportskom nasljeđu kojim bi se dokazalo da je Novak Đoković i hrvatski tenisač. „Jer: Novak je staro hrvatsko ime (usporedi hrvatskoglagoljski „Misal kneza Novaka“), Đokovićevi djed i baka su iz Vinkovaca, a za pripadnost sportaša nekom narodu nije važno samo kako se on osjeća, nego i tko mu je trener.“ I tako su Đoković i Ivanišević dobili „wild card“ za nastup na Centralnom terenu HAZU, tamo gdje je ta čast među tenisačima pripala jedino još Franji Tuđmanu.
Sada i oni mogu nakon okončanja karijere istim putem do Mirogojskih arkada.
Sprem’te se, sprem’te, četnici
No vratimo se guslama, rakiji i prasetini, hrvatskoj kulturi i srpskome junaštvu, kojih se toliko grozio Miroslav Krleža. Kao što to obično biva kod nedojebanih nacionalista, njihova šovenska izdrkotina na kraju im se vrati poput bumeranga, u vlastita usta. Uglavnom, ukoliko Srbi Hrvatima otimaju dubrovačke književnike i književnost sve do 1867. godine, kada je donijet Ferman o povlačenju turskih garnizona iz srpskih gradova, nakon što je od 1459. cijela današnja Srbija osim Vojvodine bila dio Osmanskog carstva, onda je to razumljivo utoliko što na njezinom teritoriju renesanse i baroka, kao i pisanih književnih djela umjetničke snage i vrijednosti, nije ni moglo biti. Dobro, možda je iz Vučićeve perspektive balkanskog Vožda teško priznati tu stvaralačku rupu u svesrpskoj genijalnosti, ali potpuno je jasno da, za razliku od Libertasa, Srbija nije mogla imati bilo kakve kulturne kontakte sa svijetom, pa samim time ni s renesansnom Italijom koja je preporodila Europu, izvela nas iz srednjeg vijeka i usmjerila u moderno doba.
Ako su dakle Srbi imali gusle, rakiju i prasetinu dok smo mi imali Držića, Gundulića i Palmotića, kao što tvrdi Jareb, onda je takva usporedba plod jektičavog duha i zakržljalog uma, ruganje sitog gladnom kojem su ljetinu i godine pojeli skakavci. I to turski. Kada se na taj i takav način u javnom prostoru, izražava potpredsjednik Matice hrvatske, najstarije hrvatske kulturne institucije koji na javnoj televiziji nastupa u povodu njezine 180. obljetnice, dr. sc. Mario Jareb, onda je to prostačko vrijeđanje, kulturni i politički skandal svakako gori od tiskanja jedne knjige, „Osmana“ i „Suza sina razmetnoga“, u biblioteci „Deset vekova srpske književnosti“.
Gusle i Povijest Hrvata
Inače, Tursko je carstvo bila islamska država teokratskog ustroja pa teško da su konzumacija rakije i prasetine u to doba bili dozvoljeni u okupiranoj Srbiji, dok su već tada turski sazovi bili znatno napredniji žičani instrumenti u odnosu na gusle. Da je Jareb povjesničar kojeg išta drugo zanima osim ustaša i domobrana, da mu nije stalo tek do mistifikacije domoljubne historiografije kao jedine ispravne negacije svega jugoslavenskoga, onda bi, prije svog javnog jarebanja o srpskom primitivizmu, barem zavirio u Wikipediju. A tamo piše da su „gusle narodno glazbalo južnog Balkana i susjedstva, s dinarskog prostora, po naravi kordofono glazbalo s jednom ili dvjema strunama i gudalom.“
Nadalje nas autor upućuje da „za druga značenja pogledamo Gusle, časopis koji je uređivao Vjekoslav Klaić“! I, zaista, veliki historiograf, autor monumentalnog djela „Povijest Hrvata“ u pet svezaka, koje nažalost nije uspio završiti, na čijem mirogojskom grobu piše zlatnim slovima „Hrvatski velikan – povjesničar“ 1849. – 1928., „zajedno s Vjenceslavom Novakom, pokrenuo je 1892. godine i uređivao mjesečni glazbeni časopis „Gusle: časopis za svjetovnu i crkvenu glasbu.“
Uči nas dalje Wikipedija o tome kako postoje dvije teorije o podrijetlu gusala, slavenska i ilirska, prva kaže da su Južni Slaveni seobom na Balkan donijeli to glazbalo sa sobom, a druga da su ga preuzeli od Ilira. Prvo vjerovanje vidi se i u nekim umjetničkim djelima, primjerice na slici „Dolazak Hrvata“ iz 1903. godine hrvatskog slikara rođenog na Pelješcu, Celestina Medovića, gdje su gusle u prvom planu, a one su motiv i kod još jednog likovnog velikana, rođenjem Cavtaćanina, Vlahe Bukovca.
Gotovinin guslar
Dva su tipa gusala, čitamo dalje, hercegovački i dubrovački! „Gusle su u Hrvatskoj rasprostranjene u dinarskom kulturnom području, i to najviše u dalmatinskom i primorskom zaleđu (od zaleđa Dubrovnika, doline Neretve, po Dalmatinskoj zagori, Ravnim kotarima, Hrvatskom primorju, te Lici, Krbavi, Kordunu, sve do zaleđa Senja, a značajna mjesta su i otoci Korčula i Hvar), iako se danas tamo vrlo rijetko može čuti svirka na guslama, jer živućih guslača je vrlo malo, a na nekim područjima ih više i nema.“
I sad pod egidom Gusle u Hrvatskoj nabraja Wikipedija pedesetak najpoznatijih guslara u Hrvatskoj, od Bože Domnjaka Bojana i Mile Krajine, pa sve do fra Stipice Grgata, Siniše Labrovića i Mate Buljubašića. Za ovog posljednjeg saznajemo da je „hrvatski narodni pjesnik i guslar“, inače umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, koji je organizirao večeri poezije za rođendan Ante Gotovine dok je ovaj tamnovao u Haagu, i zato od generala dobio pohvale. „Buljubašić je vrsni guslar. Dobivao je nagrade i pohvale na Ganga festu Slivno, za Dan općine Dicmo i drugdje.“
(https://hr.wikipedia.org/wiki/Gusle)
Poturice gori od Turaka
Dakle, gusle nisu ekskluzivno srpski instrument kao što to tvrdi najstarija hrvatska kulturna ustanova Matica hrvatska povodom 180 godina svog postojanja iz usta svog potpredsjednika dr. sc. Marija Jareba, one su itekako hrvatske. Jer, ne bi se onda one nisko postavljenih i dužih žica zvale dubrovačkim, već valjda, šta ti ja znam, niškim ili čačanskim tipom, ne bi onda 60 godina nakon što je Filip Višnjić guslao o Početku bune protiv dahija po otomanskim drumovima, stazama i bogazama, u Zagrebu izlazio kulturni časopis Gusle, niti bi ga izdavali historiograf Vjekoslav Klaić i književnik Vjenceslav Novak (eto, Novak nije samo hrvatsko ime već i prezime!), ne bi onda one bile zahvalni motiv dubrovačkim slikarima.
Još manje gusle mogu biti ekskluzivnom srpskom kulturnom sramotom, naprotiv one su u tom slučaju barem jednako, ako ne i više, debelo hrvatska kulturna sramota! Baš kao rakija i prasetina, samo što nikome od Istre do Dubrovnika i Osijeka ne treba Wikipedija da bi znao što mu se uredno nalazi na blagdanskom stolu. U suštini cijele te priče, naša najveća sramota je Matica hrvatska koja bi trebala brinuti o nacionalnoj baštini umjesto da je proglašava srpskom! Jer, ne trebaju Srbima tenkovi i topovi da bi nam oteli Gundulića i Držića, dok god se najstarija hrvatska kulturna institucija nakon 180 godina svog postojanja tako olako odriče gusala, a preko njih onda i Dubrovčana Vlahe Bukovca i Celestina Medovića koji su ih ovjekovječili za povijest hrvatske umjetnosti.
Opanci i ćirilica
Mogao je udarajući kontru Srbima dr. sc. Jareb isto tako spomenuti opanke, ćirilicu i još mnogo toga kao dokaz njihovog primitivizma, no rezultat bi bio isti, poražavajući, ne samo za potpredsjednika i Maticu hrvatsku, već i za sve nas. Jer, ako su Srbi prije 400-500 godina znali samo za gusle, rakiju i prasetinu na svojim kulturnim sijelima, kako to da Hrvati u 21. stoljeću nisu dočekali iz Haaga oslobođene generale recitirajući im na tečnom dubrovačkom govoru Gundulića i uprizorujući Držića, već su se masovno uhvatili baš za gusle, rakiju i prasetinu kako bi ojkajući proslavili tu još jednu veliku pobjedu nad Srbima?
Ili možda domoljubni historiograf dr. sc. Mario Jareb misli reći da je pukovnik HV-a Mate Buljubašić, ranjavan u Domovinskom ratu, primitivan jer se uhvatio gusala, a da general Ante Gotovina svojim hvalospjevima tom istom guslaru potiče primitivizam u Hrvata? I misli li Matičin potpredsjednik da njezinog pridjeva hrvatski (koji tako često veliki a nepismeni Hrvati pišu velikim H) nije dostojan nitko tko pije rakiju i jede prasetinu svecima i praznicima, već samo oni koji čitaju ili barem u svojoj biblioteci posjeduju knjige Gundulića, Držića i ostalih od Srba otetih nam Dubrovčana? A što se tiče posjedovanja i vlasništva nad umjetnošću, „dubrovačka književnost onoliko je nečija koliko se taj netko njome bavio i koliko ju je kao stvarni čitatelj i interpretator doživljavao svojom”.
Nemoguća misija
Tako je eto, Matica hrvatska kao najvažnija kulturna institucija, u svojoj namjeri da o svojoj 180 obljetnici još jednom što više udalji Hrvate od Srba, iako je to nemoguća misija, na kraju zaratila i s Hrvatskom vojskom! I, budimo iskreni, nikada se ovdje nije sablja vadila zbog Gundulića, nikada se tenkovima i topovima nije namjeravalo osvojiti Držića, Bukovca i Medovića, ovdje se uvijek i kad se ratovalo ratovalo isključivo zbog gusala, rakije i prasetine! I jedina kultura koja je svojstvena kako Srbima, tako i Hrvatima, uz časne iznimke koje nitko ne čita i nitko ne uvažava, je kultura junaštva i junačenja, lažnih mitova, otimačine i pljačke te sveopćeg krkanluka.
Kako među Srbima, tako i u Hrvata, najviše se cijene oni koji u tim “znanstvenim disciplinama” prednjače, pogotovo ako se diče doktorskim titulama. To im je najbolja legitimacija da onda preuzmu svoje najvažnije i najstarije kulturne institucije, da zasjednu na čelo svojih nacionalnih matica i u tome zanosu vinu se put neba ne bi li se potom strmopizdili na one “neprijateljske druge”.
Radilo se o gavranima ili jarebima, svejedno.
Ilustracija:
Celestin Medović: Dolazak Hrvata, 1903.
