Mržnja je prva asocijacija, ključna riječ, uvijek kada se povode riječ o nasilju i ratu. Kada dečko od 18 godina u Texasu uzme pušku u ruke i pobije devetnaestero djece i dvoje nastavnika te na kraju i sam biva ubijen, prvi je odgovor na pitanje zašto se to, kontinuirano i sve češće, događa u Americi – mržnja. Na drugom mjestu su kult i dostupnost oružja. Freud  je definirao pojam „pramržnje“, za njegove prethodnike  „mržnja je prvobitna, iskonska u čovjeku“, pa prema tom zakonu bipolariteta „nema ljubavi bez mržnje“. Ako je dijete uistinu iskonski sklono da mrzi te počinje voljeti one osobe koje mu donose radost, onda Salvador Ramos, koji je počinio masakr u Texasu, posljednje što je za života napravio, demantira psihoanalitičare, barem po riječima svoje majke:

Imali smo dobar odnos. Bio je povučen, nije imao mnogo prijatelja. Moj sin nije bio nasilna osoba. Iznenađena sam onim što je učinio. Molim se za obitelji stradalih. Molim se za svu tu nevinu djecu. Oni nisu ništa krivi, kazala je Adriana Reyes koja je sinu za 18. rođendan darovala čestitku i plišanca Snoopyja.

(https://www.danas.rs/kolumna/zlatko-pakovic/mrznja-dece/)

Smrtna kazna

Prožimanje rata i mržnje još je češće i čvršće. Čitam laureata Marinka Čulića i njegov odličan tekst „Drumovi bez Srba“ o ratu i nasilju u kojem spominje i „Ukrajinu gdje je mržnja već mjesecima u fazi ubilačkog i razarajućeg rata“… Je li mržnja onda uzrok ili posljedica rata? Je li najprije postojala mržnja koja je dovela do rata ili je širenjem rata mržnja metastazirala? Bez obzira na Narančastu revoluciju, Majdan i aneksiju Krima, teško da su se Ukrajinci i Rusi masovno i većinski mrzili prije 24. veljače ove godine i početka invazija, štoviše moglo bi se govoriti o bratskim, slavenskim osjećajima koji su sada nepovratno raskinuti.

Nisu ni ruski vojnici stigli u Ukrajinu zadojeni mržnjom pa zbog toga počeli ubijati. „Pucao sam da me ostavi na miru, svjedočio je 21. godišnji Vadim Šisimarin, prvi ruski vojnik osuđen u Kijevu na maksimalnu kaznu, doživotni zatvor. U vojsku je otišao da bi prehranio obitelj, njegova majka Ljubov svjedoči o njegovoj nježnosti i kaže da je bio brižan sin. Nije se kao ubojica rodio, niti je to postao zbog svoje prošlosti, već zbog okolnosti u kojima se našao, nakon što pretpostavljeni urla na njega da puca, jer je prvi put odbio zapovijed, te mu prijeti da će ih civil, biciklist koji prolazi kraj njih odati.

(https://www.portalnovosti.com/drumovi-bez-srba)

Sociologija rata

Što bismo to trebali znati o nasilju i ratu, a do sada se nismo usudili pitati? Tko uzrokuje ratove, ljudi ili države? Je li čovjek prirodno dobar ili urođeno zao? Puno pitanja, malo odgovora, ali onda još jednom svjetlo na kraju tunela pali Aleksej Kišjuhas u „Danasu“ i otkriva onog koji zna, kolegu mu sociologa i „naše gore list“ Sinišu Maleševića (rođen je 1969. u Banja Luci), šefa Katedre za sociologiju na University College u Dublinu, člana Royal Irish Academy, čija je knjiga „Sociologija rata i nasilja“ prevedena na hrvatski u izdanju „Naklade Jesenski i Turk, Zagreb, 2011. i još uvijek se, hvala bogu, može kupiti.

Teško da bismo igdje pronašli pouzdaniji udžbenik koji raščlanjuje „složen i paradoksalan čovjekov odnos prema nasilju i ratu“, štoviše ovo što se danas događa u Ukrajini samo potvrđuje znanstvene teze koje je Malešević iznio 12 godina ranije. Rat je, piše Malešević, društvena činjenica, naš „odnos prema nasilju i ratu određuje naša društvenost“, pa „bez obuhvatne sociološke analize ne može biti pravog objašnjenja nasilja i rata“. „Nasilje prema tome nije rezultat ni prirođene agresivnosti niti izvana potaknutih „društvenih zala“, „kao ljudska bića mi smo skloni i sposobni i za sebičnost i za solidarnost“.

Je li nam sada lakše kada znamo da rat nije proizvod ni naše biologije, ni ljudske psihologije, pa ni društvene defektologije?

(https://www.danas.rs/kolumna/aleksej-kisjuhas/sociologija-rata/)

Ubojice iz susjedstva

Koliko god nas danas prvenstveno zanima Ukrajina, kada govorimo o nasilju i ratu teško se možemo odmaknuti od ove naše, balkanske perspektive i svega onoga što se zbivalo za ovdašnjih ratova devedesetih prošlog stoljeća. Jedna od rijetkih koju su osim žrtava zanimali i zločinci, Slavenka Drakulić, napisala je nezaobilaznu knjigu „Oni ne bi ni mrava zgazili“ (Feral Tribune, Split, 2003.) u kojoj se bavi psihološkim portretima ratnih zločinaca s ovih prostora kojima se sudilo u Haagu i u kojoj pokušava odgonetnuti zašto su se dojučerašnji taksisti, policajci ili vozači preko noći pretvorili u monstruozne, krvoločne ubojice. Ono što je i samu autoricu nakon petomjesečnog praćenja suđenja i promatranja iznenadilo je dojam da se radi o „normalnim ljudima, našim susjedima, čak u nekim slučajevima o rođacima i prijateljima“, a da su patološki slučajevi izuzeci!

Problem je, po mom mišljenju, upravo u tome što većina zločinaca uopće nisu patološki slučajevi, i to zastrašuje. Jer, ako je vaš susjed u određenim okolnostima u stanju pretvoriti se u krvoločnu zvijer, kako možemo biti sigurni da se to i nama ne bi dogodilo? Naime, baveći se ratnim zločincima, čovjek shvati da ništa ne garantira da ćemo se ponašati na određeni način. Ja sad ne govorim samo o ovom prošlom ratu, fenomen je univerzalan, rekla je povodom izlaska knjige u intervjuu za „Nacional“ Slavenka Drakulić.

Kako pak to objasniti, činjenicu da u miru ti dobri susjedi, poznanici i rođaci koji cijelog života ne pokazuju nikakve oblike agresije, dakle ti dobroćudni ljudi koji ni mrava ne bi zgazili, u ratu postaju monstrumima, masovnim ubojicama i višestrukim zločincima?

Očaranost nasiljem

I Malešević tvrdi da ljudi kao takvi nisu skloni nasilju, ali, dodaje, „budući da je nanošenje zla drugim ljudima  toliko protivno naravi našeg odgoja i nije nešto što inače viđamo ili u čemu sudjelujemo, ono postaje predmetom fascinacije“, te zaključuje:

Čovjekova očaranost nasiljem nije znak naše „bitno nasilne prirode“ nego je pokazatelj da je taj fenomen čudan, neuobičajen i netipičan. (…) Nasilno djelovanje privlači našu pozornost upravo zato što u njemu nismo vješti i ne susrećemo ga svakodnevno.

Sada bi pažljiviji čitatelj već u uvodnom dijelu poželio profesoru i akademiku dati šah-mat, ponavljajući, poput Vojka V, kako to ljudska vrsta nevješta i nesklona nasilju neprestano kroz povijest ratuje, kako  to da se zgražamo nad pojedinačnim ubijanjem i mirnodopski ga osuđujemo, dok masovna ubojstva i surovost držimo herojskim i odlikujemo u ratu? Vrijeme je, dakle, za Maleševića i modernu sociologiju nasilja i rata:

Glavna je teza da, iako kao pojedinci nismo osobito voljni ni sposobni primjenjivati nasilje, društvene organizacije i proces ideologizacije mogu, i često nas preobraze u gorljive i vješte strojeve za ubijanje. Ključno je to što svako dugotrajno kolektivno nasilje, naročito sukobi velikih razmjera kakvi su ratovi, povlači za sobom dva bitna sastojka: kompleksnu, strukturalnu, organizacijsku sposobnost i moćnu legitimacijsku ideologiju. Budući da ljudima nasilje nije nešto prirođeno i automatsko, njegova uspješna primjena u masovnim razmjerima, kao u slučaju rata, zahtijeva visokorazvijene organizacijske mehanizme društvene kontrole te dobro artikulirane i institucionalno učvršćene ideološke doktrine koje takvo stanje mogu opravdati. Kako primjećuje Collins: „da nije društveno dobro organiziran, masovan nasilni sukob bio bi nemoguć“. Umjesto da se rat i druge oblike organiziranog nasilja tumači u biološkim, kulturološkim, individualnim ili kolektivnim racionalističkim kategorijama, pozornost se pomiče prema ulozi organizacije i ideologije.

Nema rata bez države

I tako dolazimo do dvaju povijesnih procesa koje Siniša Malešević drži najvažnijim za objašnjenje dramatičnog porasta organiziranog nasilja u moderno doba: kumulativne birokratizacije prisile i centrifugalne (masovne) ideologizacije, kojima je i posvećena ova knjiga.

Vratimo li se sad na aktualni rat u Ukrajini i Putina odnosno pokušamo li dokučiti kada bi on mogao prestati i završiti, odgovor će nam nakon ove knjige biti poražavajući i deprimirajući. Jer, slažu se u tome sociolozi, nema rata bez države i, vice versa, nema države bez rata, i samo u tome je poanta Putinove agresije. „Upravo zato krajnje su pogrešni narativni koji rat u Ukrajini interpretiraju jedino kao svojevrsni produžetak nekakve lične svađe, zavade, nervoze ili Putinove psihologije, zanemarujući čitavu organizacionu složenost i ideološki sadržaj najnovijeg rata u Evropi, primijenit će Maleševićevu sociologiju rata na mračni predmet našeg bavljenja ukrajinskim Aleksej Kišjuhas.

Dobro, možemo li bilo što poduzeti da ubuduće ne bude tako? Naravno, ako u ovo u Ukrajini završi happy endom, dakle bez globalnog, nuklearnog sukoba i Trećeg svjetskog rata koji bi ili potpuno uništio ili drastično promijenio povijest kakvu smo do sada poznavali. Jer, ako rat nije nikakav povratak u primitivnu prošlost, već je izravan proizvod društvenog razvoja, suvremenosti, kao što tvrdi Malešević, ako u divljaka luk i strijela nisu bili rat već se on pojavio zajedno s razvojem civilizacije, u moderno doba, onda je neminovno da će se paralelno,  daljnjim napretkom civilizacijskih procesa, razvijati  i institucionalni uvjeti za širenje nasilja i vođenje ratova u mnogo većim razmjerima!

Permanentni rat

Čak i ako se okonča ovaj ukrajinski rat, za države neminovno slijede neki novi, ili permanentni rat, jer povratak u pećinu nije moguć, baš kao što se ne mogu ukinuti postojeće organizacijske i ideološke sile! Je li uopće mir moguć ili ćemo mirom zvati tek olimpijski ciklus predaha između dvaju ratova? „Svaki pokušaj da se rasprše već kumulirane snage prisile ovisio bi o upotrebi tih istih snaga i tako neminovno stvarao uvjete za još veće krvoproliće, ne ostavlja ni odškrinutim vrata optimizma Siniša Malešević. Ne samo što je moderna država nastala u ratu, već njezina ključna društvena uloga zauvijek ostaje priprema i vođenje rata!

I što sada? Mi kao pojedinci niti smo voljni niti sposobni ratovati, ali zato je tu organizacija, država-nacija, koja će nas, uz pomoć prateće ideologije, nacionalizma, pretvoriti u one koji će postati ratnici i u njezino ime tamaniti ljude poput mrava neviđenom brutalnošću. Budući da nam nasilje nije urođeno, da bismo postali strukturnim ubojicama i zločincima, ta organizirana prisila koja nalaže poslušnost i koja svoje ishodište ima u vojničkoj strukturi, ali i puno šire, mora nam ponuditi svjetonazorski pravedne, prihvatljive i opravdane ciljeve za koje se borimo. Putinov trust mozgova je Rusima osmislio ukrainacizam. I što je ta ideološka potka nevidljivija, što je prirodnija, normalnija, što se više podrazumijeva a ne propitkuje, to je njezin efekt u ovoj interakciji s birokratskom disciplinom u ratnom okruženju ubojitiji.

Obogotvorena država

Za Viktora Ivančića „stvarna moć nacionalizma leži u zoni trivijalnog“, on u svojoj enciklopediji statolatrije „Zlomovini“ tu Maleševićevu sociološku , „ne-očitost ideologizacija i birokratizacija prisile tako nevidljive a tako sveprisutne“ prepoznaje u „vlastodržačkim intuicijama koje savršeno dobro razumiju da je najbolesnije ono što se uzima zdravo za gotovo.“ Masovna odanost i kult obogotvorene države počinje tamo gdje treba, prema riječima navodnog demokrata Andreja Plenkovića, „mladim generacijama usaditi i ugraditi respekt prema državi, državnim institucijama i simbolima države“. Kako? Tako da svaki radni tjedan u školama počne intoniranjem državne himne!

Ne bi li se na taj način punkt gdje se obavlja pretvaranje djece u Hrvate još više približio odgojnim obrascima vojne kasarne. „Znači: postrojavanje, marširanje, pozdrav zastavi i ostatak fonda nametnutih rutina koje dovode do brisanja razlike između mišljenja i salutiranja“. Je li to ta interakcija koju pomno proučavaju Malešević i moderna sociologija a bez koje se ne mogu valjano objasniti ni organizirana prisila ni društvo? Ako jest, ako je „domoljublje rezultat discipliniranja, drugi naziv za pripitomljenost“, ako je „snaga patriotizma, kod svakog pojedinca, najuže povezana s anuliranjem njegove ličnosti“, ako himna služi „da upozori kako je u stvarima od sudbinske važnosti osobna autonomija neprihvatljiva“, ako smo dakle nemoćni pred birokratizacijom prisile i ideologizacijom koje nas bespogovorno vode u rat, imamo li barem pravo na pobunu kao na posljednju želju prije strijeljanja?

Imamo li onda pravo s povezom preko očiju posljednji put viknuti „Jebo himnu“, ima li onaj do nas pravo kriknuti „Jebo zastavu“, a ona treća baraba zavapiti do neba „Jebo vas Vukovar“? Imamo li i mi silovani domovinom pravo na svoju herojsku pogibiju kao otpor dresuri i pripitomljavanju? Smijemo li svemu tome što, vidjeli smo, neizbježno vodi u nove ratove i što će od nas kad-tad učiniti ratne zločince, odreći status božanstva i barem psovkom skinuti aureolu svetinje?

Ovo pitam bez ikakve mržnje, u nadi da će mi majčica domovina za ratne zasluge jednog dana uklesati Snoopyja na grobu.

Jebo vas rat.