Jedini grijeh Juliana Assangea, najvećeg urednika i novinara u 21. stoljeću, je objavljivanje istine.
Vodeći se pravom javnosti da zna WikiLeaks je sustavno objavljivao mračne tajne Washingtona, radilo se o „Cablegateu“ 2010. godine, to jest o 251 tisući povjerljivih depeša američkog State Departmenta koje su razotkrile korupciju, diplomatske skandale i špijunske afere, odnosno „neuljepšanu priču o tome kako Vlada donosi svoje najveće odluke koje su državu koštale najviše života i novca“, kako je to svojedobno nazvao „The New York Times“, „Iračkim ratnim dnevnicima“ u kojima je u 400 tisuća terenskih izvještaja zabilježeno 15 tisuća neprijavljenih smrti iračkih civila, sustavna silovanja, mučenja i ubojstva, „Afganistanskom ratnom dnevniku“, koji se sastoji od 91 tisuće dokumenata o većem broju civilnih žrtava koje su počinile koalicijske snage nego što je to prijavila američka vojska ili pak o najpoznatijem videu iz 2007. godine „Kolateralno ubojstvo“ koji prikazuje jurišni helikopter američke vojske Apache dok cilja i ubija 11 nenaoružanih civila, uključujući dvojicu novinara „Reutersa“ i čovjeka koji je pritekao u pomoć ranjenima, da spomenemo samo najpoznatije, a da vjerodostojnost niti jednog jedinog objavljenog dokumenta nije službeno demantirana ili proglašena lažnom.
Državni neprijatelj broj 1
Assange se već četiri godine nalazi u najstrože čuvanom zatvoru Njegovog Veličanstva u Belmarshu, gdje su zatočeni najteži kriminalci i teroristi, u gotovo potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta, gdje čeka izručenje Sjedinjenim Državama iako za to nema nikakve pravne osnove. On je državljanin Australije, niti je sjedište WikiLeaksa u SAD, gdje mu prijeti 175 godina zatvora po Zakonu o špijunaži iz 1917. godine! Assange je prvi novinar protiv kojeg se primjenjuje taj Zakon donesen u Prvom svjetskom ratu kako bi se u državi koja se hvali svojom demokracijom i slobodama zaobišao Prvi amandman koji štiti slobodu govora, pogotovo onu novinara. Ono što je započela Trumpova administracija bezrezervno je nastavila i Bidenova demokratska, pa je jasno da je Julian Assange proglašen u militarnoindustrijskom kompleksu koji vlada Amerikom državnim neprijateljem broj jedan.
Dakle, optužnica protiv Assangea ugrožava ne samo njegove temeljne slobode kao čovjeka već i svih novinara koji bi njezinom realizacijom došli pod udar progona, jer su u njoj kriminalizirani i rutinski svakodnevni novinarski poslovi. Također, svatko tko, recimo, proslijedi video „Kolateralno ubojstvo“ ili bilo koji dokument WikiLeaksa mogao bi biti kazneno gonjen po istom principu. Zato su 28. studenog 2022. zajedničko otvoreno pismo u kojem pozivaju američku vladu da odbaci optužbe protiv Assangea na temelju Zakona o špijunaži potpisali „The New York Times“, „The Guardian“, „El Pais, „Le Monde“ i „Der Spiegel“ koji su i sami objavljivali dokumente WikiLeaksa te bi slijedom toga i ti korporacijski mainstream mediji trebali biti procesuirani.
Objavljivanje nije zločin
„Objavljivanje nije zločin, američka vlada trebala bi prekinuti kazneni progon Juliana Assangea zbog objavljenih tajni, pisali su oni, a na četvrtu godišnjicu njegovog zatočeništva u Belmarshu i sedmero demokratskih zastupnika u američkom Kongresu poslalo je Ministarstvu pravosuđa slično pismo sa zahtjevom da se zaštiti sloboda tiska iz Prvog amandmana. Citirali su pismo koje su potpisali Američka unija za građanske slobode, Amnesty International, Reporteri bez granica, Human Rights Watch i Odbor za zaštitu novinara, za Assangea se protestira svugdje u svijetu, HND i SNH organizirali su prosvjed ispred Novinarskog doma u Zagrebu, a Europska federacija novinara pokrenula je inicijativu među svojim članicama, koju je prihvatio i HND, da se Assangea proglasi počasnim članom.
Najveći borci za Assangea, osim njegovog oca i supruge odvjetnice, svakako su vrhunski novinari, redom svi dobitnici Pulitzerovih nagrada, kao i intelektualci, koje su Biden i State Department gurnuli na marginu javnog prostora zbog istog razloga zbog kojeg je Assange zatočen, a to je istina koja se ne sviđa vladarima Bijele kuće i onima koji njima upravljaju, poput Chrisa Hedgesa, Glenna Greenwalda, Seymoura Hersha, Matta Taibbija, Noama Chomskog, Johna Pilgera i mnogih drugih.
Svoj glas za oslobođenjem Assangea digli se u gotovo svi čelnici latinoameričkih država, poput predsjednika Meksika Obradora, Brazila Lule, Argentine Fernandeza, zatim bivši posebni izvjestitelj UN-a za mučenja Nils Melzer, povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović, australski premijer Albanese koji su se usprotivili njegovom izručenju.
Mete demokracije i autokracije
Zato je i više nego cinična izjava američkog predsjednika Joa Bidena kada kaže kako „novinarstvo nije zločin“ ali pri tom ne misli na Assangea kojeg nemilosrdno proganja već na Evana Gershkovicha, američkog novinara kojeg su nedavno zatočile ruske vlasti i kojeg smo, hvala Bogu, vidjeli živog i zdravog u staklenom kavezu u Moskvi. Gershkovich je prvi američki novinar koji je uhićen u Rusiji nakon desetljeća, a zajedničko s Assangeom mu je jedino to što je iza rešetaka završio zbog svog poziva – novinarstva. Za razliku od jedva živog Assangea, koji nakon egzila u Ekvadorskoj ambasadi u Londonu i četiri godine Belmarsha, nije u poželjnom psihofizičkom stanju, Gershkovich nije životno ugrožen, a uvjeren sam da će u dogledno vrijeme biti i slobodan. Ne zato što Biden zna što su to novinari i jer im želi dobro, već zato što će mu to biti poeni u predsjedničkoj predizbornoj kampanji.
Očigledno, sudbina istinskih novinara, bilo u demokraciji, bilo u autokraciji, ne razlikuje se puno, oni su mete i državni neprijatelji svima onima kojima razotkrivaju njihove mračne tajne i kriminalnu prošlost. Ako je netko pandan Assangeu, onda je to Ana Politkovskaja koja je 2006. brutalno likvidirana na vratima svoga moskovskog stana, samo što onima koji danas tvrde kako „novinarstvo nije zločin“ a aktiviraju Zakon o špijunaži iz 1917. godine ne bi li se riješili Assangea, tada nije smetala tamošnja diktatura i autokracija dok su njihovi demokratski europski saveznici gradili svoj gospodarski razvoj i ubirali enormne profite na jeftinim ruskim energentima. A oni su i onda, kao i danas, bili u vlasništvu Vladimira Putina čiju je matricu vladanja i postupanja u svojim tekstovima i knjigama objavljivanim i u Londonu, razotkrila novinarka i žena koja je svoju profesiju platila životom.
Jedino je pravo pitanje je li brza smrt Ane Politkovskaje u Putinovoj diktaturi humanija od polaganog ubijanja Juliana Assangea u demokraciji Bidena i kolateralnih ubojica?
Najveći neprijatelji novinarstva
Nema pravih novinara nigdje u svijetu, pa tako ni u Hrvatskoj, koji nisu izloženi progonu, kako fizičkom, tako i sudskom, i koje kako državni tako i korporacijski mediji marginaliziraju i ušutkavaju na sve moguće načine ako progovore o onome što moćnicima i vladajućem establishmentu ne odgovara. Rekao bih da su u stvari najveći neprijatelji novinarstva oni novinari koji služeći svojim gospodarima čine sve kako bi svojoj publici plasirali onaj narativ koji njima odgovara, radilo se o ratu u Ukrajini, sindikalnom organiziranju u Amazonu ili Informativnom programu hrvatske državne televizije. Zato su oni koji otkrivaju istinu „crvi“, zato oni „vode hibridni rat“ protiv ove države, zato oni „politički instrumentaliziraju“ čak i smrt svog kolege, kako nas se napada od ulice i stadiona do Banskih dvora i Ministarstava zdravstva.
Zato je danas možda i najveća stvar koju jedan novinar može učiniti u zapadnom svijetu razotkrivati laži, propagandu i zlouporabu drugih novinara i novinskih kuća. Čini mi se, nažalost, da je to ujedno i posljednja stvar koju će većina zapadnih i hrvatskih novinara ikada učiniti.
