Trebalo je to odavanje pošte novinarima ubijenim u Ukrajini biti kolegijalni čin koji će na Svjetski dan slobode medija podsjetiti kako je istina prva žrtva svakog rata, dok su njezini prenositelji poželjna meta za egzekuciju. Desetero nas s fotografijama desetero likvidiranih kolega stalo je ispred Novinarskog doma, između spomen-ploča našim poginulim kolegama u Narodnooslobodilačkoj borbi i Domovinskom ratu, kako bi javnosti poručili da to što nam je posao svjedočiti istini ne znači da zbog toga moramo biti likvidirani. Na prvi pogled lagani plastificirani pretisak fotografije žrtava, uz nekoliko osnovnih biografskih podataka, uz velikim slovima otisnuto PRESS, kao na njihovim kacigama i pancirkama koje ih nisu spasile od smrti, u mojim rukama postajao je sve teži.
Na toj jednostavnoj memorabiliji pisalo je: OKSANA BAULINA, 23. ožujak 2022. te kratki tekst:
Oksana Baulina, 42, radila je kao producentica za Antikorupcijsku zakladu Aleksandra Navaljnog. Napustila je Rusiju prošle godine nakon što su vlasti proglasile Zakladu “ekstremističkom organizacijom”. Izvještavala je iz Kijeva i Lavova za istraživačku rusku web-stranicu The Insider. Ubijena je dok je snimala razaranje u trgovačkom centru u okrugu Podil u Kijevu.
Četiri rečenice
Cijeli jedan život koji je stao u četiri rečenice, 40 riječi, jednu brojku, par točki i navodne znakov. Smrt koja je zatekla Oksanu četiri dana nakon mogu 62. rođendana, dok ona ni 43. nije uspjela proslaviti samo zato što je radila svoj posao, samo zato što je svjedočila ovim vunenim vremenima koja proživljavamo. Teret u rukama postajao je sve teži, pogled na ostale fotografije još je pojačavao silu težu koja me je vukla prema tlu. Sve mladi, školovani ljudi, roditelji djece koja ih nikada neće upoznati onako kako treba, svi odlučni i smioni da za istinu vrijedi staviti i glavu u torbu. I zauvijek je tamo ostaviti.
Nakon toga sve riječi pripremljene za tu prigodu zvone šuplje i prazno, jedino su težinu osjećala moje ruke malaksavajući pod tragičnom sudbinom jedne mlade žene čiji je cijeli život stao u četiri rečenice, 40 riječi, jednu brojku, par točki i navodne znakove,
Što smo vam to skrivili? Zašto ste nam nacrtali metu na čelu? Zbog čega smo postali državni neprijatelji broj jedan? Koji je to naš zajednički grijeh? Istina. To što govorimo istinu, to što smo u stalnoj potrazi za istinom, to što svjedočimo vremenu i događajima koje živimo. Istina je razlog zašto pucate na nas, zašto nas hladnokrvno likvidirate, zašto nas zatvarate, zašto nam sudite, zašto nas progonite, zašto nas ljudski i egzistencijalno pokušavate uništiti. Istina je ta opasnost koja vas ugrožava i zato se ne libite ni brze, ni polagane smrti, ni progona ni pogroma nas kao novinara i novinarstva kao profesije. To je jedina istina zašto je sloboda medija danas tako daleko od nas.
(https://www.hnd.hr/istina-je-na-nasoj-strani)
Mučnina
Na koncu, Oksana Baulina ostala je u mojim rukama, ali još više u mojoj glavi gdje joj se tjedan dana nakon te trećemajske komemoracije pridružila i Shireen Abu Akleh, novinarka Al Jazeere koju je, dok je obavljala svoj novinarski posao 11. svibnja 2022. u palestinskom izbjegličkom logoru Jenin na okupiranoj Zapadnoj obali, likvidirao izraelski snajperist. Dodatnu mučninu u želucu nakon još jedne hladnokrvne egzekucije izazvao je pokušaj izraelskih vlasti, prenijela je to i naša informativna agencija, da za smrt novinarke optuži upravo Palestince! Nakon što je ubrzo perfidna laž raskrinkana, službeni Izrael je pribjegao tradicionalnom planu B, „otvaranju istrage o cijelom slučaju“, koje nikada do sada nisu rezultirale uhićenjem i kažnjavanjem „ovlaštenog da ubije“, pa neće ni sada.
Ovom prigodom nisu se oglasili američki predsjednik Joe Biden i službeni Washington, niti su bilo koga od svojih prijatelja iz Tel Aviva koji su naredili ili odobrili ubojstvo nevine Shireen nazvali ratnim zločincem, iako je ona i državljanka SAD!
Novinari kao mete
Dobri poznavatelj zbivanja na Bliskom istoku, Pulitzerom ovjenčani novinar Chris Hedges, koji je upravo zbog raskrinkavanja dvostrukih kriterija Bijele kuće prema agresivnim ratovima u njihovoj režiji, marginaliziran, demoniziran i izbrisan iz korporacijskih, mainstream medija, rasvijetlio je do u detalja ubojstvo ugledne novinarke Al Jazeere. Shireen Abu Akleh bila je iskusna reporterka koja je, baš kao i tog dana, izvještavala o brojnim važnim događajima u palestinskoj povijesti, analizirajući i izraelsku politiku i odnos s arapskim svijetom, a njezino televizijsko izvještavanje bilo je dobro poznato i inspiriralo mnoge Palestince, pogotovo žene, da se bave novinarstvom.
S 25 godina staža bila je dobro poznata, ali upoznata i s protokolima koje valja poštivati, pa je tako i tog dana nosila kacigu i pancirku na kojima je vidljivo bila ispisana riječ PRESS. U njezinom smjeru ispaljena su tri hica, drugi je pogodio producenta Al Jazeere Alija al-Samoudija u leđa, a treći je 51-godišnjoj Shireen raznio glavu, naciljavši onaj mali prostor između njezinog ovratnika i kacige. Za Chrisa Hedgesa nema sumnje da je izraelski snajperist u svome okularu prepoznao tko je meta, samo mu ostaje nepoznanica je li sam odlučio ispaliti smrtonosni hitac ili je za to dobio odobrenje svojih nadređenih. Njegovo ime, kao i u većini slučajeva, nikada nećemo saznati, niti će zbog tog hladnokrvnog ubojstva bilo tko biti kažnjen, što je dobro poznato i snajperistima koji bez zadrške, neselektivno mogu pucati po Palestincima. Pogotovo su im „drage“ mete obilježeni novinari i reporteri koji nastoje da se istina o izraelskim zločinima, kršenju međunarodnog prava i nepoštivanju odluka UN-a probije do javnosti.
Metak od 5,56 mm iz puške M-16 uništio je većinu žrtvine glave. Točnost M-16 pogotovo M16A4 opremljenih Advanced Combat Optical Gunsight (ACOG) prizmatičnim teleskopskim nišanom, vrlo je visoka. U borbama u Faludži pronađeno je toliko mrtvih pobunjenika s ranama na glavi da su promatrači isprva mislili da su pogubljeni. Metak koji je ubio Abu Akleh vješto je ispaljen između vrlo tankog otvora koji je dijelio njezinu kacigu od ovratnika njezine pancirne jakne, piše Chris Hedges.
Korov i zmije
Dugogodišnji dopisnik američkih medija s Bliskog istoka kaže da se Izrael oslanja na kampanje terora, s nasumičnim i neselektivnim ubojstvima, kako bi uzvratio na palestinski otpor. Izraelski stratezi opisuju tu taktiku kao „košenje trave“, kao dio beskrajnog rata iscrpljivanja kojim Palestince trajno drže izvan ravnoteže, u strahu za opstanak i egzistenciju, kojim se provodi polagano etničko čišćenje palestinske zemlje. Baš kao i košenje kućnog travnjaka, za njih je to stalan i težak posao bez kojega bi korov podivljao, a zmije počele nesmetano gmizati!
Dakle, Shireen Abu Akleh namjerno je pokošena, od egzekucije je nije spasilo niti to što je bila označena novinarka, a još manje što je uz palestinski imala i američki pasoš. Njezin sprovod pretvorio se u najveće demonstracije i protest od 2002. godine u Jeruzalemu, a izraelska policija mlatila je ljude koji su nosili palestinske zastave tako da je njezin kovčeg ispao iz ruku onih koji su ga nosili dok je masa izvikivala: „Žrtvujemo svoju dušu i svoju krv, za tebe, Shireen!“
Odabrala sam novinarstvo da budem blizu ljudima. Možda nije lako promijeniti stvarnost, ali barem sam njihov glas uspjela prenijeti svijetu, rekla je u jednom intervjuu Shireen Abu Akleh.
Vrijedne i nedostojne žrtve
Skupa je cijena istine koju novinari plaćaju da bi je prenijeli svijetu u kojem se njihovi životi mjere otkosima trave na livadi koje snajperisti kose precizno, vlat po vlat. „Nećete ušutkati istinu! Nećete ubiti ideju!“, bile su poruke na transparentima onih koji su ispratili Shireen Abu Akleh tamo gdje njezina glava više neće biti na ničijem ciljniku.
Ubojstvo Abu Akleh bilo bi tretirano sasvim drugačije da su je ubili ruski vojnici u Ukrajini. Ne bi bilo dvojbi oko toga tko je izvršio ubojstvo. Njezina smrt bila bi proglašena ratnim zločinom. Svijet je podijeljen na vrijedne i nedostojne žrtve, one koje zaslužuju naše suosjećanje i podršku i one koji to ne zaslužuju. Ukrajinci su bijelci i uglavnom kršćani. Borbu protiv ruskog okupatora vidimo kao bitku za slobodu i demokraciju. Financiramo je s 40 milijardi dolara u oružju i humanitarnoj pomoći. Uvodimo sankcije Moskvi. Mi činimo ukrajinsku stvar svojom. Borba duga 55 godina za slobodu Palestine nije ništa manje pravedna, ništa manje vrijedna naše podrške. Ali Palestinci su okupirani od strane našeg izraelskog saveznika. Nisu bijeli. Većina nisu kršćani, iako je Abu Akleh bila kršćanka. Ne smatramo ih vrijednim. Pate i umiru sami. Ratni zločini koje je počinio Izrael ostaju izvan fokusa i nekažnjeni. Mi smo na krivoj strani povijesti u Izraelu. Krv Shireen Abu Akleh je na našim rukama, zaključit će Chris Hedges, inače upravo nominiran za najboljeg on line kolumnistu, baš kao i ScheerPost na kojem objavljuje za najbolju web stranicu za novinarstvo u Južnoj Kaliforniji.
Sadomazohizam
Oksana i Shireen, njihove sudbine, nikako mi ne izlaze iz glave. U stvarnost me vraća studentska mladost, ona kojoj na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci govorim o novinarstvu, o svemu onome što to čini ovu našu profesiju posebnom i izazovnom, ali i o svim rizicima koje sa sobom nosi. Imali se tu uopće što reći kad na svako novo predavanje dolaziš s nekom novom tragičnom novinarskom sudbinom? Kad se uvijek iznova vraćaš na progone i pogrome koju tu profesiju neizostavno prate? Kada se sada, evo već cijeli semestar, ne možeš maknuti od rata, razaranja, stradanja, uništenih gradova, ubijenih i raseljenih ljudi?
Teško je samog sebe ne upitati imali ta profesija novinarska ikakvog smisla nakon svega što si sam doživio i proživio, nakon toga što su ti bliski kolege i najbolji prijatelji redom prerano i puno prerano odlazili s ovog svijeta bukvalno ginući za to što su radili? Čemu i zašto se baviti novinarstvom kad Oksana i Shireen nisu ni prve ni posljednje na toj vječnoj listi za odstrel, ni posljednje ni prve koje tvojoj ludoj glavi neće dati mira ni počinka? Nije li nakon svega najpoštenije odustati, dići ruke i priznati poraz, pobjeći u neku svoju oazu, na pusti otok ili barem ćeliju u kojoj informacije neće bosti poput svjetlosti u oči? Valja li nam svima koji unatoč svega toga ustrajemo samopriznati dijagnozu sadomazohizma?
Bojanina priča
Sjedim tako za promjenu u klupi, među mladošću, među tim budućim akademskim građanima kojima volim reći da se ne nalaze u predavaonici već u našoj maloj redakciji gdje smo svi ravnopravni. Katedru odnosno frontalnu, glavnouredničku poziciju prepustio sam bivšoj studentici Bojani Guberac koja se upravo vratila iz Ukrajine iz koje je izvještavala kao slobodnjak, freelancer, i koja sada svojim neznatno mlađim kolegama govori što je vidjela i doživjela za svog dvotjednog boravka u toj, ratom zahvaćenoj zemlji. Bojana prikazuje fotografije koje je tom prilikom snimila i koje, kako bismo mi to rekli u novinarskom žargonu, govore više od tisuću riječi, a njezine priče živo su svjedočanstvo o ljudima s kojima se susretala.
I slušajući Bojanu kao da opet čujem Shireen Abu Akleh koja je „odabrala novinarstvo da bude blizu ljudima“, koja, ako već ne može promijeniti surovu stvarnost, može kao novinar učiniti ono najvažnije, prenijeti svijetu glas obespravljenih, zaboravljenih, na milost i nemilost ratu ostavljenih ljudi. Njihovu patnju, njihove želje, njihovu svakodnevicu. I to je taj, ako ne jedini ono temeljni, smisao novinarstva i novinara – da prenose i pronose glas onih čiju istinu silom žele ušutkati svi ti ribari ljudskih duša koji nastoje ovladati našim sudbinama. Zato je Bojanina priča o Ukrajini sasvim drugačija od svega onoga što možemo vidjeti na televizijama, slušati na radiju, pročitati u novinama i na portalima.
Sitnice koje život znače
Ljudi koji na javnim površinama uporno sade cvijeće između dvaju bombardiranja, jer jedino tom ustaljenom navikom održavaju vezu s normalnošću, njihova briga za domaće životinje i kućne ljubimce kao ravnopravne članove obitelji, ukradeni traktor kao čežnja za radom a ne ratom, i još mnogo sitnica koje život znače, izmjenjuju se na fotografijama a priča o njima u našoj maloj redakciji izaziva muk. Bez grama patetike i velikih riječi, emocije koje je Bojana doživjela na licu mjesta prelile su se na sve prisutne. Možda time neće promijeniti svijet, ali je ljudima koje sada nitko ne čuje uspjela vratiti glas. A time i samopoštovanje.
I zato je vrijedilo izložiti sebe i svoj život u ime istine. Ne samo da ima smisla, nego se i mora! Bojanina strast za novinarstvom jača je od opasnosti i ona bi, priznaje, rado opet otišla u Ukrajinu vidjeti što je s ljudima koje je tamo ostavila u vrtlogu rata. Nije jedina koja tako misli. Da, novinar je svjedok vremena.
Stoga je naše poslanje da livadu pokosimo s druge strane, jer jedino tako možemo na čistac izvesti prave zmije i zmijurine. Košnja je naša sudbina. Kosom na snajper. Imamo li šanse, Davide?
