Da znam ruski, mogao bih zamisliti kako Vladimir Putin pjevuši ovaj song Predraga Lucića iz Brechtove Majke Courage i njezine djece:
„Kupi mi, mama, jedan mali rat/Kakav nitko nema,/Sa mnom neka raste;/Kupi mi, mama, jedan mali rat,/Neka druga djeca/Zavide i pate./A kad veći budem no stariji brat,/I rat bit će velik,/Dijelit ću ga svima…“
Smak svijeta
Sigurno bi ovo decenijsko proročanstvo na Puškinovom i Jesenjinovom jeziku udaralo poput zvona Saborne crkve Vasilija Blaženog, zarezujući krvavo duboko u srž čovjeka poput Dostojevskog, kada su motivi za krvoproliće i ljudsko poniženje posrijedi. Od svih geopolitičkih i globalno strategijskih analiza, od svih povijesnih dubioza i uzročno-posljedičnih veza oko izbijanja ovog najnovijeg oružanog sukoba, možda se ovo kratko poetsko seciranje ljudskog bića najbliže približilo istini zašto se ratovi uopće događaju. Bez ikakve sumnje, Vladimir Putin je narcisoidni paranoik, na njegovim rukama leži krv Ane Politkovskaje i još petero novinara Novaja Gazete, disidenta Borisa Nemcova i mnogih, nama nepoznatih nekih, izvjesno je baš on trovač Litvinenka i Navalnog, za poznavatelje ruskih prilika on je kleptokrat i kriminalac, a za svoje bližnje vampir i krvopija. No sve to među ljudima na ovom svijetu nije ništa nova i nepoznatog. Ekskluzivno je samo to što Vladimir Putin u svojim rukama ima nuklearno oružje koje tog serijskog manično-depresivnog ubojicu jednim pritiskom na dugme unapređuje ne samo u masovnog killera i cleanera civilizacije, već taj stisak čini potencijalnom nultom točkom ipak preuranjenog smaka svijeta.
To Vladimira Putina čini u ovom trenutku najmoćnijim čovjekom na svijetu, to što u jednoj od svojih bipolarno poremećenih amplituda može poželjeti da mu druga djeca zavide i pate kako bi upravo on bio taj koji će u izbrisanoj povijesti ljudskog roda ostati zapisan kao Onaj koji je završio Božje djelo na ovom planetu. Povežu li se poremećeni mozak i najbrži prst luđaka u istom trenutku, jedina preostala nada je upravo ona da Stvoritelj, unatoč znanstvnim dokazima, ipak postoji. Dogodi li se Putinova intervencija u kozmičke zakone i postojanje ljudskog roda, samo je Svevišnji taj koji bi jednog svjetlosnog dana, na nekom zdravijem i boljem mjestu u svemiru, mogao obnoviti život.
Samoubojstvo Boga
Naravno, ako i sam Bog, kao neupitni autoritet koji nas je odlučio ovako surovo iskušavati ostavljajući nas Putinu na milost i nemilost, ne odluči podnijeti konzekvence za taj svoj jednako suludi čin i ne podnese ostavku na sve svoje stvarateljske funkcije i dužnosti, ili se pak, iz sasvim razumljivih razloga, odluči na samoubojstvo.
I ništa tu ne bi bilo skaredno, heretično ili bogohulno! Uostalom, Gospodin se već pokazao kao slabić propustivši nekoliko izglednih prilika da zbog svojih eksperimenata nad pojedincima, ljudskim rodom i prirodom u cjelini digne ruku na sebe te makar na taj način djelomično sačuva obraz svetosti i neupitnosti koji je samom sebi nacrtao. U stvari, i Svevišnjem je, baš kao i ljudima, Putin zadnja šansa da dokažu i pokažu kako nisu uzalud stvoreni najprije za ovozemaljski, a potom i Nebeski, rajski život. Strah od Pakla najbolja je motivacija za buđenje iz letargije trenutačno još uvijek preživjelih.
„Tko od rata živjeti se lati, morat će ratu ponešto i dati“, rekao bi Brecht.
Topovsko meso
Vratimo se mi u ovom sudbonosnom trenutku Vladimiru Vladimiroviču koji, recimo te godine kada sam se ja upravo rodio, kao osmogodišnji dječačić, od Marije Ivanovne Šelamove, umjesto rođendanskog dara, sricajući na ruskom, traži: Kupi mi, mama, jedan mali rat.
Prosjaku i kralju jednako ću dat,/ I ranu i čelik/Neka svatko ima. Kupi mi, mama, cokule za rat,/Da po svijetu gazim/Kao pravi momak./Cokule, mama, što će puta znat,/I kada ih skinem/Da se čuje korak./Skuhaj mi, mama, jedan krepki rat,/U ratu je snaga,/Daj da budem jači./Začina stavi, putem ćeš ih brat,/A topovskog mesa/Uvijek će se naći.
I eto, s malim zakašnjenjem od 62 godine, Marija Ivanovna, udana Putin, svom je dječaku Vladimiru Vladimiroviču ispunila njegov davnašnji san iako se već odavno i sama preselila s onu stranu vječnosti na koju nas sada njezin sinčić poput Harona želi transportirati svojim balističkim projektilima. Nema sumnje, mali Vladimir, kojem su se tada noge klatile s kuhinjskog stola dok je voljenoj majčici recitirao planove za budućnost, i sada, dok sjeda za onaj bijeli, kremaljski od četiri metra, što više sliči na lijes, iskren je, i ne krije svoje namjere: „Prosjaku i kralju jednako ću dat,/I ranu i čelik/Neka svatko ima.“
Prosjaci i kraljevi
U ovom trenutku samo prosjaci mogu potvrditi da Vladimir Vladimirovič ne laže, da je ostvario svoje djetinje snove i da im je isporučio ono što je obećao. Ne bi bilo loše da i kraljevi uskoro osjete njegove darove, da i njih dopadnu rane, da i sami osjete čelik, zaista, neka svatko ima i dobije porciju rata, u ime ravnopravnosti. Dakako, da na okrunjene glave neće pasti rakete, projektili i bombe, njih ne čeka žeđanje i gladovanje u kilometarskim zbjegovima prema spasonosnim granicama, njihova djeca već su odavno na sigurnom, njih ne izvlače iz kolone kako bi im nazuli mobilizacijske cokule, jer topovskog mesa, kao i uvijek, i ovog se puta dovoljno našlo.
„Lega, gine samo sirotinja, svi su ostali pobjegli, pamtim kako me u ranu jesen te 1991. u nekom osječkom podrumu, uz svijeće i pivo ohlađeno u vodi, dok smo slušali simfoniju VBR-a iz Baranje, odvraćao od puta u okupirani Vukovar dobronamjerni konobar čiji smo bili jedini gosti. Ostali su, doduše i oni, kojima je stogodišnji tata skuhao jedan krepki rat, jer u ratu je snaga, dok iz betonskog bunkera prodaješ oružje i puniš vlastiti džep. I uz te izdašne novčane začine postaješ sve jači i nedodirljiviji.
Dječački snovi tirana
Naravno da su po karakteru, značenju i posljedicama onaj „Naš“ rat prije 30 godina i ovaj, „Njihov“ aktualni, neusporedivi izvan konteksta tih nekoliko svevremenskih stihova, tog jednog sasvim običnog songa za kazališnu upotrebu, koji nam o prirodi ratovanja i zaluđenim ljudima sudbonosnije govori od svih onih koje sada slušamo i čitamo, a koji za njegovo izbijanje nisu ništa manje krivi od depresivno-maničnog bolesnika s kojim dijele istu dijagnozu.
Kupi mi, mama, zastavu za rat,/Kod Boga u radnji,/Gdje služi Sveti Petar,/Dugu da čitav pod nju mogu stat,/Neka dah moj zadnji/Za nju bude vjetar./Kupi mi, mama, jedan mali rat,/Stalno da se vrti,/Ne daj mu da stane./Kupi mi rat što Bogu neće dat/Da me kurvi Smrti/Privije na rane…/Kupi mi, mama, jedan mali rat!
Preživimo li i ovaj mali rat iz dječačkih snova Vladimira Vladimiroviča Putina, a mogli bismo ako kupismo rat u kojem Bog neće dat kurvi Smrti da nas privije na rane, neće proći dugo a da opet neki nestašni dječarac ne poželi zavrtjeti istu smrtonosnu igračku. Ako bude dovoljno daleko od nas, kao i svi televizijski ratovi kojima smo svjedočili u našoj prolaznosti, nećemo ga ni primijetiti, niti će nas baš previše uzbuditi. Osim ako izbjeglice iz tih krvavih klaonica, bježeći od sigurne smrti, ne provale u naše vikendice i automobile, ostave nam pustoš i nered, pa i sami poželimo navući ratničke cokule i uzeti puške u ruke.
Strah od mira
Uostalom, iz kojeg je to rata čovječanstvo izvuklo pouku kako se on ne isplati, tko to među ljudima štuje i klanja se svojim mirotvorcima, a ne veliča, odlikuje i u nebesa diže vlastite ratne zločince? Iz svih dosadašnjih ratova naučili smo samo jedno, da je onaj koji trenutno uživamo nasljednik nekog prošlog i prethodnica nekog budućeg. „U početku se ljudi plaše rata, no dok se proširi, ljudi se počnu bojati mira jer tad izgubljeno dolazi na naplatu, pokušao nas je natjerati da mućnemo glavom Bertolt Brecht u svojoj „Majci Courage i njezinoj djeci“ iz 1939. godine, iste one kada je započeo Drugi svjetski rat.
Je li njegovu antiratnu poruku netko pročitao, je li bilo tko shvatio onu prostu istinu da svaki rat, bez obzira na razloge zbog kojih se vodi, uvijek sa sobom nosi veliki broj žrtava, malih ljudi, koji nisu direktno uključeni u njega. Tražio ti to ili ne, lega, na ratni oltar svatko od nas mora prinijeti neku svoju žrtvu. To išće i ovaj Putinov koji je, kao i sve one ratove koji će uslijediti nakon njega, najavio u ovih četrdesetak stihova Predrag Lucić, deset godina prije nego što smo se globalno svi zatekli u njegovom grotlu.
Ukrajinska pjesma
Za razliku od neke druge djece, Vladimir Vladimirovič imao je sreće da ga je rodila mati koja nije škrtarila da mu ostvari snove. Nije to bila neka literarna Majka Courage, nije to bila čak ni ona biološka, Marija Ivanovna Šelamava. Ona koja je kupila ovaj rat Vladimiru Vladimiroviču Putinu je Majčica Rusija, i zato on, kao svaki vjerni sin, sada ne može i ne smije stati kako ne bi razočarao Nju koja ga je bezrezervno darivala. Mali Vladimir sve će učiniti da se dokaže i pokaže kako je izrastao u velikog Putina kojem se noge više ne klate ispod stola dugačkog četiri metra. A Majčica Rusija uskoro će, baš kao Majka Courage, morati sama nastaviti vući kola.
Spasiba, Majčice Rusijo, što ćeš ovaj život ubuduće izmjestiti na neko ljepše i sigurnije mjesto u svemiru, a dok čekamo taj čas, ostaje nam samo pjesma jednog Rusa, Josifa Brodskog, ispjevana na engleskom koja se u trenutku svog nastanka zvala Bosanska pjesma, a danas bi je slobodno mogli, bez ljutnje autora, prekrstiti u Ukrajinsku:
Dok žohara gnječite, pijuckate
viski, prepone svoje češkate,
dok ruka oko mašne se trudi,
ginu ljudi.
U gradovima čudnih imena
zgođeni metkom, i sred plamena,
ne znajući što ih se na smrt osudi,
ginu ljudi.
Sred malih mjesta, neznanih vam, ali
velikih, priliku jer im nisu im dali
za krik i oproštaj sa svijetom hudim,
ginu ljudi.
Ginu dok birate sve nove i nove
brbljivce o tom što nemar se zove,
suzdržljivost, itd, dok s razloga ludih
ginu ljudi.
Nema ljubavi k odveć udaljenu
tvome susjedu/bratu Slavenu,
gdje letjet vaš se anđel ne usudi,
ginu ljudi.
Međ kipovima dok spor izbija,
kainska verzija, istorija
za svoje gorivo bi da kupi sviju
koji mriju.
O uspjehu sportaša dok čitate,
il stigli račun, dok pjevate
čedu svome pjesmu što san nudi,
ginu ljudi.
Pero vremena oštro, krvi žedno,
neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.
(Prepjevali Marko Vešović i Omer Hadžiselimović)
