Svi vi možete biti Robert Redford. Imate potpunu slobodu biti Robert Redford i bit ćete Robert Redford kad prihvatite i postanete svjesni te svoje glumačke slobode!
Ne, nije to uvod u (auto)biografiju Roberta Redforda, iako bi ga vjerojatno veliki glumac rado potpisao, to je nastupno predavanje kojim bi se svojim studentima na Studiju glume i medija riječkog Sveučilišta obratio njihov profesor Rade Šerbedžija. I tako je to trajalo punih osam godina dok 2019. Lenka Udovički i Rade Šerbedžija, za mnoge neobjašnjivo, nisu taj svoj studij, koji je iznjedrio mnoge danas već afirmirane glumice i glumce, napustili, ili, možda bolje rečeno, bili ga prisiljeni napustiti. Epilog se odigrao u četvrtak, 17. ožujka 2022. godine, kada je umjetnički bračni par definitivno napustio Rijeku iselivši se zauvijek iz tog svog stana u Zagrebačkoj ulici koji gleda na HNK Ivana pl. Zajca, nacionalno kazalište na čijoj velikoj sceni za to cijelo desetljeće bliskog susjedstva, niti je Rade odigrao jednu ulogu, niti je Lenka režirala bilo kakvu predstavu.
Sveti Patrik
Tako sam tog dana na oproštajki u „Mornaru“ i ja čuo za ovu pouku i poduku o Robertu Redfordu, kao i malo društvance, uglavnom njihove kazališne djece, koja su sa sobom povela vlastiti podmladak, da se na taj irski blagdan Svetog Patrika, navodno zaštitnika od zmijskih ugriza, koji su pak toliko izranjavali Lenku i Radeta da su na kraju morali spakirati svoje stvari i krenuti u novi egzil, iako su prvotno mislili da će Riječanima ostati zauvijek, pozdrave sa svojim umjetničkim i životnim zaštitnicima. Rade je, posve razumljivo, držao banak, nema već poodavno prvaka bančenja Zorana Radmilovića, pa je tako i to uvodno obraćanje studentima postalo javno. Lenka, koja ga se barem naslušala u svim njegovim situacijama, manifestacijama i ulogama, samo je uz smijeh dometnula kako joj je sada žao što ta njegova predavanja nisu snimili jer su čak i nju otvorenih očiju držala prikovanom za stolicu!
Da, bilo je tu puno smijeha nesputane slobode, ali onda bi Robert Redford u nama ustuknuo pred tugom i gorčinom onog jednog jedinog pitanja: Zar je sve to zaista moralo ovako završiti?
Šta da?
I nije to pitanje samo za gradske oce koji su puno obećavali a malo učinili da se jedan studij skući i dobije krov nad glavom, ne tiče se to brakolomstvo samo maćeha koje su tu neželjenu posvojčad gurale daleko od sebe, ne bi li je učinili nevidljivom i sebi nekonkurentnom, po srijedi je jedna od rijetkih tema na koju bi svatko od nas trebao introspektivno potražiti odgovore. Ne one referendumske u kojima anonimna većina nadglasava bezimenu manjinu, već bismo se trebali pogledati u ogledalo i upitati: Jesam li dovoljno učinio da se tako nešto ne dogodi?
Pri tom, naravno, mislim na nas, građane ovoga grada, Riječane, koji se tako često volimo pohvaliti svojim kozmopolitizmom, multikulturalnošću i tolerantnošću, kojima godi dok nas drugi, a i mi sami sebe, uvjeravaju kako smo drugačiji od ostalih u ovoj zemlji, koji se ponosimo time što smo punk pioniri i rokeri u duši, a istodobno odani tradiciji pogotovo onoj karnevalskoj, na nas koji se odazivamo na „ča“ i legitimiramo sa „šta da?“. Nije li nas, ako smo zaista onakvi kakvima se predstavljamo, sram što smo dozvolili da ti i takvi ljudi koji su samo željeli biti naši sugrađani, ti i takvi umjetnici koji su sav svoj talent, znanje i umijeće stavili na raspolaganje najvažnijoj stvari svakom čovjeku na ovom planetu, odgoju i obrazovanju mladih generacija koje dolaze, odu bez pozdrava, bez onoga „bog“ koji svakodnevno razmjenjujemo?
EPK 2020.
Mene je, priznajem, sram što nisam učinio dovoljno da se takav rasplet izbjegne, iako sam kao novinar nešto i pokušavao, pa preuzimam na sebe dio krivice što će Rijeka ostati uskraćena za sve te buduće Roberte Redforde koji su je mogli pretvoriti u grad iz filmskih snova. Sam će Rade locirati problem i vrlo pristojno reći kako „glavno pitanje Studija glume u Rijeci nije moje i Lenkino odustajanje od tog projekta, nego pitanje treba li Rijeci kao gradu profesionalna škola za kazališnu umjetnost.“
Dakako, pitanje je retoričko, i sada smo konačno dobili izričit i nedvosmislen odgovor.
(https://www.autograf.hr/serbedzija-zasto-smo-lenka-i-ja-napustili-rijecko-sveuciliste/)
Da, suština je upravo u tome što Rijeci ne trebaju neki novi roberti redfordi, baš kao što joj nisu trebali ni Oliver Frljić, ni Lenka Udovički, ni Rade Šerbedžija, da se zadržimo samo na tim daskama koje život znače. I na ljudima koji su iz Rijeke otišli upravo u trenutku kada je ona nasušno trebala sve kreativne snage, uoči 2020. godine, kada se grad svijetu predstavljao kao Europska prijestolnica kulture! I tko je tu onda lud? Igraš finale Lige prvaka a uoči utakmice potjeraš Messija, Ronalda i Modrića!? Zašto? Zato što se netko uplašio da će on i svi ostali ostati nevidljivi u veličini sjene koju oni za sobom ostavljaju.
Facebookom protiv covida
Kada takva natjecateljska, u sportu čak i razumljiva ljubomora, postane normom ponašanja u društvenom i kreativnom životu jedne sredine, onda se može samo dijagnosticirati akutna malograđanština koja metastazira u provincijalnim glavama. Ta neizlječiva bolest prešla je u terminalnu fazu izbijanjem pandemije koronavirusa paraliziravši cijeli projekt Rijeka EPK 2020. koji je, nakon svečanog otvorenja i lock downa, praktički egzistirao na respiratoru. A moglo je drugačije! Kako ozdraviti ljude zaključane u svojim domovima, Rade je pokazao svojim pjesmama, glazbom, recitiranjem i kozerijama pojavivši se prvi put u karijeri i na Facebooku, ubrzo sakupivši stotinjak tisuća sljedbenika!
Je li i to mogao raditi i pod logom EPK 2020. umjesto da se otpusti pedesetak ljudi koji, kao, više nisu bili potrebni? Ili su, šta ti ja znam, Lenka i on mogli zamoliti svoju prijateljicu Vanessu Redgrave da dođe u Rijeku i sa sobom povede svoju drugaricu Patti Smith pa da se prošeću Korzom, makar i praznim, i umjesto uličnih svirača svijetu poruče: ovo je Rijeka, ovo je Europa, ovo je prijestolnica kulture, a budući da zbog covida ne možemo svi biti ovdje, mi tome svjedočimo umjesto vas? Ili bi Rade napisao pismo Peteru Brooku i zamolio ga da sa svog najvišeg kazališnog mjesta podrži Rijeku? Nije potrebno nagađati o tome što bi u svom nadahnuću smislili i kreirali, ali samo da su u to zlo doba Lenka i Rade hodali Rijekom, grad bi, pa i EPK, bio drugačiji.
Mit i mitologija
Ali, Rijeka ih nije željela , epilog to potvrđuje. I tako se priča o otvorenom, kozmopolitskom i multikulturalnom gradu pokazala kao mit, a poglavlje o europskoj prijestolnici kulture završilo u mitologiji riječke svakidašnjice. U toj osrednjosti koja ne trpi istinske veličine, jer ih se prvenstveno boji, a onda i mrzi, jer zna da do njihovih visina ne može i nikada neće dobaciti. Ono što je loše još se i može popraviti, poboljšati, dovesti u kakav-takav red, ali prosječnost, osrednjost, to sviranje srednjem kursu, najopasnije je jer je u svojoj ograničenosti doseglo plafon svoje (ne)sposobnosti. Budući da su lupili o taj graničnik koji ih prizemljuje, ogrezli u osrednjosti ne mogu podnijeti nekog iznad sebe jer onda njihovo bivstvovanje gubi svaki smisao.
Studenti znaju
Netko je na prvi glas da je Rijeka dobila titulu europske prijestolnice kulture jetko primijetio kako sada samo mi koji ovdje živimo znamo da je Rijeka provincija, a kada EPK završi, to će znati cijeli svijet. I to zloguko proročanstvo se ostvarilo, iako živjeti u provinciji i ne mora biti tako loše, ako te prednosti znamo iskoristiti neobavezni za flambojantnosti i glamur metropole. Nije problem u provinciji kao zadnjoj pošti stanovanja već u provincijalizmu kao duhovnoj košti onih među kojima živiš. To je ta razlika između Roberta Redforda i velikih glumaca koji su slobodni da budu to što jesu i onih koji glume pretvarajući se da su netko drugi, misleći da jedino odustajući od vlastite slobode mogu ući u zadani im lik. A jedina je uloga glumca, zna to jako dobro Rade Šerbedžija, biti slobodan, zato svoje studente i oslobađa da postanu Robert Redford.
Njih tridesetak imalo je priliku to doživjeti za tih osam godina njegove riječke profesure, u studiju koji nikada nije bio njegova i Lenkina prćija, kako su to besprizorni pokušavali predstaviti, već i cijelog nastavničkog tima i vanjskih suradnika poput Valnee Žauhar, Staše Zurovca i Nigela Osbornea, spomenimo samo neke. Da, bilo je i privatnog kada su koristili svoje veze i poznanstava kako bi dobili pristanak velikog američkog profesora Arthura Lessaca da njegovi suradnici s američkih sveučilišta dolaze i uz skromne honorare održavaju nastavu scenskog govora na engleskom jeziku za studente u Rijeci. Što su sve od tog „privatno-poslovnog akademskog partnerstva“ naučili i dobili, najbolje znaju njihovi studenti.
Mary Pickford
Kada je, primjerice, jedna njihova studentica otišla u London upisati se na prestižnu glumačku školu, ostala je iznenađena kada ju je direktor pozvao na razgovor i ozbiljnim glasom upitao: „Molim vas, recite mi, zašto ste vi ovdje, što vi od nas očekujete?“. Kada je zamuckujući odvratila kako se želi usavršavati u glumačkom pozivu, engleskom čuđenju nije bilo kraja: „Ali vi ste završili studij glume kod Rade Šerbedžije, što vas mi to još možemo naučiti?“.
Djeluje to kao zgodna anegdota, ali ne treba Lenki i Radetu, nikakvih dodatnih legitimacija i prezentacija, uostalom vani su ih uvijek više cijenili i hvalili nego kod kuće. Sve te bjelosvjetske nagrade i lovorike njima nisu smetale da u hladnoj dvorani Exportdrva uređuju scenu, donose rekvizite, razmještaju stolice, razvode publiku, da bi na koncu sami sjeli na praznu „kašetu“ piva, uzbuđeni kao mala djeca što njihovi studenti imaju predstavu, majčinski i očinski zabrinuti hoće li sve za njihovu djecu proći u najboljem redu.
Nije Rijeku ni ovdašnju javnost takav pristup, takva požrtvovnost, da ne kažem baš žrtva, impresionirao, ali su zato vrlo važne glumačke nagrade svesrdno prešućivane, poput „Mary Pickford“, koju dodjeljuje Međunarodna novinarska akademija u Los Angelesu, a koju su prije Šerbedžije dobili Rod Steiger, Alan J. Pakula, Francis Ford Coppola, Maximilian Schell, Karl Malden, Jodie Foster, Susan Sarandon… Ono što je nedostižno provincijskom duhu u njegovom se malograđanskom svijetu nije ni dogodilo!
Banket u Blitvi
Stoga se nemojmo praviti da je netko drugi, a ne mi iz Rijeke otjerao našeg najvećeg glumca u proteklih više od pola vijeka kraja 20. i početka 21. stoljeća. Pustimo sada pljuckanja i podmetanja, laži i objede, ali nikakvog opravdanja nema i ne može biti što taj i takav glumac, priznata svjetska veličina, nije dobio priliku zakoračiti na pozornicu nacionalnog teatra udaljenu sto metara od njegovog doma osim kad bi je iznajmio za nastup svog benda?
Nisam kazališni redatelj, a još manje impresario, ali kao gledatelj, iz aktualne perspektive i svega onoga što se događalo u našoj novijoj povijesti do danas, poželio bih s neskrivenim uzbuđenjem da mi Rade Šerbedžija odigra poručnika Barutanskog i postavi na scenu nikad aktualniji Krležin „Banket u Blitvi“. Ili bih mu povjerio suludu zamisao, koju jedino on može pretvoriti u djelo, da sam samcat odigra sve uloge nekog Shakespeareovog djela. Sada je to nemoguća misija, ne ona filmska, već ova životna koja nas je dovela do ovog oproštajnog druženja u „Mornaru“. The End.
Crveni i crni
Rade drži banak, svih zanima kakvi su ljudi veliki glumci s kojima snima, Oscarovci Gary Oldman i Jeff Bridges, hvali ih i naziva ljudinama, kaže kako ih sada kad su u Los Angelesu u svoju kuću zove Annette Bening, a Warrena Beattya oduševilo je kad mu je pripremio ribu onako kako je mi ovdje pripremamo. – Znaš, on ti je pravi, istinski ljevičar, kaže Rade, netko dobacuju kako je valjda zbog toga dobio ulogu Johna Reeda u „Crvenima“, a ja dodajem kako je na novinarsko pitanje „što bi volio biti“ Woody Allen odgovorio: „Mali prst Warrena Beattya“.
Što se bliži rastanak, svatko od nas kao da hoće oteti još po koju sekundu i minutu tog dragocjenog vremena s Lenkom i Radetom. Na mail stiže i tekst Bore Dežulovića koji će Rade sutradan govoriti na oproštaju od Igora Mandića:
Slobodu si poznavao dobro kao život, sloboda je bila tvoj horoskopski znak. Na ovaj svijet došao si nekoliko dana nakon početka Drugog svjetskog rata, a otišao s njega nekoliko dana nakon početka Trećeg. Što je Marku Twainu bila Halleyeva kometa, tebi su bili svjetski ratovi. Dok su drugima tako bili svjetski ratovi, nama si bio ti. Dok si drugima bio Igor Mandić, nama si bio Halleyeva kometa. Bljesak slobode koja se javlja u zla vremena, da nas podsjeti da iza rata uvijek bude cijeli jedan tvoj život. Sada, kad te više nema nigdje osim u tom životu i toj slobodi – tvojoj, a mojoj i našoj – konačno smo, eto, generacija. U istih smo onih dvadeset pet godina, ali njih će od danas biti sve manje, sve dok se opet ne nađemo zajedno u nečijem drugom dobrom, starom običnom, prekrasnom ljudskom životu. Zato – a malo, priznajem, i zato da Rade barem jednom i mene izgovori kao tvog Arsena – kažem ti: ne brini, Igore, ne brini generacijo. Bit će još mladosti, u prosjeku 1939.
Spleen rastanka
Zagrljaji i pozdravi, Rade kreće za Zagreb, Lenka posljednji put u njihov stan u Zagrebačkoj da sa spakiranim kutijama i ostatkom scenografije njihove riječke životne epizode provede noć i pričeka kamion koji će ih sutra premjestiti negdje drugdje. Any Where Out of the World. Spleen rastanka. Što nam na kraju ove decenijske balade ostaje? Plićina splačina ostanka? Ili pak ona zvijezda na pločniku holivudske Staze slavnih na kojoj piše „Rade Šerbedžija“, a kojoj je u matični list kao mjesto podrijetla slavodobitnik upisao – Rijeka!?
Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti! Rekao bi to svaki Robert Redford.
