Moj prijatelj Goran ima sindrom Down, što znači da je rođen s kromosomskim poremećajem s kojim na ovaj svijet dolazi prosječno jedno od 650 novorođene djece. Moj prijatelj Goran, bez obzira na to što je odrastao kao dijete s posebnim potrebama, danas je zaposlen i radi, bavi se aktivno sportom, i u tome je vrlo uspješan, igra košarku i nogomet, voli muziku i ples.
Potomci, divovi, bogovi
U sklopu projekta „Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020“ moj prijatelj Goran je sa svojim Petim ansamblom nastupio u predstavi „Potomci, divovi, bogovi“ na velikoj sceni HNK Ivana pl. Zajca u kojem je, do pandemije, bio i društveno aktivan, volonterski dijeleći kazališne programe publici na ulazu u zgradu. Tada sam o tome pisao:
Peti ansambl nešto je najbolje što nam se moglo dogoditi u ovom trenutku, u društvu u kojem je nerazumijevanje i neprihvaćanje drugog i drugačijeg prešlo sve civilizacijske granice. Predstava „Potomci, divovi, bogovi“ u sklopu projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture važnija je od svih zgrada, zidova i objekata koje ćemo tom prigodom podići. Zato što nas uči onome što je najteže, kako biti čovjek.
(https://www.novilist.hr/komentar/komentar-branka-mijica-2/)
(https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/kazaliste/uz-premijeru-predstave-potomci-divovi-bogovi-cudesni-izvodaci-odusevili-publiku/)
Lijepi moj…
Moj prijatelj Goran nije samo sin mojih prijatelja Irene i Pere, on je i Hanin brat bez premca, brižan ujak Loreni i Riju, Kristijanov nezamjenjivi šogi s kojim dijeli teren na PlayStationu u uzbudljivim i neizvjesnim duelima. Moj prijatelj Goran prijatelj je i Floydu, obiteljskom psu čuvaru koji izgleda opasno, ali mog prijatelja Gorana vole životinje, jer i on njih voli. Dobro, možda mu baš nisu dragi golubovi kad mu lete oko glave.
Taj i takav Goran prijatelj je svima, pa tako i meni. Naš odnos je, ako tako nešto uopće i postoji, više od prijateljstva. Znamo se dugo, četvrt stoljeća, za kojih smo se često družili, slavili rođendane i praznike, odlazili na izlete, baš kao i na koncerte „Gustafa“, na kojima je, ne jednom, Edi pozvao svog i mog prijatelja Gorana da se popne na pozornicu. Da, shvatili ste, moj prijatelj Goran je faca u pravom smislu te riječi, ponosan sam na njega, a kad se sretnemo čvrsto se zagrlimo punog srca uz tradicionalni pozdrav: „Lijepi moj…“
Dva srca
Zbog svega toga mog prijatelja Gorana u ovom našem gradu prepoznaju i mnogi drugi, ne samo na ulici već i na tribinama, pogotovo oni koji posjećuju nogometne utakmice najdražeg nam kluba, „Rijeke“, za kojeg srčano navija. Zato je moj prijatelj Goran s pravom poslužio kao model za jedan od najljepših i najhumanijih navijačkih murala na ovom svijetu koji je želio odati priznanje i ovjekovječiti upravo tu nogometnu Down bezazlenu ekipu. Prepoznat ćete mog prijatelja Gorana i na slici, jer svoju lijevu ruku drži na desnoj strani grudi, i ne, nije to greška, moj prijatelj Goran ima dva srca, ovo svoje riječko, i ono svoje bjelovarsko s kojim je rođen.
Zajedno smo Rijeka, jedino je što su htjeli proučiti moj prijatelj Goran i svi ostali njegovi prijatelji koji su počesto i prečesto bivali isključivani i prešućivani iz kolektivnog nam života. I upravo kad smo pomislili da je taj mural na Rujevici mogući portal nove stranice u našem odnosu spram onih koje jednostavno zovemo Down, pojavili su se u ovom gradu ničim izazvani barbari koji su obeščastili taj artefakt i pljunuli u lice svima nama.
Neprijatelj br. 1
Prošla su od toga dana puna dva tjedna, a meni još uvijek nije jasno tko je to i zašto lice mog prijatelja Gorana i njegove Down nogometne ekipe pokušao nagrditi i izobličiti naljepnicama „Neprijatelj br. 1“!? Kome to mogu biti prioritetni neprijatelji oni koji, baš poput mog prijatelja Gorana, vole sve oko sebe?
Mislio sam bijes će proći, nije u redu ocrniti cijelu navijačku skupinu koja se pod taj zločin potpisala, a na koji se nisu udostojili osvrnuti ni po svim pitanjima blagoglagoljivi predsjednici Republike i Vlade, ni gradonačelnik, ni pravobraniteljica za djecu, ni organizatori te nebitne utakmice, dvojica zemljaka koji u podmostovskoj betonskoj prćiji vode politiku nečega što zovu Savez ali ne žele imati veze s posljedicama svoga domunđavanja. Ali ne, svaki put kad se uhvatim tastature, ne mogu suspregnuti osjećaj i zatomiti misao da oni koji su spremno uništili jednu lijepu sliku zajedništva i prijateljstva, baš kao i oni koji na sve to nisu reagirali, ne bi sutra samo naljepnicama na zidu mogli nauditi mom prijatelju Goranu i njegovim prijateljima iz Down ekipe.
Samo urođeno bolesni i pokvareni ljudi uživaju u tome da se iskaljuju na slabijima od sebe.
Oksimoron zločina
U izostanku bilo kakvih suvislih reakcija, koje bi u ovakvim vrlo bitnim i osjetljivim trenucima za kolektivno zdravlje svako društvo moralo nedvosmisleno i javno artikulirati u moralnom smislu, a još više uređena država sankcionirati samo naizgled benigne zločine koji vode ka još gorim, jedini koji su, za razliku od kastriranih novinara koji se u svojim izvještajima nisu usudili pomaknuti dalje od rezultata utakmice, počinjene materijalne štete i zapaljenih sjedalica, NORMALNO reagirali, bili su upravo članovi Udruge za sindrom Down Rijeka 21:
Zahvalni smo Health Life Academy i NK Rijeci što smo dio ovog projekta jer zaista zajedno smo Rijeka, zajedno smo Hrvatska, zajedno smo civilizacija, zajedno smo nogometaši i nogometni navijači. Umjetnički mural naših hrabrih i upornih igrača s Down sindromom, koji je krasio ulaz na stadion, jučer je na finalnoj utakmici kupa prelijepljen natpisima „Neprijatelj 1“. Naš mural valjda se našao na meti nekoga kome su neprijatelji i ljudi s invaliditetom i teškoćama u razvoju, osobe s Down sindromom. Moramo biti iskreni, pogođeni smo ovim činom. Čak i kad na trenutak zaboravimo svakodnevicu u kojoj su djeca i osobe s Down sindromom marginalizirani i često nepoželjni dio društva, netko nas ovako podsjeti na mjestu gdje inače primamo svu podršku i ljubav s kojom koračamo ponosno – na stadionu. No, glavu gore, jer oni kojima smo mi neprijatelji broj 1, mora da su mnogo slabiji od nas. Stoga izražavamo svo suosjećanje.
Dodali su u tom svom obraćanju javnosti kako se spremaju za turnir njihove lige u Splitu i kako znaju da će ih tamo dočekati njihovi prijatelji broj 1. I to se ovog vikenda i dogodilo, baš kao što su i najavili, slavili su zajedno sa Splićanima, o čemu svjedoče i fotografije s njihovog Facebooka.
„Tko god pobijedio, mi s terena odlazimo s osmijesima, jer smo svi pobjednici“.
Fritule kao opravdanje
Pa kad već ti inspiratori i mecene ovog moralnog sunovrata i zločina bez presedana nemaju potrebu ispričati se mom prijatelju Goranu, a kamo li kazniti i udaljiti sa stadiona i sportskih igrališta one koji su njegovo i lica njegovih prijatelja nagrdili svojim smradom, onda im valja reći i to što zbog takvog čina zaslužuju, to jest da su upravo oni, u najmanju ruku, debili. Ako ništa drugo, Down ekipa je, za razliku od njih, svima pokazala da u njihovom tijelu živi zdravi sportski duh, bacila im u lice džentlmenski izazov u ophođenju i kulturnom ponašanju, te dala lekciju o toleranciji.
Za neprijateljski obračun s tjelesno slabijim, ali duhovno nadmoćnijim od sebe nema nikakvog opravdanja ni izlike, koliko god ih oni koji sve, osim sebe, šalju psihijatrima pokušavali u svome navijačkom ludilu amnestirati, iznervirani (možda i neslanim) šalama o fritulama. No moj prijatelj Goran i njegova ekipa, s time nemaju nikakve veze, oni nikome nisu dali povoda za bilo kakav, a pogotovo ne taj i takav vandalski osvetnički čin.
Ajmo, ajmo ustaše!
U fritulama se možda može naslutiti navodni povod zašto je u konačnici oskrnavljen mural, no to nema nikakve veze s nogometom, navijanjem i društvenim mrežama, već s nečim što se usudio, u svom ironičnom stilu, napisati tek jedan jedini, od rođenja veliki navijač „Hajduka“, Boris Dežulović:
I koliko god zbog toga ne mogu razumjeti bijes uglednih i manje uglednih Hajdukovih navijača zbog jedne benigne navijačke rugalice s fritulama, u potpunosti razumijem i dijelim bijes zbog one druge. Izvođači navijačke rugalice „Ajmo, ajmo ustaše“! Slovo U, slovo U, po kapi se šeće, ubit ćemo, zaklat ćemo tko sa nama neće!“ pripadnici su, naime, poznate pjevačke grupe iz Splita koja je tog dana predstavljala Hrvatsku na Neurosongu u švicarskoj Ženevi. Za razliku od Prlje, ti su pjevači žestoki navijači Hajduka. Zato je razumljivo što je njihova maloumna ustaška pjesma izazvala gnjev pravih Hajdukovih navijača.
(https://www.portalnovosti.com/fritula-prvaka)
Ne, nije u gaće ukakanim novinarima, a još manje Hadezeovskom nogometnom savezu, palo na pamet, ili barem upalo u oko, da se tog dana u Ženevi orilo ustaško „Ubit ćemo, zaklat ćemo tko za nama neće“, niti je „radikalni i Hajdukom opsjednuti“ odvjetnik bijesno odgovorio kako će „onoga dana kada bilo kojem djetetu poželi išta loše, poslati samog sebe u pičku materinu, uzeti uputnicu i zatvoriti se u Vrapče barem na pet godina“.
Hajduk Jugend
Što se mene tiče, zbog onoga što su učinili mom prijatelju Goranu i njegovoj ekipi, devastirajući jedan od najljepših navijačkih murala, iscrtavši im metu na čelu, trebalo bi ih svih zatvoriti barem pedesetpet godina. I to ne samo u Vrapče, bilo gdje. Anywhere Out of the World.
Zatvorio bih na neodređeno sve one koji, navodno, „brane svoju dicu“, a to rade huškajući ih da oni u drugoj i drugačijoj djeci vide neprijatelje broj 1. Sve one koji ne žele čuti zborski upjevano pozivanje na klanje, sve one koji na zgarištu stadionskih stolica nisu željeli vidjeti nacistički potpis i pečat tih istih koji su u svom osvetničkom pohodu oskvrnuli sliku posvećenu mom prijatelju Goranu i njegovoj ekipi, potpis i pečat – „Hajduk Jugend“!
Povijesni Cabaret
Zato me ne napušta bijes zbog mog prijatelja Gorana, iako je on vjerojatno u svojoj dobrohotnosti, već sve zaboravio i oprostio, zato sam smrknut i pripravan na otpor zbog tih i takvih koji ne žele čuti, ne žele vidjeti i ne žele reagirati, dok god netko ne zakuca i na njihova vrata. Ne vjerujem ni u povijest kao učiteljicu života, previše puta se, unatoč strahotama i apokalipsama, pokazala nespremnom i nedoraslom odgajati i obrazovati nenasilne generacije. I nekako mi se čini da je Ona, Povijest, nakon što se prvi put ukaže kao tragedija, daleko od bilo kakve farse, već se svaki sljedeći put prijeti ponoviti kao još veća tragedija!
Za razliku od mog prijatelja Gorana i Petog ansambla, povijest nas nije uspjela naučiti kako je najteže biti čovjek.
Ako oni koji se, nakon svega, prave ludim, ili su zaboravili, mi nismo da je i onaj put sve počelo s pjesmom i djecom:
No pasaran, lijepi moj Gorane!
Fotografije: Facebook Udruge za sindrom Down Rijeka 21
