Datumi kojima se obilježava rođenje ratova proizvoljni su i lažni, baš kao i ovaj aktualni, ukrajinski. Tko to može sa stopostotnom sigurnošću reći kada su počeli oni Veliki ratovi, svjetski, Prvi i Drugi, baš kao i zaustaviti štopericu u trenutku u kojem su završili? Baš taj dan, tih 24 sata, proizvoljno su odabrani po nekom događaju za pamćenje, a ne kao ishodišna točka iz koje je sve krenulo ili se okončalo.
O onim malim velikim vojevanjima, da se i ne govori. Možda bi, matematički i globalno, najpreciznije bilo zaključiti da su cijelo 20. i prva četvrtina 21. stoljeća ratna razdoblja in continuo, permanentni oružani sukob koji povremena razdoblja mira prekidaju samo u trenucima kada je potrebno pregrupirati snage, odmoriti ljudstvo i nadopuniti arsenale za nove sukobe. U stvari, mir nikada nije bio neka trajnija, a kamo li prirodna vremenska kategorija, mir stoga i nema množinu, ne postoje ovi mirovi, već samo pauze između pojedinih ratova. Zadrška na daljinskom upravljaču zbog odlaska na toalet ili kad zazvoni telefon kojom na trenutak odgađamo gledanje filma. Ratnog, naravno.
Tisuću života svaki dan
Ni u rat u Ukrajini nije drugačiji, povijest će, tek radi lakšeg pamćenja, njegov početak datirati na današnji dan, 24. veljače, iako je on začet znatno ranije, ne zna se ni točno kada, ni točno gdje, još manje tko su mu stvarni, biološki roditelji, a kamo li svi oni koji su mu kumovali. Ratovi ne slave svoje rođendane, to nije pristojno niti moralno, samo zato što smo licemjerni, jer je svakog od tih 365 dana izgubljeno barem tisuću života! Točan broj žrtava ovog (neću reći besmislenog, jer bitak jest svakog rata upravo u tome da ginu ljudi) ne znamo, vjerojatno nećemo nikada niti saznati, ali da li je to stotinu, petsto ili tisuću ubijenih i stradalih dnevno, sasvim je nebitno ako se skrušeno i ponizno držimo one biblijske kako je čovječanstvo nepotrebnim, nasilnim gubitkom bilo čijeg života nepovratno osakaćeno i oskvrnuto. Bez obzira na sve, procjena o do sada minimalno 250 tisuća mrtvih Ukrajinaca i Rusa, zastrašujuća je u svakom pogledu. O materijalnim štetama i uništenoj budućnosti nekom drugom prilikom.
Zato, ako već 24. veljače 2023. godine aproksimativno uzimamo kao prvi rođendan ovog rata, koji već odavno nije mali, s obzirom na posljedice, a historijski prijeti da nadmaši i ona dva Velika iz Novecenta, štoviše da postane Posljednji, dakle Majka svih ratova, onda danas, i ubuduće na ovaj dan, jedini pijetet zaslužuju žrtve. Oni kojima je upravo zbog rata oduzeto pravo glasa i mogućnost glasanja, oni nehumano pretvoreni u statističku činjenicu koja se dijeli samo na dvije stavke – izravne uniformirane i civilne žrtve, te „ostale gubitke“.
Abakus smrti
I ta je zbirna, štura tablica u stvari jedino pouzdano mjerilo kada govorimo o karakteru svakog, pa i Ukrajinskog rata. U njoj se ne specificiraju „naše“ i „njihove“ žrtve, u njoj nema rubrike „pobjednik“ i „poraženi“, nju ne zanima ni kako ni zašto je rat počeo, niti je iz nje vidljivo kako će i zašto rat završiti, te posmrtne brojke ne zanimaju nacionalnost, vjeroispovijest i službeni jezik, one naprosto mrtvozornički proglašavaju prestanak života i zbrajaju žrtve. Abakus smrti radi i na današnji rođendan.
Doduše, defekt te žrtvoslovne matematike je perfekt, odnosno aorist, prošlo svršeno vrijeme, jer najveće žrtve svakog rata su oni koji su još uvijek prezentni! Oni koji su još uvijek prisutni i čiji je jedini smisao života da izbjegnu Excel mrtvačnicu, da ne postanu kolektivna brojka već ostanu slova vlastitog imena i prezimena. To je ono što je zajedničko i napadaču i napadnutom, to je ono što će poželjeti i jedni i drugi i danas, na službeno proglašenu godišnjicu početka rata, dok vođe koji su ih u tu klaonicu poslali, svatko na svoj način, budu šampanjcem slavili svoju pobjedu.
Ti neprijatelji koji se gledaju preko nišana imaju za divno čuda jedan jedini, zajednički cilj, svakog dana kada otvore oči i naciljaju jedni druge, ostati i opstati tih 24 sata kao statistička greška. Danas je svetkovina gluhih vladara i karmine nijemih žrtava. Moloh je sretan, sit i napijen.
Idolopoklonstvo je primarni grijeh iz kojeg proizlaze svi ostali grijesi. Idoli nas kušaju da postanemo Bog. Zahtijevaju žrtvu drugih u ludoj potrazi za bogatstvom, slavom ili moći. Ali idol uvijek završava tako što zahtijeva samožrtvovanje, ostavljajući nas da nestanemo na krvlju natopljenim oltarima koje smo podigli za druge.
(https://scheerpost.com/2023/02/19/chris-hedges-rage-against-the-war-machine-speech/)
Vrata od utrobe
Pred vratima od utrobe novodobne verzije kaananskog idola Moloha nema mjesta za mirotvorce i mirotvorstvo. Svako zazivanje mira imperatori Carstva proglašavaju izdajom, svaki pacifizam njihove dvorske lude filozofski tumače kao fašizam, svaki glas koji poziva na „momentalni prekid vatre“ tumači se se kao „mračna strana neutralnosti“. Moramo biti na pravoj strani povijesti, trbuhozbore lutke na koncu, dok nas oni koji njima upravljaju i nama manipuliraju uvjeravaju kako je jedino eskalacija rat garantira sigurnost i vodi njegovom okončanju.
Iako je svakome sa zrnom soli u glavi jasno da ovaj Ukrajinski rat može završiti samo na dva načina. Prvi je da Zemlja postane slobodnolebdeći radioaktivni kamen u Svemiru. U tom slučaju nikoga neće biti da mu bude bitno tko je glavni krivac za smak svijeta, baš kao što nije bitno proizvodi li stablo koje pada zvuk u šumi u kojoj nema nikoga tko bi to mogao čuti. Drugi je dogovor zaraćenih i zainteresiranih strana. Dakle, na današnji Molohov rođendan jedino relevantno pitanje je koliko će ljudi još morati poginuti prije nego li se sjedne za pregovarački stol. Naravno, uz pretpostavku da će u doglednoj budućnosti taj i takav stol još uvijek postojati.
Ana Politkovskaja
Zato za mene 24. veljače nije pravi datum za inicijaciju početka agresije na Ukrajinu. Iz razumnih razloga predlažem 7. listopada za datum rođenja ovog, možda i posljednjeg rata na kugli zemaljskoj. Tog dana je prije nešto više od 16 godina ispred svog stana u središtu Moskve, usred bijelog dana, ubijena novinarka Ana Politkovskaja. Vraćala se iz kupovine, u autu ju je čekala kćer da se vrati po preostale vrećice s namirnice, kada je ubojica u nju ispred lifta ispalio četiri metka. Imala je 48 godina, kraj njezinog tijela pronađen je pištolj marke Makarov iz kojeg nije pucano, pa će oni koji nešto znaju o povijesti likvidacija KGB-a u tome prepoznati ubojstvo s potpisom.
Ana Politkovskaja nije bila samo hrabra novinarka koja se u potrazi za istinom nije obazirala na učestale prijetnje smrću i pokušaj trovanja koji je preživjela popivši otrovani čaj u zrakoplovu. Ona je bila i autorica mnogih tekstova i nekih knjiga, poput „Putinske Rusije“ koja 2003. u engleskom prijevodu objavljena i u Londonu, a 2008. godine i u Hrvatskoj. Sve što je znala o Putinu, a znala je mnogo, Ana Politkovskaja je napisala u svojim tekstovima razotkrivši njegove zločine, njegovu mašineriju smrti, njegovu moralnu izopačenost.
Hitler ili poslovni partner
Tada to nije bilo bitno onima koji danas Putina nazivaju Hitlerom, tada je ruski predsjednik bio poželjan poslovni partner koji je Zapad opskrbljivao jeftinim energentima na kojima su se bogatile velike europske države poput Njemačke, koja će sada, dvadeset godina kasnije, upomoć jadnom ukrajinskom narodu poslati svoje umalo rashodovane tenkove. Glas Ane Politkovskaje tada je bio glas vapijuće u pustinji, glas proroka koji je počinio smrtni grijeh vičući „car je gol“, baš kao što je to na isti način, s istim motivima činio jedan drugi novinar, Julian Assange, koji je razotkrio zločinačku narav i moralnu izopačenost ove druge mašinerije smrti koja se pravi kako rat u Ukrajini financira iz demokratskih i humanitarnih uvjerenja, a ne zbog vlastite materijalne koristi. I koja Assangea ubija usporenom egzekucijom u strogo čuvanom zatvoru za teroriste Belmarsh u Londonu.
Ja uopće nisam politički borac, pisala je Ana Politkovskaja u jednom od svojih posljednjih tekstova. Pa zar sam činila podle stvari? Samo sam pisala o onome čemu sam svjedočila. I ništa više. Namjerno ne pišem o svim ostalim „divotama“ puta koji sam izabrala. O trovanju. O zadržavanjima. O prijetnjama u pismima i na internetu. O obećanjima preko telefona da će me ubiti. Mislim da su sve to sitnice. Glavno je imati priliku činiti bitnu stvar. Opisivati život, svakodnevno u redakciji primati ljude koji nemaju više kuda poći sa svojim nevoljama; vlast ih je napustila, to što im se dogodilo ne uklapa se u ideološku koncepciju Kremlja i zato se priče o njihovim nevoljama ne mogu praktički nigdje pojaviti, niti u jednom mediju, osim u našim novinama koje se zovu „Novaja gazeta.“
Zbog Ane Politkovskaje i desetine drugih kolega koji su svojim životima platili svoju novinarsku dosljednost „Novaja gazeta“ i njezin glavni urednik Dmitrij Muratov nagrađeni su 2021. godine Nobelovom nagradom za mir. Zato bi i početak ovog rata trebalo obilježavati 7. listopada na dan kada je 2006. godine u Moskvi ubijena Ana Politkovskaja koja ga je među prvima i predvidjela.
I na dan kada je 7. listopada 1952. godine u Sankt Peterbugu rođen Vladimir Vladimirovič Putin. Ipak je ovo danas, 24. veljače 2023. godine, Molohov rođendan.
