Osobno me je za sudjelovanje na ovom skupu privukao upravo HTV svojim izvještavanjem s nedavne sjednice saborskog Odbora za medije odnosno kadar srditog lica resorne nam ministrice Nine Obuljen-Koržinek dok riga vatru ljuta što se uopće raspravlja o cenzuri na HRT-u! Jer, „nitko nije pravomoćno osuđen za cenzuru“, argumentira ona po onoj njoj rodnoj, „sa svima lijepo, ni sa kim iskreno“, okrećući pilu naopako proglasivši sve to „političkim nasrtajem na HRT u režiji udružene oporbe“.

I, da, zna Ministrica, iznesene tvrdnje da je na „sudu potvrđena cenzura“ neovisni fact–checker definirao bi kao lažnu vijest.

Pazi kako pišeš

Podsjetio bih samo da je saborski Odbor zasjedao nakon što su HTV napustila dvojica možda i ponajboljih vanjskopolitičkih novinara, Dragan Nikolić i Marko Stričević, a upravo su njih dvojica i javno svjedočili kako su im s programa skinuti dokumentarni film odnosno odbijen komentar. Znakovito, u oba slučaja se radilo o prilozima koji su tematizirali današnju medijsku globalnu top temu, Rusiju i Ukrajinu, samo gospodarima Prisavlja stavovi njihovih novinara u tom trenutku nisu odgovarali!

Prvi slučaj cenzure i oko vanjskopolitičkog sadržaja nakon dolaska još uvijek aktualne uredničke postave u IMS-u dogodio se na HTV-u u proljeće 2016. godine, kad je iz emitiranja u prime timeu na HTV1 skinut moj dokumentarac „Ruski zid“, a emitiran na slabo gledanom HTV4, što dovoljno govori o degradaciji i cenzuri. Snimao sam ga s kolegom Drakslerom u Rusiji tijekom dvije godine. Bila je riječ o uvelike ekskluzivnom materijalu s vrhunskim sugovornicima. Tada su mi neki od danas glavnih poklisara slobodne Ukrajine predbacili da je u dokumentarcu premalo zastupljen stav Kremlja! To su ti prisavski komesari, koji zrcale sliku znatnog dijela hrvatskog novinarstva danas, rekao je Dragan Nikolić u intervjuu za portal Istra24 nakon što je poslije 30 godina rada na HRT-u dao otkaz.

Nisu oni jedini, Slađana Bukovac, također bivša novinarka HTV-a, otkrila je kako je funkcionirala cenzura na HTV-u i kako joj je preko lokalne urednice Damir Smrtić slao razne poruke i upozorenja „odozgo“ da pazi kako piše, a koje su joj saopćavane uvijek u četiri oka, bez ikakvog pisanog traga i priopćenja. Kad ga je nazvala da imenuje to „odozgo“, odgovorio je da za to nije ovlašten.

Presude o cenzuri

A propos lažnih vijesti, predsjednik HND-a Hrvoje Zovko ocijenio je nevjerojatnim da se ignoriraju tri presude hrvatskih sudova, među kojima je i presuda u slučaju koji je HRT protiv njega pokrenuo zbog izjava o cenzuri na HRT-u, koju je javna radiotelevizija pravomoćno izgubila. Valja, radi ministrice i neovisnih fact–checkera, ponoviti barem dio presude:

Sud je izjave svjedoka i tuženika ocijenio kao neposredno uvjerljive i iskrene te je na temelju njih utvrdio da su radna atmosfera i okruženje kod tužiteljice (HRT, op. a.) u razdoblju koje je trajalo dulje vrijeme i prethodilo spornim izjavama tuženika, bilo takvo da je kod većeg broja osoba moglo uputiti na zaključak o postojanju određenog stupnja ograničenja zaposlenika u izražavanju i razmjeni mišljenja i ideja.“

Ne, „nitko nije pravomoćno osuđen za cenzuru“, kako kaže ministrica, koja se busa u prsa kako se „godinama zalagala za neovisnost HRT-a i branila novinare i urednike od političkih pritisaka“, a navodno to želi i danas, ali je cenzura na HRT-u sudski ustanovljena, obrazložena i pravomoćno presuđena! I, da, zašto su onda Nikolić, Stričević, Bukovac i mnogi drugi vrsni novinari i urednici otišli s HRT-a, a da ih se ministrica nije ni sjetila, a kamo li obranila njihovo pravo na vlastito mišljenje?

Medijski fosili

I ovaj vječni šlagvort za rasprave koje na ovu temu vodimo ne prvi put, kako je „profesionalni javni medijski servis temelj demokratskog društva“, čine mi se nekim romantičnim medijskim fosilnim ostatkom, koji se na površini pojavi svako toliko, nakon rijetkih erupcija svijesti o potrebi da se o slobodama raspravlja, baš kao i o retoričkom pitanju iz poziva za ovaj naš sastanak: „A gdje je HRT danas?“

Po udžbeničkim definicijama medijskih sloboda i demokratske kontrole vlasti, HRT je danas nigdje, to jest u rukama političkih moćnika kojima je „javni servis“  postao poslušni „propagandni servis“, i kao takav jedna od bitnijih poluga održanja na vlasti. I oni novinari i urednici koji na HRT-u dobro znaju što im je činiti kako bi se uklopili u takav model vladavine, uistinu mogu računati na zaštitu Ministrice koja će ih zdušno braniti „od političkih nasrtaja udružene oporbe“, baš kao i njezin nadređeni Premijer.

Trčanje upomoć pobjednicima

I, da se ne varamo, nije HRT jedini, ali svakako je najvažniji servis servilnosti vlasti, no i komercijalne televizije i gotovo svi elektronski mediji u privatnom vlasništvu počeli su trčati upomoć pobjednicima i sve se manje razlikuju u svom sluganskom novinarskom pristupu od ovog državnog.  Bojim se da više nikada na našim malim ekranima nećemo vidjeti sliku poput one kada se predsjednica Kolinda Grabar–Kitarović otima za mikrofon s kolegom Hrvojem Krešićem.

(https://n1info.hr/vijesti/a345102-predsjednica-nasem-reporteru-zgrabila-mikrofon/)

Druga slika koja me dovela ovdje da podijelim svoju mučninu s vama bila je ona proslave 80 obljetnice „Slobodne Dalmacije“ koja nije imala nikakve veze s tom, nekada u svakom pogledu najboljom novinom. A još manje s datumom njezinog rođenja za Velikog rata 1943. u partizanskoj pojati na Mosoru, što je već odavno ta režimska Kutlača, srameći se antifašizma koji ju je porodio, izbrisala iz svoje crvene glave.

Hanza HDZ

To što se dogodilo u Splitu tog dana nije bilo vjenčanje, jer „Slobodna“ je već odavno otišla pod skute HDZ–a, već, prije bi se moglo reći, obnova zavjeta, u kojoj je padre padrone za dotu dobio cijelu jednu izdavačku kuću! Nije ni čudno što se Andrej Plenković za takvu darovnicu potrudio dovesti 11 ministara, partijsku elitu, državni i lokalni politbiro, te u slavljeničkom raspoloženju, zbog stečenoga medijskog plijena, najavio donošenje novog Zakona o medijima koji priprema, tko drugi nego resorna ministrica Nina Obuljen–Koržinek!

Stoga kao država podupiremo neovisnost medija i njihovu financijsku održivost i tako jačamo ono što je najvažnije, a to je hrvatska demokracija, istaknuo je premijer, te najavio novu ulogu Vijeća za elektroničke medije i fact–checkera u provođenju tog cilja: „To će označiti iskorak nakon dvadesetak godina postojećeg Zakona o medijima i razmišljamo i o novim ovlastima Vijeća za elektroničke medije, razmišljamo o poštovanju profesionalizma u novinarstvu te kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti i o kriterijima za provjeravanje podataka i istinitosti informacija“.

Posmrtni marš

I te dvije slike, te dvije najave ministrice kulture i medija i nadređenog joj premijera, to što su oni izgovorili, kako definiraju cenzuru i što to za njih znači sloboda misli i govora, kako misle „podupirati neovisnost medija“ novim zakonom i novim ovlastima VEM–a, to je ono što nas treba duboko zabrinjavati, plašiti i što traži hitnu akciju i angažman ne samo naše cehovske organizacije HND-a i sindikalne SNH–a, već svih slobodnomislećih ljudi. Gdje je HRT danas, tu bi po Plenkovićevim ZNA SE kriterijima trebali biti i sve ostali koji se još nisu postrojili na raport kao što su to učinili vlasnici medijske kuće koji su došli u posjed nekada slavne novine u čijem imenu SLOBODA odjekuje poput posmrtnog marša, baš kao što joj crvena boja pristaje poput flora

Nikad i nigdje u Hrvatskoj nije do te mjere otvoreno, doslovno, i bez trunke makar manekenskog susprezanja pokazao tko im je gazda i koga treba pitati gdje se veže konj, ispisala je epitaf na grobu novine u kojoj je nekada i sama radila kolegica Sanja Modrić na Telegramu.

Smrt novinarstva

To što Plenković i resorna ministrica ne uvažavaju niti jedan argument, ne prihvaćaju niti jedan prijedlog, niti jedno rješenje koje  HND i SNH kao jedine reprezentativne organizacije koje u Hrvatskoj okupljaju novinare i predstavljaju struku već godinama javno i sustavno iznose kako bi novinarstvo zaista postalo javno dobro, to što je za njih ideal novinarstva ono što se već godinama zbiva na HRT-u kojim komandiraju njihovi poslušnici, a jedan od tih i takvih, Kazimir Bačić, upravo je optužen za mito i korupciju, to što novim zakonom žele i preostale rijetke nezauzdane konje privezati tamo gdje su to oni kao gazde odredili, to što će dati nove ovlasti VEM-u kojim ionako komandiraju njihovi ideološki sljedbenici i propagandisti čije usluge debelo plaćaju, to što će ti isti uz blagoslov premijera i ministrice graditi mrežu fact-checkera za uspostavu provjere činjeničnih točnosti svesrdno izbjegavajući istinu u medijskom prostoru i bezrezervno potvrditi kao „fake news“ ono što Nina Obuljen-Koržinek već sada zna, dakle da ne postoji sudski potvrđena cenzura na HRT–u, to što će tih 45 milijuna kuna iz EU fondova putem Nacionalnog plana oporavka i otpornosti  ona i Plenković usmjeriti upravo onima koji će graditi „hrvatsku demokraciju“ onako kako odgovara ZNA SE kome, to je to što će zabiti i posljednji čavao u lijes ne samo slobodnog novinarstva već i slobode mišljenja u koje smo vjerovali i kakve smo  poznavali.

Stoga i tema ove naše rasprave „HRT kakav trebamo (a kakav imamo)“ nije dilema već tautologija. Da bi se nešto uistinu promijenilo u skladu s definicijom „javni medijski servis mora biti u službi javnosti, a ne politike“, Kartagu naprosto treba razoriti.

I to ne samo ovu Prisavsku, već i onu Jarunsku. Barakašku.