Odnos očeva i sinova složen je u svakom pogledu, za takva pitanja nezaobilazni Sigmund Freud nije se mogao sjetiti niti jedne jače potrebe u djetinjstvu od sigurnosti koju pruža otac. Budući da se ovdje radi o hrvatskim očevima i sinovima, nije na odmet prisjetiti se što o tome kaže Gordana Benat na „portalu za škole“ – škole.hr podržanom od Ministarstva znanosti i obrazovanja:
– Pravi očinski odnos prema sinu zapravo se uglavnom sastoji od vrlo jednostavnih stvari. Većina dječaka voli biti tjelesno aktivna i voli se zabavljati sa svojim očevima. Vole grliti svoje očeve i hrvati se s njima. Dječaci vole pratiti očeve u pustolovinama i doživljajima u velikom, širokom svijetu, sve dok se osjećaju sigurnima jer je tata tako velik i jak. Vole kad ih poučavate u svemu i svačemu. Ako se ne razumijete u pecanje i ručnu izradu raznih predmeta, ako ne znate popravljati bicikle ili računala i slično, možete učiti zajedno. Važno je pokušati i potruditi se.“
I tata bi, sine!
Možda se ovih preporuka držao i professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu i komunikolog Mario Plenković kada je, angažirajući još četvero kolega, odlučio objaviti znanstveni rad o medijskom praćenju rada Vlade RH na čijem je čelu njegov nasljednik Andrej. Da pokaže sinu koliko je tata velik i jak, Mario se uhvatio u časopisu Media, Culture and Public Relations, u kojem je glavom i bradom upravo on glavni i odgovorni urednik, analizirati kako su hrvatski tiskani mediji pisali o Vladi RH od početka siječnja do početka veljače ove, 2021. godine. O tom znanstvenom radu, koji je nepravedno prošao prilično nezapaženo u hrvatskoj javnosti, iscrpno i detaljno je sve napisala Dora Kršul na portalu telegram.hr (https://www.telegram.hr/politika-kriminal/plenkovicev-tata-objavio-znanstveni-rad-u-kojem-proziva-medije-koji-ne-pisu-lijepo-u-vladi-njegovog-sina-nadrealno-je/).
Uglavnom, kako ne bi iznevjerio sinovljeva frojdovska očekivanja, Mario Plenković se kao glavni autor očekivano postavio zaštitnički zaključivši nakon analize 40 hrvatskih tiskanih medija i 296 novinskih sadržaja kako analizirane tiskovine publiciraju 23,55 posto negativnih i pristranih sadržaja o Vladi RH, pozitivno je orijentirano 35,54 posto dok ih je 40,91 posto neutralno intonirano. Umjesto pecanja i popravljanja bicikla, tata Mario je svom sinu Andreju pokazao kako negativnim medijskim sadržajima o Vladi prednjače Hrvatski tjednik, Novosti, 24 Express (sic! – valjda konglomerat 24sata i tjednika Express!?), Nacional, 7 Dnevno i Lider koje znanstveni tim s Plenkovićem seniorom klasificira kao „ekstremno iracionalno negativistički print-medijski sadržaj“ eksplicitno zaključivši kako te tiskovine „s aspekta izražajne medijske retorike, obrade i eksplikacije informacija ne vode boljitku i razvoju građana Hrvatske“.
Otkud N1 među novinama?
Na stranu sada „znanstvena metodologija“ kojom se tata koristi da zaštiti sinčića, ali se moramo zapitati kako je to u analizu tiskanih medija upala televizija N1, s kojom premijer Andrej rado verbalno ratuje uz optužbe da joj glavni urednik sjedi u Luxembourgu. U svom znanstvenom radu komunikolog Mario profesorski zaključuje kako se radi o kabelskom kanalu „izrazito niskog postotka gledanosti od 1,04 posto“ na kojem „male autorske skupine“ simultano i „negativno strateški“ djeluju. Neodoljivo vonja na hibridni rat i podsjeća na crnog labuda, ali sve o tome je, kao što rekoh, rekla kolegica Dora Kršul. Mi se vratimo malo u prošlost i prisjetimo kako je mali Andrej pratio u stopu ocu Marija u njegovim pustolovinama i doživljajima u velikom, širokom svijetu pogotovo ovom svekolike hrvatske znanstvene misli, još od srednjoškolskih dana.
Nosioci funkcije informiranja
Tamo negdje u veljači 2017. godine portal Indeks je, slijedeći obrazovni put novog predsjednika HDZ-a i hrvatske Vlade, koji je istražio portal Srednja.hr, došao do maturalnog rada Andreja Plenkovića „Sredstva masovne komunikacije“ tiskanog 1989. godine kao knjižica u izdanju „Poslovne zajednice grafičkih i srodnih organizacija udruženog rada Jugoslavije“, gdje u nekoj vrsti predgovora stoji: „Ova knjiga namijenjena je nosiocima funkcije informiranja u grafičkim radnim organizacijama udruženim u Poslovnu zajednicu „Grafoimpex“ za stručno osposobljavanje, kao i svim radnim ljudima kojima je samoupravljanje i društveno komuniciranje primarna zadaća.“
Budući da u tamnici naroda Jugoslaviji pošteni Hrvat nije smio pjevati domoljubne pjesme, kako to kaže još jedan socijalistički gojenac i oca svojega sin, Plenkovićev ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, a kamo li kao maturant izdavati knjige, ovaj će predgovor biti nepresušni izvor inspiracije predsjedniku RH Zoranu Milanoviću u njegovom trač serijalu o liku i djelu Andreja Plenkovića. Nama novinarima kojima Plenković kao premijer neprestano maše prstom pred nosom, udara ritam po mikrofonima i osvetoljubivo prijeti, zanimljivije je vidjeti kako je to sin sveučilišnog profesora Marija, tada u punoj snazi i ekstazi, daleko od emeritusnog klimaksa, vidio medije i njihovu ulogu u društvu: „…treba potpuno demokratizirati sadašnje redakcije i omogućiti svim građanima da govore drugima (kada imaju što vrijedno saopćiti). Počeci toga novinarskog preobražaja su kontakt emisije na radiju i televiziji, rubrike pisama građana u novinama itd., ali se na tome ne smijemo zaustaviti, nego zaista transformirati novine, radio i televiziju u tribine na kojima i putem kojih (kao putem telefona) građani mogu međusobno razgovarati svi, sa svima, o svemu, argumentirano i odgovorno. To je aksiom samoupravne transformacije novinarstva i sadašnje zatvorene politike redakcija i medija.“ (Plenković, str. 17.)
Autor dalje navodi kako su svi oblici javnog komuniciranja do sada (novine, radio, televizija) jednosmjerni, ali da računala, kabelska televizija i drugi novi sustavi omogućavaju dvosmjerno komuniciranje, to jest otvara se mogućnost da se „putem najnovijih sistema elektroničkog komuniciranja počne na daljine prenositi i dijalog.“
Što bismo dakle mogli zaključiti komparativnom analizom onoga što o hrvatskim medijima piše otac danas i onoga što je pisao sin maturant prije 32 godine? Ne morate se razumjeti u pecanje i znati popravljati bicikle da bi konkluzija iz premisa Marija i Andreja Plenkovića glasila kako su mediji nekada u Jugoslaviji bili znatno kvalitetniji, društveno odgovorniji i pošteniji, samo im je korak nedostajao do potpune demokratizacije, što je bilo potpuno jasno i jednom maturantu. No, kako to da Rubikon nije prijeđen, što se to dogodilo da su se u medijima nakotile „male autorske skupine“ koje „negativno strateški djeluju“ i „ne vode boljitku i razvoju građana Hrvatske“? Tko je to uzeo medije i novinare posljednja tri desetljeća pod svoje, tko je taj koji je jednu profesiju srozao na tako niske grane da je praktički postala prijetnja hrvatskim građanima zaustavivši njihovu evoluciju? Ako biološki otac Mario u svom znanstvenom traganju na to ključno pitanje ne nudi odgovore, možda bismo ih trebali potražiti kod političkog i duhovnog oca Andreja Plenkovića, čiji je hadezeovski tron i prigrabio, Franje Tuđmana?
Zoon logon echon
Svatko kome je razum izvor spoznaje i osnova njegove logičke vrijednosti, uostalom čovjek je biće kojemu pripada logos, zoon logon echon, zna odgovor na postavljeno pitanje. Tako i Plenković mlađi u svome maturalnom radu „Sredstva masovne komunikacije“ spominje definiciju čovjeka kao komunikativnog bića koju detaljnije obrazlaže i njegov otac, sveučilišni profesor i komunikolog Mario u knjizi „Teorija i praksa suvremenog novinarstva“ i koju je, gle čuda, dvije godine ranije, 1987. objavio isti izdavač, „Grafoimpex“! I zaključnu je tezu o tome kako treba napustiti stari model komuniciranja, koji ide od elite preko medija do građana, i zamijeniti ga novim, dvosmjernim komuniciranjem, Andrej Plenković preuzeo od oca. Kao izvor literature naveo je Umberta Eca, Edvarda Kardelja, Marshalla McLuhana, pa čak i Miroslava Tuđmana, ali nije Marija Plenkovića!
Citirao je u svom maturalnom radu, koji je potom objavljen i kao knjiga, misli iz Kardeljevih „Pravaca razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja“, i to one kojima se koristio i njegov otac Mario Plenković u svome djelu „Teorija i praksa suvremenog novinarstva“. Rekosmo još na početku, odnos očeva i sinova složen je u svakome pogledu, nekim nasljednicima roditelj u baštinu ostavi ručni sat, životni dnevnik ili polovni automobil, nekima znanstveni rad i frojdovsku sigurnost do groba. I zato cijelu priču možemo samo zaključiti na jedan jedini logični način, onako kako ona to zaslužuje „s aspekta izražajne medijske retorike, obrade i eksplikacije informacija“ kako bi vodila „boljitku i razvoju građana Hrvatske“, kao što je svojedobno vizionarski predlagao Predrag Lucić:
– Ako su djela oca i sina Plenkovića – „Sredstva masovne komunikacije“ i „Teorija i praksa suvremenog novinarstva“ – u kojima se koriste isti citati objavljena kod istog nakladnika, zar ministar znanosti i obrazovanja u tome ne uočava izvjesna, da tako kažemo, srodstva masovne komunikacije? I ne bi li to bio sjajan naslov za zajedničku knjigu – Andrej i Mario Plenković: „Srodstva masovne komunikacije“, naklada „Grafoimpex“, Zagreb, godine…
Četverored
Da je to srodstvo masovne komunikacije Andreja i Marija Plenkovića započeto četveroručnim prebiranjem po fugama i tokatama socijalističkog samoupravljanja Edvarda Kardelja ipak puno više od znanstvenog rada upitne metodologije, svjedoči i vijest kako će uskoro i HT izbaciti iz svoje ponude i emitiranja na Max TV N1 Televiziju, baš kao što je to već učinio i operater A1, što znači da će ova news televizija koja dominira domaćim tržištem postati gotovo nedostupna hrvatskim gledateljima.
Sada je jasna funkcija i smisao znanstvenog rada Marija Plenkovića inkorporiranog u teoriju Sigmunda Freuda o očevima i sinovima. Professor emeritus Borasovog Sveučilišta svrstavanjem jedne televizije, N1, u kontekst ekstremno iracionalno negativističkih print-medijskih sadržaja, izveo je topničko-tenkovsku pripremu i očistio teren kako bi, uz malu pomoć HT-a, likvidirao neprijatelja koji prijeti njegovom sinu i na taj način pružio sinu sigurnost koja se očekuje od očeve zaštitničke sjena. Istodobno, premijeru Plenkoviću omogućeno je da u praksi provede ono što je još kao maturant Andrej sanjao, da ostvari svoju viziju preobražaja novina i potpune demokratizacije redakcija te samoupravno transformira medije tako da glancaju spomenik koji sam sebi podiže.
Tako bi teorijski ideal oca i sina od ukoričenog „Srodstva masovne komunikacije“ prerastao u praktična sredstva masovne eliminacije na zadovoljstvo njihovog mentora Edvarda Kardelja, te bi Andrej i Mario Plenković svakako zaslužili svojim znanstveno-istraživačkim i praktičnim radom priznanje, ako ne i nagradu, za povratak dijalektičkog materijalizma u Hrvatsku.
Uostalom, važno je bilo pokušati i potruditi se.
