Zašto je Julian Assange opasniji za Joea Bidena i od Vladimira Putina i od Xia Jinpinga?
Zato što je američki predsjednik uvjeren u svoju vojnu nadmoć nad Rusijom i Kinom koje je, uostalom, gotovo u potpunosti okružio NATO-om s europske strane, odnosno vlastitim vojnim bazama i teritorijem savezničkih država koje mu bezrezervno sluganski stoje na raspolaganju, poput Australije, Japana, Južne Koreje, Filipina, Tajvana… Da ne govorimo o nosačima aviona, nuklearnim podmornicama, satelitima, svemirskoj tehnologiji, a možda i o arsenalu NLO letjelica, o čemu se upravo ekskluzivno raspravlja u Americi.
Nuklearni rat
Što se tiče oružja i financiranja rata, teško da se netko može suprotstaviti, nositi i nadmašiti državu koja je upravo usvojila proračun od 886 milijardi dolara za nacionalnu obranu u 2024. godini, a toliko će ukupno za istu namjenu izdvojiti devet sljedećih država na top 10 listi najmoćnijih vojnih sila svijeta, uključujući Rusiju, Kinu, Indiju, Francusku… Iako se smatra da Rusija brojčano ima nešto više nuklearnih bojevih glava, američke su bolje raspoređene, pa je licemjerno sada upirati prstom u Bjelorusiju u kojoj je nedavno razmješteno nešto ruskih taktičkih nuklearnih bombi kada se barem stotinu takvih američkih već odavno nalazi u šest vojnih baza u Belgiji, Nizozemskoj, Italiji i Turskoj.
Štoviše, piloti 14 nenuklearnih članica NATO-a svake godine se na zajedničkoj vježbi u Europi obučavaju dva tjedna u operaciji „Steadest Noon“ čiji je jedini cilj i zadatak vođenje nuklearnog rata protiv Rusije bombardiranjem iz zraka.
San o unipolarnom svijetu
Stoga, koliko god to izgledalo suludo na prvi pogled, jedino Assange na slobodi može ugroziti Bidenov i američki san vladajućeg militarno–industrijskog kompleksa o unipolarnom svijetu kojim će vladati Carstvo s tronom u Washingtonu. Ne, nije izgledom i spremom Julian Assange nikakav Rambo ili, još bolje, Terminator, pa da, sam protiv svih, utjera strah u kosti i uzvrati udarac Imperiji koja ga je zatočila u samicu Belmarsha. Likom, barem onim poznatim prije utamničenja, on više podsjeća na mađioničara, iluzionista, ali sigurno nije vlasnik čarobnog štapića kojim bi mogao jednim potezom svo smrtonosno oružje ovog svijeta pretvoriti u čokoladne bombone i tenkove od marcipana.
Ono što Juliana Assangea čini toliko opasnim za Joea Bidena koji ga drži državnim neprijateljem broj jedan, njegova je vjera u istinu kao vrhunsku moć koja pripada svakom pojedincu! Jedina zapovijed koju nam Assange prenosi je ta da moramo početi živjeti s istinom, jer „istina je jedini način da bilo gdje stignemo“.
Kolateralni profit
Oprostili bi ratni zločinci Assangeu sve klasificirane dokumente što mu ih je 2010. godine dostavila zviždačica američke vojske Chelsea Manning, a koje je svojedobno WikiLeaks objavio šokiravši javnost. Prešli bi oni i preko onog, po Bijelu kuću najpogubnijeg videa Kolateralno ubojstvo, neoborivog dokaza hladnokrvnog ubijanja civila gdje god je Uncle Sam nasilno odlučio uvoditi demokraciju po svojoj mjeri. Baš kao što su to sveli pod nestašluke i oprostili globalnim mainstream medijima koji su u to doba oduševljeno, na zadovoljstvo svoje publike, prenosili ta senzacionalna otkrića kiteći se novinarskom slavom i kolateralnim kapitalnim profitom.
No, The New York Times i The Guardian, baš kao i Der Spiegel, Le Monde i El Pais, u međuvremenu su od predvodnika profesionalnog i slobodarskog novinarstva postali servilni i poslušni propagandni kotačići za podmazivanje ratnog stroja. Ne samo što su se distancirali od Juliana Assangea, kojeg su nekada oblijetali i koristili kao izvor informacija za svoje medijsko korito, reagiravši na njegov zvjerski progon, dehumaniziranje i razapinjanje tek nemuštim pisamcem od dvadesetak rečenica, umjesto da budu predvodnici kampanje za njegovo oslobađanje, već su postali možda i najubojitija uniformirana postrojba pod komandom onih istih gospodara rata koje je Assange prokazao kao ratne zločince, mučitelje, silovatelje i Zlo kao takvo!
To je fašizam
Ti isti koji su klečali pred Assangeom i molili ga za ekskluzivne sadržaje, najprije su pristali nadgledati u podrumima The Guardiana fizičko uništavanje hard diskova kutnim brusilicama, čekićima i bušilicama na kojima su bili pohranjeni dokumenti koje im je, riskirajući vlastitu slobodu pa i život, proslijedio još jedan zviždač zgrožen onim što je otkrio na svom radnom mjestu u američkoj obavještajnoj zajednici, Edward Snowden, da bi sada postali sastavni dio cenzorskog mehanizma D–Notice koji zajedno s dužnosnicima tajnih službi raspravljaju i „preporučuju“ što to novinari smiju, a što ne smiju objaviti javnosti „u ime nacionalne sigurnosti“!?
A kada vam netko drugi govori što je to u vašem interesu, a što nije, i vi ga slijepo slušate, to je fašizam.
Probuđeni zviždači
I u tome se krije taj suštinski razlog zašto Assange ne smije biti slobodan! Zato što on nikada ne bi pristao na takvu izdaju, ne samo novinarstva kao profesije, već i vlastitog ljudskog dostojanstva da bude dio propagandnog stroja moćnih zlostavljača koji u ovom trenutku Zemlji prijete nuklearnom katastrofom! Julian Assange najveći je novinar i urednik 21. stoljeća upravo zato što se suprotstavio onima koji su lagali o Vijetnamu, pa su lagali o Iraku, da bi potom lagali o Afganistanu, a sada lažu i o Ukrajini!
Jer, njegova bi sloboda mogla biti motiv nekim novim zviždačima probuđene svijesti i savjesti da otkriju javnosti tajne dokumente koji svjedoče o svim aspektima istine o ratu u Ukrajini i dostave ih WikiLeaksu, zgroženi, baš kao Manning ili Snowden, onime što u njima piše.
Državna cenzura
Zato, kaže jedan od najdosljednijih kolega i branitelja Juliana Assangea, Chris Hedges, „američka vlada, posebno vojska i agencije kao što su CIA, FBI, NSA i Domovinska sigurnost, nemaju namjeru stati s Julianom kojem prijeti 175 godina zatvora, već ugrađuju mehanizme drakonske državne cenzure kako bi izgradili distopijski korporativni totalitarizam“. S druge strane, Assange je heroj mnogim novinarima i piscima u južnoj Aziji, o čemu svjedoči Shehan Karunatilaka, prošlogodišnji dobitnik Bookerove nagrade iz Šri Lanke, uzor svim onim intelektualcima u čijim je državama novinarstvo tradicionalno kriminalizirano.
I njima su sada oči uprte na Zapad da vide kako će se ovaj slučaj procesuirati i kako će završiti, jer samo Assangeovo oslobađanje može i kod njih pobuditi nadu da je sloboda govora moguća i u njihovom autokratskom okruženju.
Assange Razapeti
Zato je puštanje iz zatvora i prestanak kaznenog progona Juliana Assangea ne samo globalno bitno već i povijesno presudno za čovječanstvo u kojem, bude li on izručen, više neće biti mjesta za slobodnog pojedinca, za njegovo pravo na istinite informacije, a bez toga nema ni slobodnog društva. Na koncu, Assangeov model novinarstva, novinarstva koje mora biti provjerljivo, dakle dokazivo, dokumentirano, nije samo revolucionaran u svom znanstvenom pristupu toj profesiji, već se radi o revoluciji kao takvoj u filozofskom, sociološkom, politološkom i svakom drugom promišljanju ljudskih prava i sloboda u cjelini. Niti jedna vlada nema pravo tajiti zločine, niti ih činiti u naše ime!
Svođenje novinarstva i pristajanje novinara da budu puki propagandisti vraća nas na ono o čemu je još Aldous Huxley govorio između dva svjetska rata koja su obilježila 20. stoljeće: „Svrha je propagandista natjerati jednu skupinu ljudi da zaboravi kako su neke druge skupine ljudi ljudi“.
Na tom, od „ribara ljudskih duša“ utabanom putu, i njihovoj namjeri da laž predstave kao istinu, stoji upravo „Assange, Razapeti, koji bi mogao umrijeti za grijehe Novog svjetskog poretka, On koji je od Carstva želio samo radikalnu transparentnost, odričući se ono malo privatnosti za sebe“.
(https://www.counterpunch.org/2022/07/28/humanizing-julian-assange/)
Režim cenzure
Danas, kada je teško procijeniti, kako kaže još jedan Pulitzerovac i Assangeov kolega, Glenn Greenwald, „koliko agresivno svaka zapadna država razvija planove za daljnju kontrolu korištenja interneta za politički govor i organiziranje“, to postaje goruće i ključno pitanje svih na Zapadu. I zato bi svima nama „sa zapadne strane“ puštanje na slobodu Juliana Assangea bio znak kako ipak sve ono generacijama ranije teško izboreno, u što smo vjerovali, u što smo se kleli i što smo zakonski normirali u ime slobode pojedinca, slobode govora, slobode mišljenja, dakle bitka slobode, nije zauvijek uništeno i izgubljeno.
Najveća opasnost s kojom se trenutno Zapad suočava je tekuća institucionalizacija cenzure. Ili, drugim riječima, sve veća i sve agresivnija erozija slobode govora, i kao zakonskog prava, i kao društvene vrijednosti. Postoji više načina na koje se provodi režim cenzure. Znamo iz Twitter Files i drugih izvještaja da američke i zapadne sigurnosne državne agencije vrše golem pritisak na velike tehnološke korporacije da snažno cenzuriraju on-line politički diskurs, zabranjujući neslaganje s otrodoksima establišmenta u gotovo svakoj raspravi. Od izvještavanja o Joeu Bidenu do integriteta izbora, od COVID–a do rata u Ukrajini, sva su ta pitanja dovela do ekstremnih razina cenzure usmjerene na one koji dovode u pitanje ili se ne slažu s narativima establišmenta, piše Glenn Greenwald.
(https://scheerpost.com/2023/04/16/glenn-greenwald-the-real-story-of-julian-assange/)
Američki propagandni stroj
Zato je Assange u zatvoru, kazat će Caitlin Johnstone, jer „Carstvo ovisi o tome da svoje aktivnosti zadrži prikrivenim i nevidljivim, dok mi radimo na tome da njegovu mašineriju učinimo vidljivom i transparentnom“. To je i razlog zašto internetska cenzura neprestano raste, zašto propaganda postaje sve očiglednija i zašto su on-line rasprave preplavljene trolanjima. Teško se ne složiti sa zaključkom kako najmoćnije oružje koje je Zapad dao Ukrajini nisu Himarsi i Patrioti, ni Javelini, ni Leopardi, već je to „američki propagandni stroj“.
A jedini koji se uistinu pokazao opasnim i efikasnim kao kočničar tog mafijaškog propagandnog stroja upravo je Julian Assange. On se od osvete onih koji njime upravljaju najprije morao skloniti u varljivi egzil i azil u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, da bi ga potom ratni zločinci koje je razotkrio sudski potpuno bespravno utamničili, te mu namijenili polaganu biološku smrt, odustavši u posljednji čas od njegove fizičke likvidacije.
Čujete li zlokobni smijeh Hillary Clinton dok zaziva dronove?
Sjeverni tok
U ovom trenutku strogo kontroliranih, korporativnih i militariziranih medija, čija je jedina svrha iskamčiti od svih nas prešutni pristanak na vječno ratovanje do konačnog uništenja, puštanje na slobodu Juliana Assangea jedina je šansa miru. Jer, mira nema bez istine o ratu! To jest o onima koji ga zagovaraju i koji ga vode. Zato je prosto nemoguće da Joe Biden pusti Assangea, jedinog koji bi mogao razotkriti i dokumentirati sve financijske skandale i korupciju njegovog sina Huntera Bidena, a možda otkriti i zašto je ukrajinska energetska kompanija Burisma tada potpredsjednikovom sinčiću mjesečno plaćala 50 tisuća dolara.
Vjerojatno bi WikiLeaks, s Asangeom na čelu, mogao biti jedini medij u stanju izroniti mračnu tajnu o tome što se prošlog rujna dogodilo na 80 metara dubine Baltičkog mora odnosno tko je digao u zrak plinovode Sjeverni tok 1 i 2. Baš bi bilo zanimljivo saznati to što svo ovo vrijeme nisu bili u stanju otkriti svi zapadnjački obavještajci i cijeli NATO pogon, tko je u pravu: Pulitzerom ovjenčani novinar Seymour Hersh, koji tvrdi kako je sve osmislila i izvela Bijela kuća, uz malu pomoć servilnih prijatelja, ili je ta diverzija, kao što tvrde neimenovani Bidenovi špijuni, čin šestero ukrajinskih avanturista?
My Name is Zelenski
Julian Assange sigurno ne bi pristao na ono što je prošle godine učinila ugledna američki televizijska kompanija CBS, povući i ne objaviti dio reportaže svojih novinara, koji su pratili put oružja koje sa zapada stiže u Ukrajinu, zaključivši da barem 30 posto istog nikada nije vidjelo prvu crtu bojišnice u jednoj od najkorumpiranijih država svijeta. No, gdje je onda završilo? Mogao bi WikiLeaks doći i u posjed dokumenata koji govore o tome kako američka obavještajna zajednica ispunjava zahtjeve svojih ukrajinskih kolega za eliminiranjem s interneta nepoćudnih američkih novinara etiketiranih „proruskim“, koji su, by the way, na listama za odstrel na web stranicama Kijeva koje plaćaju porezni obveznici u SAD.
Nažalost, ili na svu sreću, to je već otkrio, i zbog toga ga američka vlada uporno i nemilosrdno proganja falsificiranim optužbama, još jedan Pulitzerovac, Matt Taibbi. U državi koja se diči Prvim amandmanom, a zviždače i najbolje novinare progoni po Zakonu o špijunaži iz 1917. godine kada nisu kao takvi ni postojali „klasificirani dokumenti“!
Mogli bismo unedogled nabrajati što bi to sve mogao otkriti, samo da je na slobodi, Julian Assange, možda čak i insajderski potkrijepiti, ovo što tvrdi bivši američki obavještajac Scott Ritter u svom filmu „Agent Zelenski“, da je ukrajinski ratoborni predsjednik svojedobno regrutiran od britanske obavještajne službe MI 6. Odlučuje li, dakle, o ratu i miru u Ukrajini Zelenski, ili Sir Richard Moore, u službi Njegovog Veličanstva, baš kao i u filmovima o Jamesu Bondu, poznat pod kodnim imenom C?
(https://rumble.com/v2zs3r0-a-scott-ritter-investigation-agent-zelensky-part-1.html)
Mit o Sizifu
Unatoč okovima, Julian Asange prometnuo se svojom žrtvom u Prometeja slobodne riječi, čiju jetru uporno kljucaju strvinari laži, dok uzalud, poput Sizifa, gura taj kamen istinoljubivosti uzbrdo. I koliko god taj njegov usud za čovjeka bio težak, iscrpljujući i neizdrživ, on je bio naprosto predvidljiv, baš kao što je to već onomad znao Albert Camus: „Jedini način da se nosite s neslobodnim svijetom je da postanete toliko apsolutno slobodni da samo vaše postojanje bude čin pobune.“
Zato svako spominjanje slobode za utamničenog Juliana Assangea sve više liči na mit, mit o Sizifu 21. stoljeća. Zajebimo mitologiju, oslobodimo Assangea!
Odmah.
Ilustracija: Mr. Fish za ScheerPost
