To nije budućnost naše zemlje, to nije budućnost našeg Zagreba i naše djece. Uvjeren sam da ćemo u drugom krugu pokazati da postoji dovoljno razuma i pameti da u argumentiranoj raspravi raskrinkamo to što se zove zeleno-lijeva koalicija. To nije samo zeleno i lijevo, to je ekstremno lijevo i to će biti zaustavljeno u drugom krugu, tako mi Bog pomogao, najavio je barem dvotjedni križarski rat Miroslav Škoro ne bi li nakon što nije uspio postati predsjednikom države, premijerom ili predsjednikom Sabora postao barem gradonačelnikom Zagreba.
Penetracija
Za to su mu male šanse, samo 39.789 birača u njemu je u prvom izbornom krugu vidjelo nasljednika Milana Bandića. Škorino anatemiziranje onih 147.631 Zagrepčana koji su svoje povjerenje dali Tomislavu Tomaševiću, a koje je čelnik Domovinskog pokreta proglasio Crvenim kmerima, pripadnicima Crvenih brigada, RAF-a i sličnim „lijevim ekstremistima“ koje će on, Richard Lavljeg Srca, uz Božju pomoć, zaustaviti, baš kao što je početkom devedesetih zaustavio srbočetničke horde i armijske tenkove skladajući iz okolice Pittsburgha lake note za široku upotrebu, sigurno nikoga od prozvanih zagrebačkih boljševika neće motivirati da svoj glas ovoga puta proslijede njemu. U koji se to razum i kakvu pamet uzda Miroslav Škoro i na koji način misli voditi „argumentiranu raspravu u kojoj će raskrinkati to što se zove zeleno-lijeva koalicija“, već je višekratno demonstrirala njegova desna ispružena ruka, bivši HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Dotični se sav zajapurio i zacrvenio, što nositelju replike ustaške kape nimalo ne služi na čast, upinjući se prokazati među članovima „Možemo!“ „teoretičare lezbijskog sindikalizma“ koji svetoj hrvatskoj naciji prijete „penetracijom rodne ideologije“, čak i „ideološkom penetracijom“.
To što Škoro, 30 godina nakon što je praktički dezertirao iz svoje ravnice u Sjedinjene Američke Države, govori o „četvrtoj armiji“ koja je ’91. iznutra napadala Hrvatsku, dok se ustašoljubac uporno gura u semafore na kojima bi se mogli paliti i gasit LGBTQIA+ likovi umjesto dosadašnjih „straight“ svjetala, mogli bismo proglasiti uobičajenom masturbacijom dokonih desničara u pokušaju prodiranja u vlast. Uostalom, drkadžija s previše slobodnog vremena (pre)puna je hrvatska politička scena, a gotovo svi su se ispilili iz iste mantije. No ti Molotovljevi kokteli kojima Škoro, Hasanbegović i ekipa pokušavaju smjesom nacionalizma i konzervativizma pomiješanog s klerikalizmom, homofobijom, šovinizmom, uz malo domoljubnog šećera za vatreni dodatak, zapaliti osvetnički plamen hrvatskih križara kako bi na kolce nabili barem 147.631 stanovnika Zagreba koji žele Tomaševića za gradonačelnika, nisu bezazleni i neće se ugasiti poput šibice na kiši.
Paradni ratni domoljub
Ne samo zato što je Škorin kandidat za Sisačko-moslavačkog župana Damir Markuš, dogradonačelnik Kutine iz Domovinskog pokreta, bio prijatelj mladog Danijela Bezuka koji si je oduzeo život nakon oružanog napada na zgradu Vlade i ranjavanja policajca na Markovom trgu. Taj prvi teroristički atak na državne institucije „mlade, neovisne i demokratske“ Hrvatske, baš kao i svako političko nasilje kojem smo u ovih trideset godina svjedočili, nije produkt lijevog već, dapače, desnog ekstremizma. (https://www.portalnovosti.com/rokajte-po-izdajicama)
No nije se Miroslav Škoro u početku svoje političke karijere vezane za Domovinski pokret javno laćao mača, čak je i svoj odlazak iz Hrvatske zahvaćene ratom, pomirljivo pravdao: Da sam i bio ovdje, nisam baš neki veliki borac, nisam vičan oružju. U životu se nisam ni potukao, udario je samom sebi drugarsku kritiku Miroslav Škoro koji u svojoj vojničkoj karijeri bilježi čin desetara iz omrznute mu JNA, što govori da i nije baš neuk s oružjem.
Taj paradni ratni domoljub osim svoje misije ujedinitelja desnice nije se libio ni mesijanstva, pa je na pitanje s državne dalekovidnice o svom svjetonazoru svrstao samog sebe, ni manje ni više, nego tamo gdje je papa Franjo! A to se, kaže Škoro, ne može svrstati ni lijevo ni desno!
Nije nam poznato je li Škoro pročitao „Intelektualnu biografiju“ Jorgea Marija Bergoglia, čije je autor Massimo Borghesi, podnaslovljenu „Dijalektika i mistika“, u kojoj se kaže da stožer misli aktualnog Pape čine teorija polarnosti i teorija jedinstva transcendentala (istine, dobrote, ljepote). U postupanju to je ignacijansko načelo razlučivanja (lat. discenimentum), ali svakako isusovačka formacija koju je prošao Bergoglio.
Soros i Tito
Što se to dogodilo Miroslavu Škori, pacifisti s činom desetara JNA, da se odrekne mirotvorstva i pretvori u viteza osvetnika koji će obraniti Zagreb od kaura? Zašto se upravo sada vjernik Miroslav Škoro odrekao pape Franje i izmjestio sasvim desno dok njegovi pobočnici bogohule o „penetraciji rodne ideologije“ u istom trenutku kada jedan od biskupa, mons. Mate Uzinić, moli oproštenje od homoseksualnih osoba koje se mogu osjećati odbačenima od Crkve? „Kristu se ne služi agresijom i diskriminacijom, kaže biskup Uzinić pozivajući se upravo na papa Franju i njegovu apostolsku pobudnicu „Radost ljubavi“.
Jedina dijalektika bez imalo mistike u ovom je slučaju novac. Dok Škorini propagandni gurui poput „Bujice“ i desnih portala na sav glas trube o tome kako Tomaševića i „Možemo!“ financira George Soros, dotle ugledni članovi Domovinskog pokreta podnose kaznene prijave jer im novac nelegalno stiže preko njemačke stranke Zelenih! Red antisemitizma, red Alternative za Njemačku, kako bi uslijedio „big bang: Tomašević i „Možemo!“ žele obnoviti Jugoslaviju, pa će, kako je to slikovito svojoj publici opisao Velimir Bujanec, Zagrepčani opet trčati štafetu za Tita! Ludo, ridikulozno, smiješno!? Možda, dok se ne sjetimo tko je to proglasio upravo Georgea Sorosa državnim neprijateljem broj jedan, zabranio rad njegovog instituta, izmijenio Ustav, ograničio medijske slobode i u Ustavni sud postavio lojalne ljude.
Naravno, njegov bivši stipendist Viktor Orban koji je obilato koristio Sorosev novac dok se nije popeo na vlast, a onda provjerenim političkim potezom od svog mecene stvorio žrtvenog jarca na kojega je usmjerio sve napada. U Mađarskoj nema ozbiljniju političku konkurenciju, oporba je posvađana, a većina medija milom ili silom govore ono što Orban misli. I nije Domovinski pokret jedini koji je prihvatio Orbanovu doktrinu upiranja prstom u Židova Sorosa koji financira neprijatelje Hrvatske, slično se ponašaju i „patriotski pokreti“ u Srbiji. Na što su spremne te katolibanske navodno nevladine i nepolitične organizacije, pokazao je najbolesniji do sada napad na Tomaševića koji je stigao iz Udruge Vigilare na čijem je čelu povratnika iz Australije John Vice Batarelo. Oni su, kopirajući vizualni identitet kampanje „Možemo!“, objavili sliku odsječene krvave dječje ruke na kovanici od jedne kune s natpisom: „Muzemo! I vašim novcem komadamo djecu“.(!?)
Moskva via Budimpešta
Kad je financiranje političkih osoba i stranaka u pitanju, dijalektika bi naložila da se otkriju i izvori novca onih drugih koji ne žele obnovu Jugoslavije, koji pucaju u aktualnu Republiku Hrvatsku pa onda valjda kao jedinu poželjnu soluciju vide uskrsnuće neke nove Nezavisne Države Hrvatske u kojoj će se za jednu kunu djeca moći komadati samo u Jasenovcu i u za to ovlaštenim ustanovama. Valjalo bi dakle vidjeti i tko to stoji iza Škore, jer, koliko god mu Bog bio na pomoći, netko taj rat za Zagreb i zaustavljanje lijevog ekstremizma mora financirati.
Najpoznatija poveznica politike i novca Domovinskog pokreta svakako je Mario Radić kojeg mnogi drže za mozak operacije Škoro. Za predsjedničke kampanje nastojala se prikriti direktna veza Pevexovih menadžera i Škore, no za Marija Radića, svojedobno predsjednika NO Peveca i suvlasnika nekoliko drugih tvrtki, moglo bi se reći da je ključna osoba u Domovinskom pokretu. Koliko je on u svemu tome solo igrač, a koliko predstavnik cijele grupacije slavonskih poduzetnika u kojoj je ipak najmoćniji gospodar ruskog, Gazpromovog plina Pavao Vujnovac, ostaje da se vidi.
No jasno je da Škorine političke mijene i promjene nisu samo odraz njegove domoljubne duše, još jedan šlager na repertoaru, niti improvizacija, horizonti njegove ravnice, baš kao i ambicije, šire se sve više, preko Mađarske sve do Rusije! Pjevač lakih nota nije uspio postati predsjednikom čvrste ruke, njegov pokret nije se nametnuo kao glavni partner HDZ-u u obnašanju vlasti, propala je njegova misija ujedinitelja desnice, a stvarni mesija nikada nije ni bio. Ostala mu je samo ova varljiva šansa da se dočepa metropole, pa je, kud puklo da puklo, potjerao konje u kas. S toga puta povratka više nema.
Tako mu Bog pomogao!
Fotografija: Jelena Ternovec
