I koji je usvojen (da se Plenković ne bi ubuduće pravio blesav kako ne zna o kojem se to zakonu radi: članak 307.a Kaznenog zakona za kazneno djelo „Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje“) nakon što su izbori bili raspisani, posljednjeg dana zasjedanja ovog saziva Sabora unatoč prosvjedima novinara, glavnih urednika i nakladnika 18 hrvatskih medija, ali i svih onih koji su u njemu vidjeli polugu za gušenje slobodnog novinarstva.
Nervozni Plenković
Unatoč tome Andrej Plenković, čija je ambicija da postane glavnim urednikom svih hrvatskih medija očita, iako je većinu, uključujući i onaj najmoćniji, HRT, već sada stavio pod svoju kontrolu, a preostale neovisne novinare proglasio „osovinom zla“, bahato se oglušio na zahtjev da se o tako bitnom zakonu, baš kao i o izboru Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, raspravlja nakon izbora.
Pustimo sada na stranu što su upravo te dvije od Plenkovića oktroirane odluke poslužile kao raison d’etre za ulazak Zorana Milanovića u predizborni žrvanj, što je u konačnici, ispostavilo se, dovelo u pitanje HDZ-ove već unaprijed dobivene izbore. Sada Plenković plaća cijenu vlastite autokracije i egoizma, to ga čini nervoznim, jer mora s crnim vragom zvanim Domovinski pokret, hrvatskom inačicom njemačkog AFD-a, sastavljati parlamentarnu većinu i dijeliti ministarska mjesta.
Pledoaje o moralu
Zadržimo se, u ovim „izvidnim i dokaznim radnjama“ Plenkovićevog beščašća, samo na njegovim argumentima za donošenje „lex AP–a“ o tome kako su „neki ljudi bili medijski uništeni“, pa im je „uništena egzistencija“, javno su osramoćeni, a „kasnije su, gle čuda, oslobođeni“, a da za sve to „nikada nitko u Hrvatskoj nije odgovarao“. Nitko razuman ne bi se usprotivio ovom moralnom pledoajeu, dapače i sami bismo mogli pridodati još po koji primjer, ali zadržimo se samo na jednome, u kojemu je i on aktivno sudjelovao, ne tako daleke 2018.
Te je godine Hrvatska radio televizija, pod ravnanjem, od HDZ-a i Plenkovića postavljenog Kazimira Bačića, kazneno tužila svog zaposlenika Hrvoja Zovka zbog njegovih izjava o postojanju cenzure na javnoj televiziji , da bi mu potom, zbog navodne svađe s nadređenom urednicom, dali otkaz.
MN/O časti i ugledu
Nakon što je pravomoćno dobio taj spor, a otkaz proglašen nezakonitim, Zovku je isti poslodavac ponovno uručio otkaz zbog navodnog maltretiranja suradnice, ne bi li i na taj način onemogućio njegov povratak na posao. Osim što je dobio i taj isfabricirani proces, HRT je pravomoćno izgubio i u građanskoj parnici u kojoj su Zovka tužili „za povredu časti i ugleda“, tražeći od njega 250 tisuća kuna odštete, no krajem ožujka 2022. godine sudski je potvrđeno da je Zovko s pravom govorio o postojanju cenzure te su svi zahtjevi tužitelja odbijeni.
Kako bi kafkijanski horor bio potpun, spomenimo još i HRT-ovu tužbu naknadne pameti zbog iznenada otkrivenog navodnog otuđenja čitača kartica i starog laptopa koja je također dobila nepravomoćni epilog u Zovkovu korist. I upotpunila njegov stopostotni skor, Zovko – HRT 7:0!
Mitonoša
I dok je Hrvoje Zovko godinama sam morao plaćati svoje odvjetnike, a morao je u međuvremenu od nečega i živjeti istjeran s Prisavlja na ulicu, HRT je, unatoč mnogobrojnoj vlastitoj pravnoj službi, angažirao vanjske odvjetničke urede koji su izgubili svih sedam sudskih procesa, ali su za to bili izdašno nagrađeni novcem poreznih obveznika koji dalekovidnici plaćaju pretplatu. Nema sumnje da je svih tih godina Hrvoje Zovko od HRT-a bio javno osramoćen, medijski uništen, egzistencija mu je dovedena u pitanje, a kasnije je, „gle čuda“, oslobođen svih optužbi. Da, i za to „nikada nitko u Hrvatskoj nije odgovarao“!
Kazimir Bačić je doduše završio u pritvoru, ali zbog toga što je osumnjičen za nošenje mita od 50 tisuća eura zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Ne samo da HDZ–HRT nije tužio mitonošu „zbog povreda ugleda i časti“ te i od njega zatražio 250 tisuća kuna odštete, nego je isti i dan-danas tamo zaposlen na radnom mjestu s visokim koeficijentom plaće.
MN/Prosvjed protiv cenzure
Nije, naravno, prestala ni cenzura na HTV-u, ali kako se u cijelom slučaju ponio sadašnji zagovornik medijskog ćudoređa, a tadašnji premijer Andrej Plenković? Ne samo što nije kaznio onoga tko je „iznutra zlorabio sustav“ već je i sam nasrnuo na Hrvoja Zovka kada je kao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva organizirao novinarski prosvjed protiv cenzure i sudskog progona novinara u ožujku 2019. godine na Markovom trgu.
Odgovarajući tada na novinarsko pitanje smatra li da je prosvjed tisuću novinara pretjerano dramatiziranje, Plenković je naglasio kako je problem počeo tako što je „predsjednik HND-a Hrvoje Zovko skoro fizički nasrnuo na urednicu programa na Hrvatskoj televiziji“! „Nisam čuo nikog od prosvjednika da je uopće „zucnuo“ da se to dogodilo, niti sam vidio ikakvo pokazivanje solidarnosti, poručio je tada premijer, inače pravnik po struci. Ili je bio u prisavskom uredu i svjedočio kada se nasrtanje „skoro dogodilo“, ili mu je lekcija o presumpciji nevinosti s faksa isparila iz politikantskog mozga.
Zaštita lika i djela
Zato, koliko god se upinjao moralizirati o osramoćenima, egzistencijalno uništenima i medijski razapetima, nema dileme o motivima Plenkovićevog donošenja „lex AP–a“. Njegova svrha je isključivo čuvanje lika i djela Andreja Plenkovića, kao i kriminalne bratije kojom se okružio, od javnog razotkrivanja njihovih mračnih tajni i nezakonitih poslova kojima se svesrdno već godinama bave. Taj zakon nije namijenjen i neće štititi sve građane ove zemlje, već samo onih 77 saborskih zastupnika koji su za njega digli ruke posljednjeg dana svog mandata iako su bili svjesni da na taj način ozakonjuju kazneni progon zviždača i zatiranje novinarske profesije.
Lex AP je pravosudna garancija da, od Plenkovića i HDZ-a, odabrana elita može ubuduće raditi što god hoće, a da se o tome u javnosti ne smije ništa znati! Usude li se bilo što zucnuti i o znatno benignijim stvarima od kriminala i korupcije, recimo o postojanju cenzure na HTV-u, njih i njihove obitelji čeka dugotrajni sudski progon. Možda čak i zatvor kada zaprisegnuti Plenkovićev glavni državni odvjetnik Ivan Turudić počne tumačiti što je to javni interes, a što nije. I kojem je sada Plenkovićev Ustavni sud utabao put anatemom Zoranu Milanoviću, predsjedniku Republike, da se res publica ne smije baviti javnim stvarima, ukinuvši mu osnovna građanska i ljudska prava!
Probuđena savjest
To je to poštenje, to je to pravo, to je ta pravda, koju možemo očekivati od HDZ-a i Andreja Plenkovića koji se ni nakon sedam sudskih presuda u njegovu korist nije udostojio ispričati Hrvoju Zovku zato što ga je bez dokaza javno osramotio proglasivši ga nasilnikom, zato što su mu njegovi kabadahije s HRT-a uništili egzistenciju i zato što za sve to do dana današnjega nitko nije odgovarao. Sve to ostavilo bi samo gorak okus u ustima da se Andrej Plenković, koji kao uvredu doživljava spominjanje „majke lekarke“, na kraju cijelog ovog progona pod njegovim patronatom, barem jednog jedinog trenutka probuđene savjesti upitao:
Kako se svo ovo vrijeme osjećala majka Hrvoja Zovka dok smo joj sina nevinog proganjali?
