Želim se ovim putem samo solidarizirati s obitelji pokojnog Valerija Jurešića nakon njegove prerane smrti, pogotovo nakon što se njegova kćerka Eva Marija Jurešić morala putem Novog lista obratiti javnosti nakon što je podzemlje na društvenim mrežama počelo iznositi brutalne laži o njegovoj smrti, što je duboko uznemirilo ionako ucviljenu obitelj:

U ime obitelji svog pokojnog oca Valerija Jurešića, htjela bih reagirati na masovno dijeljenje spekulacija i opasnih dezinformacija koje su ovih dana njegovu smrt dovodile u vezu s cjepivom protiv COVID-19. Istina je da je moj otac preminuo naglo i nenadano, kao što je istina i da je primio tri doze cjepiva protiv COVID-19, na što je javno poticao i druge jer je cijepljenje smatrao nužnim preuzimanjem odgovornosti za sigurnost sebe i drugih. Međutim, također je činjenica da se moj otac svježe oporavljao od operacije tumora nakon koje mu je propisana oralna kemoterapija. Nagađa se da su upravo te tablete uzrokovale srčani udar nakon kojega je preminuo. Neistinito je i neodgovorno dovoditi cjepivo u ikakav odnos s bolešću i smrti mog oca. Javnošću ionako vlada histerija oko cjepiva i njegovih nuspojava. Bespotrebno je, lažno i nemoralno, dodatno je napuhavati preko leđa našeg pokojnog sina, muža, brata i oca, poručila je Eva Marija Jurešić.

(https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/siri-se-fake-news-da-je-valerij-juresic-preminuo-od-posljedice-cjepiva-javila-nam-se-njegova-kci-to-je-neodgovorna-laz/)

Lešinari društvenih mreža

Osobno ne mogu pojmiti koliko hrabrosti i snage treba mladoj djevojci da u najtežem trenutku svog života, u svoj svojoj tuzi koju dodatno otežavaju lešinari društvenih mreža, ne poštujući elementarnu pristojnost svakog civiliziranog čovjeka, javno istupi i razobliči njihove laži, podmuklost i amoral, ne ustručavajući se pri tom kao argument koristiti i zdravstveni karton svoga oca. Piše Eva Marija srcem, ali s toliko razuma i staloženosti, nikoga ne vrijeđajući, čak ni one koji u svojim bolesnim glavama mrcvare njezinog pokojnog oca. Sasula im je istinu u lice rječnikom koji je potpuno drugačiji od njihovog, baš kao i poruka: samo nas ostavite na miru. Priznajem, ja ne bih mogao tako, i sada mi je teško suspregnuti bijes, ali, budući da sam Valerija poznavao, taj interes i bavljenje kulturom bio nam je zajednički, sve se ovo nije dalo odšutjeti.

I to kako smo se upoznali nije bilo klasično i uobičajeno. Kad je to točno bilo, ne znam, davno u svakom slučaju.  Bilo je to u ono doba kada je sasvim normalno bilo da prije nego nešto pokušaš napisati, puno toga i pročitaš, a u nedostatku Instagrama, Facebooka, Tik-toka i ostalih instant nadomjestaka literature, odlazili u knjižare. Ne samo po knjige, časopisi su onda bili ti koji su naviještali budućnost, oni su kukurijekali o modernim vremenima i prije nego bi ona nastupila, u njima se krila tajna o budućim trendovima i autorima koji dolaze.

Matica i trutovi

Homo Volans se najprije pojavio kao podlistak „Vijenca“, onda su se pojavili časopisi „Nomad“ i „Op.a.“, a jedno ih je ime povezivalo, ime Valerija Jurešića, mladog urednika koji je već kao student znao što hoće:

Meni je Homo Volans bio prekretnica u životu, povukla me naivna ideja da time preoblikujemo društvo i artikuliramo generaciju – to je baš bila iskrena vjera, pojasnio je u jednom intervjuu svoj mladenački entuzijazam napomenuvši da su protiv njih tada bili i „lijevi“ i „desni“.

Kao kuriozitet treba istaknuti da je Matica hrvatska deložirala „Homo Volans“, kako iz „Vijenca“ tako i iz redakcijskih prostorija, uskrativši im financiranje, nakon što je objavljen kritički tekst Marine Karlović „Jedna Matica, puno trutova“.

Mislim da su iz Matice jedva čekali neku priliku da nas se riješe. Mi smo kao generacija bili prilika da oživimo Maticu, ali su otpori bili veliki tako da su oni od tada do danas ostali u kulturnom konzervativizmu, ocijenio je taj trenutak Valerij priznavši da se teško nosio s nerazumijevanjem koje je pokazivalo vodstvo Matice hrvatske.

(https://radiogornjigrad.wordpress.com/2022/02/11/sjecanje-na-valerija-juresica-i-homo-volans/)

A kada vidimo čime se bavi aktualno vodstvo Matice hrvatske, srpskim guslama, rakijom i prasetinom, titlovanjem Mustafe Nadarevića na hrvatski jezik i zakonskom zaštitom istog, onda vidimo koliko je već tada, prije četvrt stoljeća, bio u pravu Valerij Jurešić.

Vuk u Mediteranu

I onda sam jednog dana, kupivši časopis „Op.a.“, pročitao tekst Slađane Bukovac „Jebeš zemlju bez vukova“, ostao osupnut ne samo pričom o Pavlu Balenoviću i vuku Lik s kojim je bukvalno živio, jeo, spavao, već i samim tekstom. Iako je pod egidom „Portreti“ svrstan u dokumentarnu prozu, bio je toliko fantastičan i na mene je ostavio nadrealan dojam da sam ga mogao zamisliti jedino kao Chagallovu sliku i poželio to svoje iskustvo podijeliti  s čitateljima Novog lista. U impressumu „Op. a.“ opet se pojavilo uredničko ime Valerija Jurešića, nazvao sam ga i objasnio da bih rado tekst Slađane Bukovac prenio u našem kulturnom prilogu „Mediteran“ koji se tada tiskao u 30 tisuća primjeraka (tiraža mi je bila ješka da ga smekšam ako se eventualno bude nećkao), te s druge strane prvi put čuo taj njegov vedri smijeh koji je razoružavao sve: „Zašto ne, pa i ja sam s Krka!“.

I tako bi.

(https://booke.hr/sladana-bukovac-malo-je-sto-tako-dosadno-kao-pisac-koji-govori-o-vlastitoj-literaturi-a-knjige-iza-kojih-ostaje-mnogo-pitanja-nisu-osobito-dobro-napisane/)

Politički progon

Od te inicijacije sretali smo se na raznoraznim kulturnim događanjima i manifestacijama koje je i sam organizirao. Kada je postao županijski pročelnik za kulturu, sport i tehničku kulturu, znali smo razmijeniti mišljenja o svemu i svačemu, nismo se uvijek  podudarali u stavovima, ali, valjda i zbog tog nultog dana našeg poznanstva, gajili smo poštovanje jedan prema drugome. Nisam mu zavidio na poslu koji je morao obavljati, znao sam da je, kako u ovdašnjoj kulturi, tako i u politici, bara mala a krokodila puno, no nikad ga nisam vidio namrgođenog, zabrinutog, taj njegov čarobni osmijeh odavao je čovjeka koji s lakoćom rješava sve probleme i izazove. I kada je počeo njegov politički progon, u koji se svesrdno uključila i novina u kojoj sam prenio tekst iz njegovog časopisa, bilo mi je sve to degutantno, sve je podsjećalo na „Homo Volans“, a i sam sam znao da ti isti jedva čekaju da nas se riješe.

Ima pozvanijih od mene koji će ocjenjivati životno djelo Valerija Jurešića, no jedno je sigurno: ono je prekinuto naprasno, na pola puta, u njegovim najboljim godinama kada bi mladenački entuzijazam i stečena zrelost mogli još toliko toga dati na dobrobit svih nas. Ovakav post mortem nitko ne zaslužuje, pogotovo ne Valerij Jurešić i njegova obitelj, jer sve što je on radio ticalo se kulture a samim time i uljuđenijeg društva.

Civilizacija a ne demokracija

Zbog tih vizigota  kojima ništa nije sveto, koji ne poštuju ni život niti odaju poštu umrlima, a sada svojim provalama na društvenim mrežama još jednom pokušavaju ubiti Valerija Jurešića, ne bi li u svojoj maloumnosti sebi i svojoj sekti priskrbili „dokaz da cjepivo ubija“, nakon što je samo u ovoj zemlji virus za dvije godine pobio 15 tisuća ljudi, znatno više nego posljednji rat u četiri, a koji se pozivaju na svoje pravo i osobne slobode samo zato što ih je netko priključio na Internet i što mogu kupiti mobitel, valja reći da se ovdje ne radi ni o kakvoj demokraciji već prije svega o civilizaciji. Da, lako je prepoznati civilizaciju kad staneš ispred katedrale Notre-Dame, nađeš se pod svodovima Brunelleschijeve kupole ili Sikstinske kapele nego li u par kapljica tekućine ubrizgane u ruku, iako je to civilizacijsko dostignuće spasilo više života u povijesti čovječanstva nego što su ih svi ratovi zajedno odnijeli.

Ne bismo danas bili na ovoj civilizacijskoj razini da nije bilo gradova, vjerojatno najvećeg izuma ljudske vrste za prijenos i razvoj znanja, ne bi bilo ni eksplozije stvaralaštva koja nas je iz srednjeg vijeka uvela u moderno doba. Ne bi bilo renesanse da Brunelleschi nije otkrio geometriju linearne perspektive u Firenci, pa to svoje znanje prenio prijatelju Donatellu koji ga primjenjuje na reljefnu skulpturu, da bi njihov zajednički prijatelj Masaccio tu inovaciju uveo u slikarstvo. Tako se nekada znanje komuniciralo i prenosilo od osobe do osobe, licem u lice, na gradskim ulicama i trgovima, tako je rasla civiliziranost i sve ono što pod time podrazumijevamo.

Grad =civilizacija

I danas, samim pristankom i iskazanom željom da živimo u gradu, pristali smo na svojevrsni društveni ugovor o podjeli posla, pa je netko pekar, netko liječnik, netko novinar, netko političar, a netko ulični svirač. Svatko od nas koji živimo u gradu uživa blagodati zajedničkog života, sva ova civilizacijska dostignuća i komfor, uključujući i mobitele i Internet, kojih ne bi bilo bez Tesline genijalnosti, a koji je iz Smiljana morao otići u Ameriku, u New York, da bi taj svoj urođeni potencijal i ostvario, ali isto tako mora poštivati i obaveze koji iz tog društvenog ugovora o zajedničkom životu u gradu proizlaze. Među najvažnijim pravilima svakako je ono o našoj kolektivnoj i pojedinačnoj sigurnosti, dakle svatko od nas mora na isti način voditi računa i o sebi i o drugima, koje ničim ne smije ugroziti. Želiš li živjeti u gradu, moraš biti civiliziran, inače će nam grad kao grad propasti. Samim time civilizacija će se zatrijeti.

Nemam nikakve potrebe ama baš nikoga uvjeravati kako je i vakcinacija civilizacija, ali demokracija nikako nije i ne može biti ugrožavanje drugog i drugih pogotovo ne pozivajući se na osobnu slobodu „raspolaganja svojim tijelom“. Takve „slobode“ upražnjavale su se u pećini, živiš li u gradu, ili si civiliziran ili si barbar. Pozivanje na demokratsko pravo tu ne pomaže, sarkastično bi se moglo reći da svatko ima pravo biti glup, ali da to svoje pravo ne smije zloupotrebljavati u javnom životu.

(https://www.danas.rs/kolumna/aleksej-kisjuhas/vakcinacija-je-civilizacija/ )

Pogotovo nitko nema pravo koristiti nečiju smrt kako bi sebi i sebi sličnima „dokazivao“ demokratsko pravo da nešto čine ili ne čine. To što se dogodilo na društvenim mrežama nakon što je umro Valerij Jurešić ne da nije demokracija, a kamo li civilizacija, to se jedino može podvesti pod pornografiju smrti. Svakom civiliziranom čovjeku mora biti jasno da je nečija smrt privatna stvar i da se prema njoj treba odnositi s poštovanjem i dostojanstvom. Na svim mjestima i u svakoj prilici, pa i na društvenim mrežama. Ukratko, treba se ponašati pristojno. To je jedino što u ovom za njih teškom trenutku traže Eva Marija Jurešić i njezina obitelj.

A svi ti voajeri koji su u toj morbidnoj prepisci sudjelovali, udaljili su nas daleko od civilizacije i civiliziranosti vrativši nas duboko u pećinu. Onu prije Altamire i Lascauxa.