– Otac i majka su ti Srbi?
– Da… – rekoh.
– Majka i otac su ti Srbi? – ponovno je upitao.
– Da.
– Lažeš!
– Ne lažem…
– Lažeš!!!
– Ne laže… – smijao se pobjedonosno Dragan.
– Šuti, barabo! Tebe nisam ništa pitao!
– Zakuni se u Miru Banjac!
– Kunem se u Miru Banjac.

Gledao me i dalje oštro i napeto kao da se radi o životu i smrti. Zatim je ispio na eks svoj viski i uzdahnuo:

– U, majku mu, gdje da sad nađem svog Hrvata?

Zabranjeni koncert

Pao mi je na pamet ovaj životni dijalog koji u svojoj knjizi „Poslije kiše“ navodi Rade Šerbedžija, a u kojem se uz piće na glumačkom šanku istražitelja igra svevremenski Zoran Radmilović, nakon što su, ovaj put u isti glas, zavapili i Viktor Ivančić i Miljenko Jergović, baš kao i Dragan Markovina i još malobrojni neki, kako je koncert koji je 15. studenoga 2021.  trebao održati u gradu svoje mladosti i ljubavi, Vinkovcima, zabranjen „zato što se Šerbedžija zove Rade, to jest zato što se Rade preziva Šerbedžija, to jest zato što je Rade Šerbedžija – Srbin“.

Bio bi ovaj knjiški citat samo jedan duhoviti primjer, jedan skeč iz života, koliko je nacija potpuno nevažna kategorija kada sebi biramo prijatelje, bračne i ine drugove kao i društvo u kojem ćemo provesti naše zemaljsko bivstvovanje, odnosno antiteza, kontrast suludim odlukama i obrazloženjima da se bilo kome zbog njegovog porijekla zabranjuje nešto tako prostodušno i zabavno kao što je to jedan koncert. A onda je Boris Dežulović uzeo skalpel u svoje ruke i, poput doktora Tulpa, secirao to bolesno tijelo, te raspadajuće organe, to trulo tkivo, sve do posljednjeg usmrđenog živca i žilice ogolivši stravični kostur hrvatskog društva i države koji, zbog nečijeg oca i majke, zbog nečije majke i oca, zabranjuje da se pjeva i svira, glumi i recitira, naslovivši taj svoj čas anatomije Jebo vas Vukovar, prigodno ga objavivši baš na Dušni dan.

(https://hr.n1info.com/kolumne/boris-dezulovic/jbo-vas-vukovar/)

Boro i Ramiz

I više ništa nije bilo isto! Reakcija leša bila je očekivana, državno institucionalno, i paradržavno izvaninstitucionalno zazivanje i naviještanje smrti doktoru autoru zato što je istinom i ispravno postavljenom dijagnozom navodno uvrijedio žrtve Vukovara.  A one, naravno, nisu mogle ni potvrditi ni demantirati svoju uvrijeđenost, baš kao što autor doktor ni do današnjega dana većini nije uspio objasniti da oštrica njegovog skalpela vrijeđa, reže i ubada jedino i isključivo leš sam. Rijetki su i unikatni primjeri ovakvog herojstva kad drug zagrli druga ispred streljačkog stroja i svjesno čeka da već ispaljeni metak pogodi i njega, kao što je Boro stao ispred Radeta, čvrsto i odlučno riješen da, kad se gine, poginu zajedno, baš kao onomad Boro i Ramiz, koji se ispred fašističkih pušaka nisu pitali tko je kome otac a tko majka, tko balija, a tko Talijan.

Nakon svega što se sada, ne prvi put, događa Bori, a navlas iste, ili još gore je sudbine proteklih 30 godina bio i Rade Šerbedžija, postalo je bespredmetno pisati o zabrani koncerta jednom Srbinu u ime žrtava Vukovara kao o prvorazrednom skandalu u svakom, kulturnom, političkom i civilizacijskom pogledu zbog kojeg bi u uljuđenim društvima i uređenim državama oni koji su takvu odluku donijeli morali, uvaljani u katran i perje, na sramotan način otići u ropotarnicu povijesti. Ili bi, zbog kolektivne sramote što rasizam postaje normom poželjnog društvenog ponašanja, prosvjedovali ne samo kolege glumci, umjetnici i intelektualci već i nogometaši svojim ritualnim klečanjem prije utakmice.

Dok i njima netko ne klekne na vrat i onemogući disanje.

Poetika psovke

Nakon hajke i linča kojoj su dvojica ponajboljih naših intelektualaca izložena svih ovih godina, a koje svako toliko kulminiraju kolektivnim pozivima na njihov odstrel jer su „double face“ državnog neprijatelja broj jedan, ne preostaje drugo nego konačno viknuti: Jebo naciju! Jebo Kroaciju i takvu demokraciju u kojoj je jedina „sloboda da se šuti o svemu o čemu se govori“. A ako se sve to govori izvan zidova vlastite kuće, ide se u zatvor, od tri do pet godina, kao što je za vrijeđanje domoljubnih svetinja i kršenje Deklaracije o Domovinskom ratu predlagao uvaženi sudac Ivan Turudić, a sve to bi i proveo u praksu samo da je postao HDZ-ov ministar pravosuđa. Da, nemojmo se oglušiti, ovdje i zidovi imaju uši.

No ostavimo poetiku psovke onima koji su njome, pod udarom cenzure, već ovladali kao stilskom figurom ištipane hartije za komponiranje pamfleta (Jebo himnu, Jebo himnu 2, Jebo zastavu – kako hrvatsku, tako i srpsku), vratimo se mi Srbinu za kojega Vinkovčani ostadoše nepravedno uskraćeni, baš kao i onomad ucviljeni i neutješni Zoran Radmilović  za svog najdražeg Hrvata.

(https://pescanik.net/zlomovina-2/)

Njegov obračun s njima

To što bi Rade Šerbedžija htio samo da ljudima svira violinu, a život mu je “borba s divljim zvijerima”, baš kao što mu je prorokovao Miroslav Krleža, njegov je usud i on  ga sa sobom, gdje god pošao, hrabro nosi! Mogao se, i još uvijek može, otputiti u holivudsku avanturu lagodnog života koju sa sobom nose crveni tepih slave i bogatstva, baš kao i lordovski šepuriti se Londonom, sve do Buckinghamske palače, uz tamošnje svjetski ugledne prijatelje i kolege koji i dan-danas skidaju kapu njegovom glumačkom talentu i umijeću. Može Rade živjeti životom koji hoće na bilo kojem kraju svijeta, na bilo kojem rajskom otoku, u bilo kojoj oazi i dvorcu, ili se, ako mu je do toga, poput dokonih milijardera nedavno, lansirati u svemir.

Ali, ne! On se uporno vraća sa svakog svog puta, sa svakog svog snimanja, sa svakog svog filma i nastupa, sa svih merdijana i paralela tu među nas, u ovu pećinu gdje mu zabranjuju da pjeva u gradu svoje ljubavi i mladosti, Vinkovcima. A Vinkovci su njemu i Covent Garden i tri Londona, Bosut Temza i Liga šampiona!

Čovjek i umjetnik Rade Šerbedžija odavno je prerastao i nadrastao prostor iz kojeg je ponikao, postao mu je pretijesan i premali pa pod njim puca po šavovima kao odijelo naglo ižđikljalog djeteta.  Svojom se figurom i staturom toliko približio Suncu da njegova sjena debelo natkriljuje sve one koji ostadoše dolje, prizemno pokušavajući, poput očajnih patuljaka, pljunuti na njega, ali ne mogu dobaciti dalje od vlastitog lica.

Unatoč svemu tome Rade se uporno i dosljedno vraća tamo gdje ga mnogi neće, samo zato što ga još više njih gladno i nasušno treba, i hoće. I, u tom svom pobratimstvu lica u svemiru, baš poput Tina, živi i umire u svima, bezimeno ustrajući u braći.

Smanjujem se da ti možeš rasti

Rade, sa svim tim svojim talentima kojima se ne hvali i ne razmeće, a opet toliko velik da se mora pognuti, ponekad kleknuti i puzati kako bi se ušuljao u ovaj naš tamni vilajet, u ovu našu balkansku krčmu, gdje mu barbari brane da svira i pjeva u gradu svoje ljubavi i mladosti, Vinkovcima. Rade, koji kad završi set ne odlazi s Garyom Oldmanom u Soho na viski već žuri na aerodrom, a kad sleti u Zagreb ne ide kući već direktno na Baniju da vidi kome još treba pomoći i sagraditi krov nad glavom. I nikada to nije udarao na velika zvona, ili se, kao neki, kurčio koliko je to u novcu, baš kao što nikada nije, za razliku od mnogih takozvanih zvijezda, uzimao honorare za humanitarne nastupe! A sagradio ih je, tih kuća i domova za postradale, i još uvijek ih gradi, više od države čiji mu lokalni panduri ne daju svirati i pjevati u gradu njegove ljubavi i mladosti, Vinkovcima.

Ne, nije problem Rade Šerbedžije u palanački ostrašćenoj Hrvatskoj (samo) to što je Srbin! On je, kao što napisa Jergović, “poput koncertnog klavira koji pokušavaju unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima”. I svih ovih trideset godina “pokušava živjeti onaj lijepi i ganutljivi Arsenov stih: “Smanjujem se da ti možeš rasti”.

To je Rade pored kojega se i sam osjećaš velikim i stamenim kad te nazove svojim prijateljem.

(https://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/sto-kazemo-o-sebi-dok-govorimo-o-serbedziji/)

Dvostruki izdajnik

I tako živi uporno svoj život dvostrukog izdajnika Rade Šerbedžija, u Zagrebu četnik i miloševićevac, u Beogradu prodana duša i smeće s jugoslavenskog đubrišta, kako ga je nazvala Slobina životna družica i ratna muza ovdašnjih krvoprolića, Mira Marković.

– A ja sam bio i ostao sin hrvatskog partizana, sam će iskopati svoje korijene Rade Šerbedžija, ali ne i očeve ratne rane bez kojih ne bi bilo ni ove današnje Hrvatske, barem ne one u Ustavu zapisane.

I kako se to onda nacionalno može definirati sina hrvatskog partizana kojem su otac i majka, majka i otac Srbi, tog najdražeg Hrvata Zorana Radmilovića? Isključivo i jedino onako kao što je, s ove i one strane Dunava i Save, podjednako omrznuto i prokleto, što ni ovdašnje Baba Roge ni tamošnje Baba Jage ne mogu prevaliti preko jezika a da prije toga ne skinu uroke: Jugoslavenom, možda ne komunističke vjeroispovijesti, ali ljevičarskog nagona svakako.

Nesumnjivo, paranoja od jugoslavenstva i komunizma progresivno se širi preostalim truplom Jugoslavije, te poput bipolarnog poremećaja proganja plemenske vođe i podanike etnoreligijskih feuda nastalih na njezinim razvalinama. Što je ona duže mrtva, strah od nje sve je veći!

Pa je li to moguće, povikao bi njezin najveći sportski navijač Mladen Delić!? No ta bolest proganjanja nije neutemeljena, jedan od njezinih simptoma je, a to bi netko uskoro mogao i znanstveno dokazati, da su se državna pokojnica i odumrli sistem pokazali puno efikasnijim i prirodno otpornijim od zombija koji su se izrodili iz njezine utrobe i proglasili demokratskim samo zato što su kao opsjenu za slobodu pojedinca proglasili višestranačke izbore.

Dok u svemu ostalome parazitiraju kraduckajući, kradući i pljačkajući njezinu ostavštinu. Postmortem.

Od Vardara pa do Triglava

S druge, misleće strane, Jugoslavija nikada nije prestala postojati! Ne, ne radi se o Titu, o granicama, o nesvrstanosti, o šest buktinja, šest plus jednoj nacija, tri vjere, dva pisma, trobojnici sa zvijezdom, Hej, Slaveni, od Vardara pa do Triglava, ne! Jebeš himnu, jebeš zastavu sa zvijezdom, jebeš Triglav i Vardar, jebeš Đerdap i sve hidrocentrale! Ne! Jugoslavija je postala i ostala nadzemaljski, apstraktni prostor u kojem se nalazi univerzum slobodnomislećih ljudi svjesnih da ih povezuje jedan jezik, ili svima razumljivi jezici, zajednička prošlost, bliska sadašnjost i neizvjesna budućnost o kojoj moraju zajedno raspraviti.

Tom i takvom jugoslavenstvu kao prostoru slobode odali su se oni koji nisu desničari, ti isti “koji ne umeju riješiti čak ni saobraćaj od točke A do tačke B”, ali, baš kao što je to znala i neumrla Borka Pavićević osnivajući svoj Centar za kulturnu dekontaminaciju, sloboda je i “teritorijalno pitanje”. Povodom njezine smrti prije dvije godine njezin suradnik Zlatko Paković napisat će iskreno:

Posle razaranja i razbijanja Jugoslavije, kroz neprestani dvadesetpetogodišnji rad CZKD-a, srpska kultura je ostala u egzistencijalnoj vezi sa izvorištem svoje modernosti – sa Jugoslavijom. CZKD je pokazao da Jugoslavija ne mora da bude državna zajednica da bi bila zajednički habitus ličnostima koje govore istim materinjim jezikom i zgođeni su i zgađeni istom istorijom, a nužno grade povest zajedničke kulture.

(https://www.portalnovosti.com/in-memoriam-borka-pavicevic-zivot-na-pravoj-strani)

Može li se i hrvatska kultura pohvaliti ovakvim srpskim junaštvom?

Od Zvonka do Damira

Nitko kao Rade Šerbedžija danas, među živima, ne ujedinjuje, ne simbolizira i ne ispunjava taj duhovni prostor, taj imaginarni teritorij od Ljubljane do Skoplja, od Kanade do Australije, od Mjeseca i Sunca do crnih rupa, od maternice naših ljudi koji govore naški, do kozmičkih crvotočina u kojima se gube i nestaju. Od Indexa i Davorina Popovića do Đorđa Balaševića i Ranog mraza.

Svjedoče o tome i milijunski pregledi svakog njegovog zapisa, svake njegove pjesme, svake recitacije, svake izgovorene riječi koju bi stavio na internet za pandemijskog lockdawna.  Sve to je na bliske mu ljude djelovalo blagotvornije od cjepiva. Rade, njegov lik i djelo, svaka njegova riječ i gesta, poput melema i lijeka za sveprisutnu samoću i beznađe.

Nitko kao Rade ne glumi i Richarda III. i kralja Leara, Shakespeareovog Hamleta i onog iz Mrduše Donje, on je  i naš Matan i naš Ivica Kičmanović, i Melkior i Ugo, i naš recitator i naš deklamator, i Ne daj se, Ines, i Čekaj me, i Arsen Dedić i Konstantin Simonov,  i holivudski Ivan Tretiak i dr. Nekhorvich, i lice s reklame i šarmer za dame… Nitko kao Rade ne pjeva iz srca i makedonske i bosanske, i zagorske i međimurske, i bećarske i bekrijske, i narodne i zabavne, i rock i jazz, i šansonu i punk, i Bogdana i Urbana…

Nitko nas u ovom lokalnom kozmosu ne ujedinjuje kao Rade, u ono malo preostale sreće i sjete.

Ne okreći se, sine

Svakome tko je bio barem na jednom Šerbedžijinom koncertu ili turneji posvećenoj Arsenu Dediću, svakome onome tko je poslušao barem jednu pjesmu s novog albuma “Ne okreći se, sine”, jasno je da za umirit’ dušu u ove novembarske dane mjeseca studenoga nema boljeg lijeka od Radinih pjesama. Znali su to i svi oni koji su vinkovački koncert ubrzo učinili rasprodanim, a kojima su tu priliku i mogućnost da katarzom postanu još bolji i sretniji ljudi oteli garavi ložači vječne vatre rata.

Tako Vinkovčani neće čuti i sa svojim Radetom čeznutljivo zapjevati onu Rundekovu: Na nešto me sjeća taj grad/Tri kuće na trgu i zastave/Zvuk neba je topal i jak/ A ljudi su sjeli pod hrastove/Budi mi se stara čežnja…

I još mnogo toga što bi ih dirnulo u srce i dušu, baš kao što mene uvijek iznova dira “Ni u tvom srcu”.

(https://www.youtube.com/watch?v=RfmewXDHsqw)

Posljednji Mohikanac

I zato je Rade Šerbedžija posljednji nositelj spomenice onog dobrog i normalnog što smo zajednički živjeli, opća opasnost za sve vrhovnike i voždove, patriote i patrijarhe, pa njihovim kabadahijama, žandarima i inkvizitorima valja potpaliti lomaču čak i za jedan sasvim obični koncert na kojem bi mogli uskrsnuti i Arsen Dedić i Kemal Monteno, i Đorđe Balašević i Bekim Fehmiu, i baraba s početka ove priče, Dragan Gaga Nikolić, i Milena Dravić, i Inge Appelt, kao i svi živi a uskrsli državljani – Johnny Štulić, Vlatko Stefanovski, Vlado Kreslin, Zoran Predin, Damir Urban, Darko Rundek, Miroslav Tadić… Svi oni koji su s Radetom i Zapadnim kolodvorom ove godine na izmaku, prije Vinkovaca, privukli mnogobrojnu publiku kako u Šibeniku tako i u Banja Luci, kako u Opatiji, tako i u Skoplju, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu, kako u Lisinskom  tako i na livadi u Raklju… To je ta, za sve režime, opasna kultura misli  i duhovnog uzdizanja na djelu.

Ali ne i u Vinkovcima! Vinkovci su kazna i odmazda za sve ono što predstavlja Rade Šerbedžija, partizanski sin i antifašist od glave do pete, čiji spomenik ne možeš, kao onih tri hiljade posvećenih istima, raznijeti dinamitom, ali ga možeš razbucati tako da mu zabraniš da pjeva, svira, recitira i glumi u svojim Vinkovcima.

Ako je egzil gori od smrti, zabrana povratka u grad ljubavi i mladosti egzil je egzila.

Gloria mundi

A Rade Šerbedžija, posljednji Mohikanac i poglavica plemena razasutog od Silbe do Santa Monice, ostavljen sam samcat u ovom našem rezervatu, daleko od zemlje koja mu je pripadala, daleko od otetih lovišta i grobišta, daleko od neba predaka, daleko od svog grada ljubavi i mladosti, nikako da zaboravi te svoje Vinkovce – “I moje blage ravnice gdje smo Kašim i ja/od jutra do mraka/živjeli život do posljednjeg daha”.

(https://www.tacno.net/novosti/kasim-iz-vinkovaca/)

Jer, sic transit gloria mundi, da citiram jednog uglednog provincijskog domoljubnog pjesnika i psovača iz Paića: “Jebeš ti meni sve ako mi Hrvati nismo jedini normalni”.

Tako je! Kunem vam se na Miru Banjac!

Fotografija: Milica Czerny Urban