Danas je stoti dan rata u Ukrajini. U normalno doba to vremensko razdoblje mjerili bismo nekakvim milimilisekundama cjelokupne povijesti, no možda se čovječanstvo u nikada kraćem roku nije više i sudbonosnije promijenilo, jer prošla su stoljeća, a možda i koji milenij a da se nismo zapitali: je li smak svijeta stigao prije nego li smo ga očekivali? Mnoga pitanja je ovaj rat otvorio, malo smo pravih odgovora na njih dobili dok se ne uvjerimo u najvažnije, hoće li civilizacija kakvu smo poznavali, a koja je preživjela čak i smrt 110 milijuna ljudi u apokalipsama 20. stoljeća, prestati postojati.

Putin=Hitler

Kad okrenemo i ovaj list kalendara, ostat će ona naivna nevjerica čemu i zašto ratovi u kojima ljudi nepotrebno ginu, razaraju sve ono što su mukotrpno gradili, sijući dugovječnu mržnju među sobom, čineći sve ono što će im dodatno otežati svakodnevni život i upropastiti budućnost.  Jesmo li kao ljudi zli, je li čovjek čovjeku vuk jer mu je to urođeno ili nas je pohlepa za plijenom i posjedovanjem materijalnih dobara takvim  učinila? Ili su tek ludost jednog čovjeka okruženog servilnim psihopatima i njihova bolesna ambicija razlog svemu pa po zidovima naših još uvijek nerazrušenih gradova lakonski ispisujemo grafite PUTIN = HITLER?

Nikada kao u ovom ratu nismo bili zasuti prekomjernom medijskom paljbom, od položaja jedinica na nama dalekim i nepoznatim bojišnicama, u regijama, gradovima, njihovim predgrađima i selima čija smo imena prvi put u životu čuli, do broja poginulih, stradalih i izbjeglih. Te topničke dnevnike nisu pisali samo ukrajinski i ruski generali, njihovi vojnici i obavještajci, hibridni ratnici s obje strane kako bi u svakom pogledu naudili protivničkoj strani, već su medijske mačeve ukrstili i znani i neznani novinari, kao i anonimni jahači društvenih mreža. Izuzetak nisu bili ni hrvatski mediji, pa su mnogi ostali zatečeni kad su njihovi do jučer pouzdani izvori informacija preko noći navukli maskirne odore i zdušno se uključili u ovu majku svih bitaka.

Ovih sto dana ratne samoće pokazalo se i kao sto godina medijske sramote.

Sukob civilizacija

No ovaj se rat nastoji među sve ratove koje povijest pamti i zapisuje uglaviti kao sukob civilizacija kako ga je Huntington predviđao, kao definitivni sraz Zapada i Istoka, pa, kada se već iz naših minijaturnih opanaka moramo opredijeliti na čijoj ćemo informbiroovskoj fronti  krvariti, onda je to razumljivo ona pronatoovska, orkestrirana i dirigirana iz Washingtona. Nismo po tome izuzetak, nismo čak po pitanju medijske propagande ni najgori, odnosno najbolji, ako nas već Uncle Sam ocjenjuje. To dobro ilustrira anegdota jednog od naših sunarodnjaka koji je, vrativši se kući iz EU, i odgledavši Dnevnik HRT-a otvorenih usta procijedio kako nije vjerovao  da će doći dan kada će prisavsku dalekovidnicu proglasiti najboljim televizijskim vijestima koji je posljednja tri mjeseca gledao!

„Jebeš ti meni sve, ako mi Hrvati nismo najnormalniji“, već je davno odguslao jedan ovjenčani pučki pjesnik.

Pacifisti vole oružje

I nije da smo se samo mi našli u unutarnjem procijepu koji nije izazvan samo sukobom dvaju ćoškastih i ćosavih brda naše državne politike oličene u Tuđmanovim gojencima, premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Zoranu Milanoviću, odnosno njihovom balavom nesnalaženju da shvate ozbiljnost trenutka kada masovno protjeruju ruske diplomate uskraćujući im prijevoz do Moskve ili manijakalno siluju i uvjetuju položaj Hrvata u BiH s proširenjem NATO-a. I velika Njemačka, koja zbog Ukrajine sada revidira političku karijeru bivše kancelarke Angele Merkel i demonizira njezinog prethodnika Gerharda Schroedera kao Putinovog špijuna, nije na čistu kako se postaviti prema Ukrajini. Do jučer potpuno nezamislivo, zakleti pacifisti postaju najveći zagovornici radikalnije pomoći Ukrajini, a Zeleni u Vladi dižu ruku za što izdašniju vojnu i financijsku pomoć Kijevu iako će ona značiti uskraćivanje tih istih sredstava za rješavanje posljedica globalnih klimatskih poremećaja što je bila njihova izborna misija!

(https://www.portalnovosti.com/reiner-braun-stranka-zelenih-najveci-je-ratni-huskac-u-njemackoj-vladi)

Zapadna dilema

U raspravu se uključio i jedan od najuglednijih intelektualaca, 92. godišnji doajen filozofije i politike Jürgen Habermas koji je ovoga puta, za promjenu, stao na stranu njemačke Vlade:

Dilema koja je naterala zapad da bira između dva zla, poraza Ukrajine i eskalacije sukoba u Treći svjetski rat, je jasna. S jedne strane, naučili smo iz Hladnog rata da se rat protiv nuklearne sile ne može dobiti u bilo kom razumnom smislu. Nuklearna pretnja znači da ugrožena strana, bilo da poseduje nuklearno oružje ili ne, sukob ne može okončati pobedom već u najboljem slučaju kompromisom koji obema stranama daje časni uzmak. Tako nijedna strana nije prinuđena da prihvati poraz ili da napusti bojno polje kao poražena. Pregovori o prekidu vatre koji se sada vode istovremeno sa borbama izraz su ovog uvida i omogućavaju recipročno tretiranje neprijatelja kao mogućeg partnera u pregovorima. Potencijal ruske pretnje zavisi od procene zapada da li je Putin spreman da upotrebi oružje za masovno uništenje. CIA je poslednjih nedjelja upozorila na opasnost upotrebe „taktičkog“ nuklearnog oružja (napravljenog da nuklearnim silama omogući da vode rat jedna protiv druge). To ruskoj strani daje asimetričnu prednost u odnosu na NATO, koji zbog apokaliptičnih razmera potencijalnog svetskog rata – uz učešće 4 nuklearne sile – ne želi da bude strana u ovom sukobu.

(https://pescanik.net/zapadna-dilema/)

Putinov bunker

Slično razmišlja i bivši grčki ministar Yanis Varoufakis koji kaže da, za razliku od Hitlerovog slučaja, „ulazak u Putinov bunker negdje u Moskvi ne može biti dio razumnih planova zapada“ te da bi bilo licemjerno i neodgovorno „očekivati od Ukrajinaca konačnu pobjedu u ratu s Rusijom, dok NATO  čak i ne razmišlja o mogućnosti angažiranja kopnenih ili zračnih snaga“. Riječi njemačkog kancelara Olafa Scholza kako je „cilj njemačke vlade da Putin ne pobijedi u ratu“ možda najbolje govore o realnosti Ukrajine i možda otvaraju tračak nade da će u sljedećih stotinu kalendarskih dana rat biti zaustavljen ili  da će barem početi ozbiljni pregovori kako ga okončati.

Putinovi žetoni za pregovaračkim stolom bit će okupirani ukrajinski teritorij i Ukrajinci koji tamo žive kao taoci, a nezavisni ruski portal Meduza, čiji su novinari pod prijetnjom zakona koji ih tretira kao „strane agente“ morali pobjeći i emitiraju izvan Rusije, procjenjuje da je od 2014. do danas okupirano otprilike 143.886 četvornih kilometara odnosno gotovo 24 posto državnog teritorija Ukrajine! Ili, za usporedbu, prema objavljenim zemljopisnim kartama, gotovo polovica Njemačke, polovica Italije ili Švicarska i Austrija zajedno! No „specijalna operacija“ se odužila, čak je Kremlj jučer, njezinog 99 dana, „zamolio“ redakcije državnih i provladinih medija da „ne usmjeravaju“ pozornost čitatelja i gledatelja na trajanje rata!Nema sretnih

Kada se govori o okruglom datumu, uvijek se postavlja pitanja: što je postignuto nakon sto dana? Tako je bilo još od sovjetskih vremena, kad su postojali petogodišnji planovi, planovi za njih i tako dalje. Ispostavilo se da do ovog datuma nemaju gotovo ništa za pohvaliti se. Možemo reći da su neka naselja zauzeta, ali njihovo ime ljudima ništa ne govori. Je li to puno ili malo? Jesu li ciljevi „operacije“ blizu ili još nisu? Sretnih gotovo da i nema, Putin je za tri mjeseca okrenuo protiv sebe i „stranku rata“ i one koji žele mir. Kremlj se nada da će on „u dogledno vrijeme“ otići i izabrati nasljednika, govori izvor Meduze.

Istraživanje Russian Field provedeno od 23. do 26. svibnja 2022. pokazalo je da je 39 posto ispitanika koji žive u Rusiji „umorno“ od vijesti o tijeku rata, jer se ništa ne zna o ciljevima, osim „denacifikacije“ i „demilitarizacije“. Ljudi ne razumiju te riječi, ali vide da borbe traju već dugo. Prije „operacije“ rečeno im je kako je Ukrajina slaba država, ali sada se pokazalo da ju je nemoguće brzo pobijediti.

Day after

Stoprvi dan rata u Ukrajini, jedino je to izvjesno, donijet će samo nove žrtve. Sam predsjednik Zelenski priznao je javno da dnevno gine 60 do 100 njegovih vojnika, a o broju civilnih žrtava, kao i gubicima s ruske strane, treba sačekati pouzdanije podatke. Onima koji su iz svojih maskirnih medijskih uniformi oduševljeno javljali o 20 tisuća poginulih Rusa iskusni američki obavještajci koji su prošli zaljevske i ostale ratove, a koji su sada marginalizirani u javnom prostoru države koja se diči 1. amandmanom jer propituju ulogu Washingtona, odgovarali su da je onda broj žrtava s ukrajinske strane puta pet ili puta deset! Baš kao što je u Vijetnamskom ratu poginulo oko 60 tisuća vojnika u američkim redovima, dok se vojni i civilni gubici Vijetnamaca procjenjuju na više od milijun, pa čak i do tri milijuna žrtava!

No Drugi indokineski rat trajao je gotovo 20 godina, nakon toga, do ovog Ukrajinskog, svjedočili smo još mnogim ratovima, ali izuzev Kubanske krize, nikada nismo bili tako blizu upotrebe nuklearnog oružja. A onda bi se zaista moglo pokazati da je ipak bio u pravu Francis Fukuyama kad je napisao knjigu „Kraj povijesti i posljednji čovjek“, a ne Huntington. Na našu žalost, od Cicerona i njegove izreke Historia (est) testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine), ljudski rod nije ništa naučio.

Atena i Sparta

Rat je, kaže Chris Hedges, raison d’etre države, trajni rat je kanibalizirao zemlju, a svaki novi vojni debakl još je jedan čavao u lijes Pax Americane, pa citira Povijest Peloponeskog rata Tukidida: „Uspon Atene i strah koji je to usadilo u Spartu, učinili su rat neizbježnim“.

(https://scheerpost.com/2022/05/23/hedges-no-way-out-but-war/)

„Što je rat u Ukrajini dugotrajniji, to je veći rizik od nuklearnog sukoba ili incidenta, piše u „The Washington Postu“ Katarina vanden Heuvel u svom tekstu „Trebamo pravu raspravu o ukrajinskom ratu“ napominjući kako oni Amerikanci koji daju kontekst i govore o povijesti onoga što se zbiva u Ukrajini ne bi smjeli biti ušutkavani i demonizirani:

Recite mi, kako ovo završava, upitao je general David Petraeus novinara „Washington Posta“ Ricka Atkinsona samo nekoliko mjeseci nakon početka gotovo desetljeće dugog rata u Iraku. Završetak ovog sadašnjeg rata zahtijevat će nova razmišljanje i izazove pravovjernosti ovog vremena. Kao što je jednom prilikom primijetio časni američki novinar Walter Lippmann: „Kada svi misle jednako, nitko ne razmišlja baš puno.“

Zaista, je li moguće da iz svega ovoga nema izlaza osim rata ili nama danas, stotog dana ove ratne samoće i sramote, ne preostaje ništa drugo nego se upitati kao i moćni general: Recite nam, kako se ovo završava?

I kada.

(https://www.washingtonpost.com/opinions/2022/05/24/ukraine-russia-war-biden-strategy-debate/)

Ilustracija: Kontrola porcija (izvorna ilustracija mr. Fisha za Scheerpost)