Prvi bi Igor Mandić prezirao one koji se sada prave ucviljenima i post mortem prolijevaju suze i pišu mu hvalospjeve umjesto da su mu za života osigurali bar jedan pristojan honorar ili makar dobar ručak u kojem bi uživao. Stoga bi i ovom prilikom bilo dovoljno prisjetiti se Matoša i ponoviti kako je hrvatska smrt uvijek imala više ukusa od hrvatske publike. No postoje ljudi, a takav je bio Igor Mandić, za koje si ponosan što si ih poznavao, pa iz vlastite sebičnosti ne možeš odoljeti a da se time ne pohvališ.
Prva nezaobilazna sličica je ona iz HNK Ivana pl. Zajca na čijem je čelu bila još jedna razbarušena ličnost koje se rado prisjećam, Mani Gotovac, koja ti za svakidašnji novinarski posao odaje priznanje tako da te pozove da premijeru odgledaš iz njezine intendantske lože! Bilo je to prvi i posljednji put u ovih 55 godina otkad sam ušao u ovo, meni najljepše kazalište na svijetu, da sam jednu predstavu odgledao s tog počasnog mjesta. I to nije bilo dovoljno već je s Mani u ložu ušao, bolje rečeno, survao se nakon ručka s kojeg su stigli, Igor! I show je, ne na pozornici, mogao početi! Želio je da nazdravimo, „kakva si ti intendantica ako nemaš nešto za piće“, pa je Mani nekoga poslala u svoj ured da bi se pokazalo kako je jedina na raspolaganju bila boca „Bakarske vodice“, i to poprilično mlačne!
Korifej našeg doba
No nije to Igoru smetalo za njegovu predstavu koja je u zaborav poslala ono što se događalo na sceni iako je sada, vidimo, za oproštaj od života vrlo pomno izabrao šampanjac. Ako je već pretenciozno reći da je za Igora Mandića život bio teatar, on je svakako bio teatralan čovjek. Mogli bismo čak govoriti i o pozi Igora Mandića, uvijek prepoznatljivoj u njegovim javnim istupima, koju je ispeglao do najsitnijih manira tako da bi, baš kao i ova u kazalištu, djelovala kao spontana improvizacija vehementnog intelektualca. No suština teatralnosti Igora Mandića pokazivala se uvijek u sudbonosnim okolnostima za sve nas u kojima je uvijek njega, baš kao u grčkim tragedijama, zapadala uloga kora, dakle onog koji nam tumači radnju i komentira što se u stvari događa. Igor Mandić jedan je od posljednjih korifeja naše svakodnevice čija tragičnost ne posustaje.
Danas, kad svi svojataju Igora Mandića kojeg više nema, čak i oni koji su mu svojedobno prijetili i poručivali da se liječi, tek faktografije radi, spomenut ću da sam imao tu čast biti mu i urednikom i objavljivati njegove tekstove u kulturnoj rubrici Novog lista. Bilo je to u ono doba vunenih devedesetih prošlog stoljeća kada je završio u purgatoriju Slobodne Dalmacije čiji mu je tadašnji glavni urednik, novoosviještena Hrvatina, inače posljednji sekretar Saveza komunista u toj novinskoj kući, radnu knjižicu, dakle otkaz, poslao poštom na zagrebačku adresu! Kolumna u Novom listu zvala se „Samo u srijedu“, pogađala je u sridu a izlazila srijedom, i relativno kratko trajala, sve dok na susjednoj stranici jedne druge rubrike nije ugledao tekst tog istog, u međuvremenu zbog nedovoljne revnosti, detroniziranog glodura koji je i sam ostao bez posla!
Samo u srijedu
I tada je Igor Mandić, baš kao i uvijek, svoje misli u tekstove pretvarao pisaćom mašinom te ih slao u to doba jedino dostupnom tehnologijom, faxom, pa je morao odlaziti na poštu kako bi te dvije kartice gusto ispisanog teksta poslao u redakciju. Stoga se događalo da se pojedine riječi baš dobro ne vide ili bi rukom dodani ispravci bili nečitljivi, a Igor nije bio samo štedljiv na papiru već i perfekcionist koji je vodio računa o svakom zarezu, tako da smo se često čuli, jer sam u konačnici preuzeo na sebe prepisivanje njegovih tekstova kako bi i on i čitatelji bili zadovoljni, a ja pošteđen gnjeva Božjeg! Bio je to početak našeg poznanstva, a posljednji put vidjeli smo se kad su on i Slavica došli na Lenkinu i Radetovu premijeru „Tko se boji Virginije Woolf?“ Kazališta Ulysses na Malom Brijunu.
Početkom te iste 2019. godine našli smo se u Rijeci, na svečanosti dodjele počasnog doktorata i moram priznati da sam rijetko kada kao tada bio ponosan na Rijeku, na Sveučilište na kojem sam i sam studirao, na rektoricu, na Senat, na Odsjek za kulturalne studije Filozofskog fakulteta na kojem i sam predajem, na sve one koji su pridonijeli da upravo Igor Mandić postane počasni doktor Sveučilišta u Rijeci. Ne prvenstveno zbog toga što je istodobno palanački Zagreb takva priznanja uvlakački dilao novokomponiranim nacionalističkim bajama čije ime ne stane u istu rečenicu s Igorovim, već upravo zato što je Mandić bio taj koji je srušio bjelokosnu kulu akademske zajednice i natjerao je da ga primijeti. I oda mu zasluženo priznanje.
Torba kao šešir
Sjedio sam dva reda iza njega, bilo je neobično gledati ga u toj ceremonijalnoj togi dok je slušao birane riječi kojima su mu se obraćali, a kad je došao na njega red, iz svoje je nabrekle torbe izvadio gomilu knjiga i trebalo bi mu barem dva dana da za svaku kaže zašto mu je važna. Znam da je torba bila teška jer sam mu je pomogao nositi dok se polagano uspinjao stepenicama koje vode u svečanu dvoranu, ona je na kraju zasluženo pripala Nikici kao prvom kojem je palo na pamet srušiti bedem vlastitog akademskog društva. Bio je to Igorov dar prešutno posvojenom sinu, baš kao što je Krleža svoj šešir proslijedio Radetu u baštinu.
Onorevole! – nazdravio sam mu prije ručka, a počasni doktor Igor Mandić uzvratio je dječačkim osmijehom, kao da mu je malo neugodno zbog titule na koju se još nije navikao. No neugodno bi se trebala osjećati hrvatska publika i svi oni koji se hvataju Igora Mandića tek sada kada ga nema. Dug prema njegovom liku i djelu ostaje generacijama koje dolaze, a ponosnom prepisivaču njegovih tekstova i nosaču onorevolove torbe ostaje tekst koji je tada objavio u Novom listu pod naslovom „Veličina njegove malenkosti“ koji bi doduše sada trebalo, u čast Njegova Veličanstva, pisati velikim slovima:
Moja malenkost, skromno je samog sebe oslovljavao Igor Mandić i kad čujete nekog da danas (zlo)upotrebljava tu sintagmu znajte da njezino autorstvo pripada počasnom doktoru riječkog sveučilišta.
Teško je i nemoguće nabrojati što je sve Igor Mandić napisao i čega se sve nije uhvatio svih ovih godina u 33 objavljene knjige i tko zna koliko tisuća tekstova tiskanih u dnevnim novinama i tjednicima, časopisima i periodici.
Jedinstvena, osebujna figura u svakom pogledu, neusporediv i neuhvatljiv u bilo kakvu poznatu definiciju. Javni intelektualac, možda je najbliže dobacila rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija videći u laureatu, uz sve zasluge, onoga koji je ”cijelog svog života adresirao javnosti bitna pitanja: politička, etička, književna, religijska, ideološka, ekonomska, kulinarska, intimna…”. A za takvim javnim intelektualcima koji se mogu mjeriti s Igorom Mandićem, ne vapi samo Hrvatska već i cijeli svijet.
Čast svakome, veresija nikome, moglo bi se više nego ikome pripisati Igoru Mandiću koji nikada nije kalkulirao ili bilo kome podilazio, provocirajući uvijek s razlogom. Znao je često reagirati i ”iz dišpeta”, kao što je rekao i promotor Nikola Petković, ali bi se do posljednje kapi krvi borio da mišljenje suparnika, koliko god ga osporavao, dobije priliku ući u javni prostor. Dijalog, to je ta točka demokracije u kojoj je Igor Mandić nalazio uporište za svoje javno djelovanje.
Riječi su uvijek bile jedino njegovo oružje ne samo zato što zna pisati već prije svega čitati, žderač riječi reći će za samoga sebe. Baš onako kako je Borges rekao ”neka se drugi gorde napisanim, a ja ću pročitanim knjigama”, što je možda i najveći kompliment koji čovjek samom sebi može dati a da ne ispadne ohol.
Taj i takav Igor Mandić bio je svojedobno i suradnik ovih novina, a poveznicu s Rijekom sam je locirao pedeset godina unazad kada mu je vizionarski ovdašnji izdavač ”Otokar Keršovani” 1976. godine objavio prvu knjigu ”Mitologiju svakidašnjeg života”.
Bili su tu sakupljeni novinski tekstovi o svemu i svačemu o čemu je Mandić svakodnevno pisao, o masovnoj i pop kulturi, maslinovom ulju i modi, a naslovi poput ”Psihoanaliza sladoleda” ili pak ”Metafizika roštilja” sami za sebe govore.
Zato Igora Mandića s pravom možemo nazvati rodonačelnikom naše kulturologije iako ta riječ tada nije bila poznata, pa je i ovo priznanje, koje je inicirao Odsjek za kulturne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci i koje je potvrdio Senat riječkog sveučilišta, zaokružilo jedno povijesno razdoblje bavljenje tematikom čiji je pionir zaslužno promoviran u počasnog doktora.
Igor Mandić je deveti po redu počasni doktor riječkog sveučilišta, pa bismo mogli reći da je i numerologija učinila svoje, jer devetku na leđima, u sportu koji baš i ne štuje, nose centarfori. A Igor Mandić nazabijao se golova u svojoj karijeri.
Njegova malenkost i ovom svečanom prigodom pokazala se u svoj svojoj veličini ustvrdivši kako mu čin riječkog sveučilišta laska, jer akademske zajednice ”bije glas da su autarkične, zatvorene, samodovoljne, i ovo je prvi iskorak u povijesti uopće novih vremena kulture u Hrvatskoj i šire da akademska zajednica opaža nekoga izvan svoga bedema.”
Hvala vam na svemu, vaša malenkosti.
