Svatko normalan tko danas piše na temu: u kakvom svijetu živimo, tekst mora započeti rečenicom, Smrt Putinu. Dakle, Smrt Putinu!, objavila je 27. rujna 2022. na svom blogu Avanture slijepe kurve Vedrana Rudan u tekstu naslovljenom, naravno, „Smrt Putinu“. Nisu prošla ni dva sata otkako je „Smrt Putinu“ obješena na njezin zid da bi ga dežurni dželat u Facebookovom kontrolingu dekapitirao bez najave i objašnjenja!
Misleći da se radi o nečijoj ishitrenosti ili prerevnosnom cenzoru-početniku, administrator njezine stranice pokušao je žalbenom uredu pojasniti kako se radi o satiri te da „Smrt Putina“ ne treba shvatiti doslovno već u kontekstu napisanog. No globalno Ministarstvo istine ostalo je dosljedno sebi, kakva ironija, kakvi bakrači, „Smrt Putinu“ ne uklapa se u njihove profesionalne medijske standarde i tekst, s optužbom za govor mržnje i prijetnje smrću, biva zauvijek uklonjen!
Crno-bijeli svijet
I tako se Vedrana Rudan, ne prvi, gotovo sigurno ni posljednji put u svojoj novinarskoj karijeri, našla na nečijoj „crnoj listi“ ili u „bijeloj knjizi“, svejedno, nepoćudnih autora kojima, na ovaj ili onaj način, cenzura zabranjuje pristup javnosti. Autoričin stil, kako žurnalistički, tako i književni, neposredan je i izravan, njezin vokabular svima je razumljiv, neki bi rekli da se služi jezikom ulice jer se ne ustručava vulgarizama, njoj su metafore i epiteti suvišni, nepotrebno gubljenje vremena i prostora za ono što ima reći. Vedrana Rudan nikada nije podilazila malograđanskom ukusu, ona je cijepljena od licemjerja, njoj nisu potrebni ni citati, a kamo li fusnote, ona svoj stav ne brani pozivajući se na neprikosnovene autoritete, za svoj pledoaje ne koristi se argumentima drugih već drito u glavu kaže ono što joj je na pameti. I kome opanci, kome obojci! Popu pop, bobu bob! Bob Rock, da, to je taj cinizam!
Baš je briga što će netko o njoj kao piscu ili osobi misliti, ona je naprosto izbacila iz sebe ono što osjeća da mora reći, a moj je čitalački dojam da je njezina prva verzija teksta i ona konačna! Kome se sviđa dobro, a onima drugima – široko je polje. Kod Vedrane Rudan nema sredine, kod nje je sve ili–ili, kako u tekstu, tako i u životu, za nju ne postoji riječ možda, u njezinom spektru ne nazire se niti jedna nijansa sive.
Lokalno i globalno
Nakon pročitanog, nitko, osim možda mamurnog dežurnog cenzora Facebooka, ne može reći da ne zna što je autorica svojim tekstom htjela reći! Po svojoj prilici i tom globalnom Fejs policajcu kristalno je jasno što Vedrana Rudan misli i kakav je njezin stav, nije on glup, ni nemaran, ni slijep, jer da je takav ne bi ni dobio u ruke gumicu ovlaštenu za brisanje nepoćudnih tekstova s interneta. Njegova je mrena sistemska, jer se upravo u tom detektiranom deliktu mišljenja kriju i razlozi brzopoteznog uklanjanja inkriminiranog teksta, a ne u izmišljenom „govoru mržnje i prijetnjama smrću“ moćnom ruskom predsjedniku. Još je veći sarkazam kad se zabrana opravdava nekakvim moralom, etikom i profesionalnim standardima Zuckerbergovog medijskog carstva s dvije milijarde podanika koji voljom gazde u svakom trenutku mogu biti giljotirani.
Upravo to je možda i najveći kompliment Vedrani Rudan, ako zanemarimo 15 objavljenih knjiga, prevedenih na desetak svjetskih jezika, od engleskog i poljskog, preko talijanskog i mađarskog, sve do francuskog i ruskog (Ups! Smrt Putinu! Smrt Putinu!), i uprizorenja na daskama što život znače, to što te Veliki Brat proglasio ne državnim već globalnim neprijateljem! Lokalno je Vedrana Rudan taj status već odavno stekla, još davne 1990. godine kada je tada najslušanija emisija Radio Rijeke „S primorske poneštrice“, koju je uređivala, stupila u štrajk nakon što je cenzor u liku glavnog urednika zaključio kako je njezin sadržaj „isuviše primitivan i vulgaran“.
Zaprta poneštrica
U tadašnje „profesionalne medijske standarde“ nije se po mišljenju pretpostavljenih uklapalo to što je „Poneštrica“ previše napadala stranku na vlasti, dakle HDZ. Tadašnji demokratski kontroling mlade hrvatske države zamjerio im je „ostrašćeni komunizam“ iako do Tuđmanovog prevrata nije bilo lokalnog moćnika, političara i privrednika u Rijeci, pa i šire, koji u tom laboratoriju čakavskog humora nije bio na tapetu, ismijan i žigosan, zbog svojih (ne)djela. Baš kao ni žalbeni ured Facebooka, ni katedrala duha s Prisavlja, čija je poslušna kapelica postala i Radio Rijeka, nije se odazvala javnom apelu na razum i razgovor za „dostojanstveni status te emisije i ugled koji ima“ te su slušatelji ostali bez „Poneštrice“ a cijela njezina ekipa bez posla.
Sjećajući se tih događaja s vremenske distance i odgovarajući na pitanje o čemu su to devedesetih govorili u eteru da se na njih svom silom sručio gnjev novokomponiranih bogova, Vedrana Rudan je citirala samu sebe:
Rekli smo da Titov general ne može Hrvatskoj donijeti demokraciju, da nas mržnja može odvesti u rat u kome će ginuti sirotinja, da Hrvatski radio ima više vjerskih emisija nego Radio Vatikan, da nije fer da se sve građane srpske nacionalnosti proglašava neprijateljima, a Tuđmanovi unuci, iako Srbi, preko noći postaju biznismeni…
Da, dodat će, kako su, po svemu sudeći, bili i vidoviti prorokujući već tada kako je „Hrvatska mjesto u kojem opušteno uživaju i žive samo kriminalci“.
Vještice iz Rija
Šćeto-neto, rekli bi Primorci, i kome sada tu bilo što nije jasno? Jedini grijeh Vedrane Rudan tada, kao i danas, je taj što govori istinu. A ona nije lijepa, pogotovo za one kojih se izravno tiče. Zbog toga je dobila otkaz na Radio Rijeci, a kad je ekipa raspuštene „Poneštrice“ organizirala vlastiti javni sprovod na Korzu, novopečeni ostrašćeni domoljubi pljuvali su ih, gađali jajima i kamenjem! Nakon što je sudskom presudom vraćena na posao, sama je dala otkaz i do danas donkihotovski ratuje sama protiv svih. Nekadašnja „ustašica“ u neovisnoj, demokratskoj i samostalnoj Hrvatskoj ubrzo je postala „četnikušom“ čak i za neke dojučerašnje kolege koji su je putem Novog lista svrstali u opasne neprijatelje mlade države koja je već s korijenjem krivo srasla.
U tim vunenim vremenima takav odnos, pogotovo prema ženama, nije bio rijedak, a ogledni primjer medijskog linča osmislio je u „Globusu“ Tuđmanov savjetnik Slaven Letica. Te 1992. godine na inkvizicijsku lomaču su kolektivno bačene Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić, Rada Iveković, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić. Iako tekst „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“ nije bio potpisan, ostat će zauvijek upisan velikim slovima u povijest beščašća sluganskog i zlotvorskog novinarstva čije su žrtve morale desetljećima čekati zakašnjelu pravdu i ispriku.
Gotovo istodobno slična je sudbina zadesila i Vedranu Rudan u njezinoj Rijeci, samo što je ona na stratište otpremljena sama. Ako je slučaj njezinih zagrebačkih kolegica poznat pod egidom „Vještice iz Rija“, nju bismo u jednini mogli s pravom zvati „Vješticom iz Ri“. Doduše, najvećom i najgorom, jer je sama samcata uspjela silovati cijelu Hrvatsku, i još uvijek to čini.
Antisemitizam
Bez obzira na sve, Vedrana Rudan je poput Ukletog Holandeza nastavila sama broditi valovitim morima riječi, ispisujući i kao Tonka Horvat u „Feralu“ kolumnu „Strah od pletenja“, potom i u „Nacionalu“, nakon što joj je u međuvremenu i Nova TV otkazala suradnju optuživši je, ni manje, ni više, nego za govor mržnje i antisemitizam!? Nakon tog još jednog otkaza zbog cenzure skrušeno je javno priznala:
Ja, Vedrana Rudan učinila sam strašan zločin. U jednoj TV emisiji objavila sam imena i prezimena ubijene palestinske dječice iz Gaze. Zbog toga sam dobila otkaz. Bojim se. Molim one koji su mi dali otkaz da budu milostivi. Ne ubijte mi djecu, ne razvalite mi kuću raketom. Zahvalna Vedrana Rudan.
Živio Sadam Husein
No, bilo kako bilo, vratimo se mi u sadašnjost i oživimo „Smrt Putina“ zbog koje se i moćni Facebook digao na zadnje noge brišući iz svoje matrice autoricu koja je uz to dobila i posljednju opomenu pred doživotno isključenje iz Zuckerbergove partije!
Bi li dežurni špija na isti način reagirao da je Vedrana Rudan kojim slučajem svoj tekst naslovila, recimo, „Živio Putin“, bi li se takva zdravica u čast zločinca, kojeg u Americi i zapadnom svijetu uspoređuju i nazivaju Hitlerom, kosila s „profesionalnim medijskim standardima“ Facebooka? Bi li se i tada radilo „o govoru mržnje i prijetnjama smrću“, ali ovog puta prema Ukrajincima?
Da se tako nešto dogodilo u demokratskoj, nezavisnoj i samostalnoj Hrvatskoj, da je autorica, primjerice, na zgradi Općinskog suda u Rijeci i ispred njega sprejem ispisala „Živio Putin“, sve policijske snage, tajne službe i uskočke postrojbe ove države krenule bi pod rotirkama u bjesomučnu potjeru za njom. Baš kao što je to bio slučaj prije dva desetljeća, još za mandata Ivice Račana, kada je splitska policija intenzivno tragala za „Nečastivim“ koji je na zgradi Općinskog suda u Kaštel Lukšiću napisao „Živio Sadam Husein“.
A mogao je biti baja i mirno živjeti, samo da je svojim grafitom veličao jednog drugog zločinca, i poručio: „Živio George Bush“.
Ostrašćeni putinizam
I upravo o tim dvostrukim kriterijima zločinaca i dvostrukim konotacijama rata, pa onda i različitom tretmanu „naših“ i „njihovih“ ratnih zločinaca, drsko i direktno piše Vedrana Rudan u obrisanom tekstu s Fejsa:
Vi ne tako stari sjećate se Afganistana, Iraka, Libije… Mnogi su pisali o tim ratovima. Većina novinara bi svoj tekst započela rečenicom Smrt diktatoru, a onda krenula jebati mater Gadafiju, primjerice, koji je bježao od demokracije k’o Rus od regrutacije. Uostalom, zato je trebalo razoriti Libiju. I u Iraku je živio diktator. Uostalom, zato je trebalo razoriti Irak. I u… Kad bi Zapad skratio diktatore za glavu, u obezglavljenim bi zemljama krenula divljati demokracija. Domoroci bi se, najzad slobodni, imali pravo ubijati međusobno daleko od crpilišta nafte kojom su osloboditeljima plaćali oslobođenje.
Je li i „Smrt Putinu“ „isuviše primitivna i vulgarna“, kao što je to prije trideset i kusur godina bila „Poneštrica“, je li to opet na djelu „ostrašćeni komunizam“, ili, ne daj Bože, ostrašćeni putinizam? Ili i ovog puta Vedrana Rudan govori prostu i prijesnu istinu, usput nostradamusovski proričući budućnost i skori preuranjeni smak svijeta, „mjesta u kojem opušteno uživaju i žive samo kriminalci“? Njoj je sve jasno i jedino je muči to što su, za razliku od njezine generacije, ljudi ovog doba toliko glupi da ne vide očigledne činjenice:
Putin je Zločesti Dečko. On želi uništiti demokratsku Ukrajinu, oteti joj bogatstva, njezine građane pretvoriti u beskućnike i prosjake, zapaliti im kuće, gradove, rodilišta, bolnice. Zli Putin radi Ukrajincima danas sve ono što su Zapad i dobri Amerikanci činili… Da ne nabrajam. Čemu onda ovoliko planetarno čuđenje? Jeste li zaista toliko glupi, vi ljudi svoga doba? Kako ne kužite? Ništa se novo ne dešava? Ali, ovaj će baciti atomsku bombu! Pa? Zaboravili ste Hirošimu i Nagasaki?
(https://www.rudan.info/smrt-putinu/)
Kill Putin
Glupana dakako ima u neograničenim količinama, ali i najgluplji među njima zna da Vedrana Rudan niti prijeti smrću, niti može bilo kako ugroziti Putina, a da želi pozvati na njegovu likvidaciju tekst bi tako i naslovila – „Ubijte Putina“. Ako već netko to uistinu želi, i ne samo to, već i svesrdno radi na usmrćivanju Vladimira Vladimiroviča Putina, onda su to oni isti koji su već do sada uložili u taj rat više od 60 milijardi dolara. Oni koji šalju sve te tenkove i topove, sve te Himarse i Javeline, svo to oružje koje je znatno ubojitije i smrtonosnije i od najubojitije rečenice koju je Vedrana Rudan ikad napisala, oni isti čiji sateliti govore gdje se kriju Putinove slabe točke, oni isti koji su 2014. organizirali državni udar u Kijevu, oni isti koji imaju u šaci masovne medije poput Facebooka kojim vladaju njihovi oligarsi, njihovi abramoviči, ti isti zuckerbegeri, bezosi i sulzbergeri koji vode računa da čak i u jednoj balkanskoj vukojebini ne smiju biti objavljeni tekstovi u kojima će se netko usuditi pobrojati sve one Hitlere nakon Hitlera prije nego li je i Putin sam odlučio krenuti tim putem.
Ti isti koji će u Putinovu smrt, i ne samo njegovu, u 2023. godini uložiti 834 milijardi dolara svojih poreznih obveznika, znatno više nego što iznose vojni budžeti svih ostalih osam velesila zajedno, uključujući Rusiju i Kinu. Ti isti koji širom svijeta imaju 800 vojnih baza iz kojih svakodnevno nekažnjeno ubijaju ljude, mahom civile, jednoj kolumnistici s vrha Trsata predbacuju govor mržnje i prijetnje smrću!? Ti isti koji žele ubiti Putina na isti onaj način na koji su ubili Allendea u Čileu a da sami nisu okrvavili ruke?
Assange i WikiLeaks
Ti isti koji su svojedobno optužili Vedranu Rudan za antisemitizam, a koji su u Gazi hladnokrvno ove godine snajperskim metkom u glavu likvidirali jednu drugu ženu, Shireen Abu Akleh i koji odbijaju ubojice kazniti iako je ugledna novinarka uz to i državljanka Sjedinjenih Američkih Država? Ti isti koji najvećeg novinara i urednika 21. stoljeća, teško bolesnog i psihički razorenog Juliana Assangea, drže u najstrožem zatvoru Njegovog Veličanstva Belmarshu s najopasnijim teroristima i najgorim kriminalcima, ne bi li ga izručili i u svojoj slobodarskoj uzor demokraciji osudili na 175 godina zatvora, dakle na doživotnu robiju, iako za to, baš kao ni za Guantanamo i ostale kazamate koji im ustupaju njihovi vazali, nemaju nikakvog pravnog i zakonskog uporišta? I to samo zato što je Assangeov WikiLeaks objavio stotine tisuća autentičnih dokumenata i snimaka iz kojih je nedvosmisleno jasno da su ti isti ratni zločinci koji desetljećima diljem svijeta nekažnjeno rade to isto što ove godine Putin čini Ukrajini.
Ti isti serijski ratni zločinci i silovatelji ovog planeta putem svog medijskog oružja Facebooka drže lekcije o moralu i profesionalnim standardima pisanja Vedrani Rudan i drugi put je spaljuju kao nepoželjnu, najgoru i najopasniju, ovog puta globalnu vješticu!
Stil je čovjek
Vedrani Rudan ne preostaje ništa drugo nego da još jednom zamoli za milost, da joj ti isti ne pobiju djecu i ne razvale kuću raketom. I da nastavi na margini, sama protiv svih, pisati svoj blog, baš kao što su nekada u Rusiji, dok je Putin još bio KGB-ovac početnik, disidentski pisci u kućnoj radinosti objavljivali od države i režima zabranjene samizdate.
To što su njezini tekstovi do sada pročitani više od dvadeset MILIJUNA puta, govori da publika, za razliku od cenzora, cijeni njezin stil pisanja. A, što bi rekao Buffon, „le style, c’est l’homme meme“, stil je sam čovjek.
Živjela Vještica iz Ri!
