Obitelj Zec je bila pozvana u vladu, dobili su odštetu, što još treba? Sad vas moram direktno pitati, što još treba?
Možda, Zorane Milanoviću, da im vratiš njihove živote koji su im naprasno oduzeti u ime Republike Hrvatske čiji si ti trenutačni predsjednik? Nije, naravno, Milanović Svemogući, ili se barem zasada još tako moćnim ne osjeća, da bi mogao uskrsavati nevine, a i da jest, obitelj Zec i dvanaestogodišnja Aleksandra sigurno ne bi bili njegovi prioriteti za oživljavanje. Jer, on, Zoran Milanović, trenutačni predsjednik RH i potencijalni kandidat za Boga, zna da su se događale i gore stvari od ove! Pa što sada još treba, pita direktno, da netko od njih dobije ulicu ili trg u metropoli u kojoj on stoluje!? To što još treba nakon velikodušnog primanja u Banskim dvorima dvoje preživjele djece, potajice i uz jako osiguranje dovedene iz Banja Luke, 13 godina nakon što su im ubijeni sestra, majka i otac, da bi im u ime nekakve izmišljene donacije, bolje rečeno mitarine, tutnuli u džep pišljivih milijun i pol kuna kojima je država, umjesto pokajanja i izmoljenog oprosta, jeftino pokušala oprati nečistu savjest, epitaf je koji se zlatnim slovima već sada može uklesati na grob Zorana Milanovića. Politički ili predsjednički, svejedno.
Vrhunski cinizam
I nije to bezdušno „što još treba“ samo osobna stvar Zorana Milanovića. On je, rekosmo, trenutačni predsjednik države u čije je ime počinjen jedan takav monstruozan zločin, usred njezine prijestolnice, Zagreba, ostavši do dana današnjeg nekažnjen i nesankcioniran, sveden tek na tu jednu malu plavu kuvertu kojom je cijena nasilno oduzetog života maksimalno određena s petsto tisuća kuna po glavi, točnije rečeno, po lobanji. To prostačenje, na 30. obljetnicu jednog od najsramotnijih događaja u novijoj povijesti, ako već ne spada u domenu kolektivne krivnje, svakako se tiče kolektivne odgovornosti od koje ne možemo pobjeći jer smo Nešto Takvo izabrali za predsjednika.
Zato se to što još treba nikako ne može podvesti pod eufemističko tepanje svakodnevnog Milanovićevog toka nesvijesti koji nazivamo „zoranizmima“, zato to nije samo sramotna izjava i nije joj mjesto u nekim ispraznim lingvističkim raspravama o tome kakav bi trebao ili ne bi trebao biti diskurs političara. Ona je, uz sve sudski kažnjive epitete koje zaslužuje pa ih nećemo izreći, prije svega vrhunski cinizam koji se, nakon onog nacističkog, na ulazima u koncentracijske logore smrti, Arbeit macht frei, penje na visoko drugo mjesto top liste literarnog beščašća cinika. U kontekstu ranijeg Milanovićevog pledoajea o karakteru zločina u Srebrenici, kojeg se ne bi posramili ni Vojislav Šešelj, ni Aleksandar Vučić, te traktata o četverostrukim konotacijama genocida i usporedne analize s holokaustom, „Što još treba“ zaokružuje Protokole smrti kao jedinu političku platformu trenutačnog predsjednika RH.
(https://hr.n1info.com/kolumne/boris-dezulovic/srpski-heroj-zoran-milanovic/)
Politička gesta
Znamo kako je to rad oslobađao, slično kao što su to 7. prosinca 1991. godine Munib Suljić, Siniša Rimac, Nebojša Hodak, Igor Mikola i Snježana Živanović, pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a RH, poznatije kao „Merčepovci“, ubili Mihajla Zeca, a potom i njegovu kćer Aleksandru i suprugu Mariju čija su tijela zakopali u blizini planinarskog doma na Sljemenu. Iako su sve priznali do u detalja, iako je pronađeno oružje kojim je zločin počinjen, iako je sakupljeno i dokumentirano više nego dovoljno dokaza, za taj zločin nikada nitko nije pravomoćno osuđen, dakle pravda nikada nije ni djelomično zadovoljena. Jedina satisfakcija koju su preživjeli iz obitelji Zec dobili od države Hrvatske bila je ta politička gesta za premijerskog mandata Ive Sanadera uz milodar kojim su, nagodbom a ne sudskom presudom, kupljene indulgencije. Zoranu Milanoviću za podmirenje obitelji Zec više od toga i nije potrebno iako sasvim sigurno, kao pravnik koji je osobno pisao i pojedine članke Ustava, ne bi na isti način reagirao da se, primjerice, radi o nekom njemu bliskom ili njegovoj obitelji.
Krišto Milanović
Zna jako dobro Zoran Milanović što to ovaj zločin razlikuje od onih koje nabraja pokušavajući ga relativizirati manirom najcrnjih desničara kojima Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između „naših“ i „njihovih“ žrtava, pozicionirajući se nikad bliže Karolini Vidović Krišto koja, dan nakon komemoracije na Sljemenu, traži u Saboru da se oda počast u ratu stradaloj djeci ali samo onoj koju su ubili Srbi! Oprostite, trenutačni predsjedniče koji se hvalite kako ste Zagrepčanin a pomalo i Briselac, čija je to bila, „naša“ ili „njihova“, Aleksandra Zec, rođena 8. svibnja 1979. godine u Zagrebu, učenica Osnovne škole „August Šenoa“, dijete Trešnjevke?
A ta se zločinačka razlika sastoji u tome da je likvidacija obitelji Zec počinjena u ime Republike Hrvatske, da su je počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga, da bi nakon svega država učinila sve da egzekutore zaštiti i ne procesuira, a svoje građane koje je dužna štititi, obitelj žrtava, ne obešteti. Zna dobro Zoran Milanović kakva je uloga u svemu bila čovjeka kojeg često spominje u svojim javnim istupima, Vladimira Šeksa, kako je došlo do tzv. proceduralne greške i kako je hrvatsko pravosuđe upelo svoje najjače snage da oslobodi ubojice zatvora a državu kazne za zločin počinjen u njezino ime.
Zna Zoran Milanović dobro da je Vlada njegovog prethodnika na čelu SDP-a Ivice Račana odbila izvansudski se nagoditi s preživjelim članovima obitelji Zec, kao što zna i da se 1993. DORH nije žalio na oslobađajuću presudu ubojicama, te da je, zastupajući interese države u sporu, odbijenicu obitelji formulirao još jednim vrhunskim cinizmom, da su pripadnici pričuvnog sastava MUP-a RH obitelj Zec likvidirali u svoje slobodno vrijeme, a na za radnog vremena, dok su bili na državnoj plaći!
Zna dobro sve to Zoran Milanović, trenutačni predsjednik RH, ali ga ni najmanje ne zanima.
Frljićeva predstava
Do jučer nitko nije odao nikakve javne počasti obitelji Zec, o tom događaju izuzev periodičnih napisa u nekim novinama i medijima malo se govorilo, a svakako najdublje promišljanje je bilo uprizorenje autorskog djela redatelja Olivera Frljića „Aleksandra Zec“ koje je premijerno izvedeno u riječkom HKD Teatru 15. travnja 2014. godine. Uvertira toj predstavi bili su prosvjedi branitelja koji su tražili njezinu zabranu iako je nisu ni pogledali, a argumenti su bili isti kao ovi koje čujemo danas, što još tu treba reći, hoćemo kazališne predstave o ubijenoj hrvatskoj djeci!
(https://www.autograf.hr/jama/)
Oliver Frljić u ovoj je predstavi „pokušao pokazati ono što se u službenim historiografskim narativima ne može naći, ono o čemu djeca ne uče u školama i za što još uvijek ne postoje spomenička obilježja i mjesta posebnog pijeteta – kako se stvaranje nacionalne države reflektiralo na živote (dok su još trajali) onih njezinih građana koji su bili ostavljeni na milost i nemilost kolektivne nacionalne histerije. U toj predstavi ime Aleksandre Zec stoji za svako dijete, u bilo kojem dijelu svijeta, koje je ubijeno u ime bilo kakvog državnog projekta. Dvadesettrogodišnja kazališna šutnja o ovom slučaju govori najglasnije što i kako hrvatsko glumište misli o njemu. Muk po ovom pitanju bio je obrnuto proporcionalan gromoglasnosti kojom se to isto glumište dodvoravalo politici koja je imala i provodila plan kako da Hrvatsku učini nacionalno monolitnom državom.“
Zoran Milanović, tada još predsjednik Vlade RH, nije se tog dana pojavio u Rijeci.
Karakter države
Aleksandri Zec sasvim je svejedno hoće li dobiti ulicu ili trg u svome rodnom gradu, vjerojatno je to najmanji problem koji muči njezinu sestru Gordanu i brata Dušana koji više nikada nisu svratili u roditeljsku kuću na Trešnjevci. Nije taj mali spomen, sitna memorabilija, imenovanje ulice ili trga, potreban njima koliko nama da pokažemo jesmo li kao društvo spremni za suočavanje s onim što realno i simbolički za nas predstavlja stradanje obitelji Zec ili barem ponovimo onu otrcanu frazu „ne ponovilo se“. Odgovor je u ime svih nas dao Zoran Milanović, jer njegovo retoričko „što još treba“, dakle ne treba više ništa, nije ništa drugo nego ubijanje obitelji Zec drugi put.
Kada se to čini nakon 30 godina, u mirnodopskim uvjetima u jednoj članici EU, kada to čini trenutačni predsjednik i vrhovni zapovjednik tih istih oružanih snaga koje se nikada za zločin nisu ispričale, onda to nije samo pitanje karaktera Zorana Milanovića već i karaktera države koja je na tim temeljima nastala. A ćud je predsjednikova čudna rabota, žrtvama milost ne nudi, ali zato velikodušno kiti ordenjem prsa junačka „naših“ suspektnih ratnih zločinaca, glanca im epolete i lijepi činove ne bi li i sudovi u ophođenju prema njima bili samilosniji. Rado u Predsjedničkim dvorima gosti Zoran Milanović one koji nijednu granicu ne bi prešli a da ne budu uhapšeni, još radije časti one koji baš i nemaju neke časti. I nije da neće direktno pitati što još treba kada državu moli da oprostiti novčani dug onima koji su u njezino ime, na pravdi Boga, pobili trinaest razoružanih i vezanih zarobljenika, obilazeći radije mjesto zločina nego da se pokloni sjeni još jedne žrtve državnog atentata, te iste 1991. godine likvidiranog mirotvorca, ratnog načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira.
Franjin učenik
Imao se Zoran Milanović na koga osloniti, imao se na koga ugledati kako se proizvode generali, kako se, kome i zašto vješa ordenje o grudi junačke:
- Odličja koja ste primili znak su priznanja, ali ona vas i obvezuju da nastavite onako kako ste to i do sada činili, zasluživši ta odličja i promaknuća, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar u ime domovine dodijelio… Želim vam mnogo uspjeha u daljnjem radu u interesu naše oružane sile, nacionalne sigurnosti, u interesu naše hrvatske domovine“.
Tako je 30. svibnja 1995. godine predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman poručio na prigodnoj proslavi dobitnicima državnih odlikovanja među kojima je „za junački čin u ratu“ Redom Nikole Šubića Zrinskog nagrađen i Siniša Rimac, ubojica Mihajla Zeca, koji je u međuvremenu promoviran u pripadnika osiguranja ministra obrane Gojka Šuška. Godinu dana kasnije Rimac je postao bogatiji za još jedan orden – Red hrvatskog križa.
Sad vas ja moram direktno pitati, što još treba?
Pa ako se zapitate poput Vinka Brešana u filmu „Koja je to država“, odgovor je jednostavan -zloćudna. Samo u toj i takvoj državi Zoran Milanović može biti trenutačni predsjednik i najpopularniji političar.
